Dubrovnik je ovih dana bio domaćin studentske radionice „Škola Grada“ pod vodstvom arhitekta Nenada Fabijanića, koji je autor nekoliko projekata na jugu zemlje, među kojima je i javni WC na Peskariji.
Tim povodom s njime smo, uz ostalo, razgovarali i o stanju u urbanističkom planiranju u gradu Dubrovniku, golf terenima na Srđu, uređenju povijesne jezgre i Boškovićeve poljane.
Studentska radionica „Škola Grada“, pod Vašim vodstvom, uz brojna predavanja, donijela je temu uređenja Boškovićeve poljane, koja desetljećima intrigira struku. Što je po tom pitanju ponudila ovogodišnja radionica?
– „Škola Grada“ ponudila je odgovore mnogima i na mnoga pitanja, posebno meni profesoru s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Imao sam prilike koordinirati 8 studentskih radova koji su istražili i redizajnirali ne samo Boškovićevu poljanu, već i neposredan okoliš i njegov utjecaj na poljanu, koja je danas neuređena, otvoren prostor nastao kao posljedica etapa razaranja, davnog potresa. Tu su bile i dvije insule, dvije zgrade čiji su tragovi i slojevi danas očiti. Prirodoslovi muzej danas ima podrum u podzemlju ispod poljane, koji je bio baza za izgradnju kuće na toj insuli.
I drugi koji je na sjeveroistočnom dijelu i uglu imao u temelju tragove gradnje. Drugim riječima, danas je to otvoren, prazan prostor sa 3 jaka arhitektonska autoriteta. Jezuitski kompleks govori o atrakciji boravka na toj niveleti Dubrovnika gledajući fasade koje nose svoju monumentalnost i značaj. To je danas neuredno popločana ploha, iskorištavana za ljetne prodaje na otvorenom, tu je već i restoran, štandovi. I naravno sve je to legitimno iako neoblikovano, neorganizirano i stihijski. Zbog terasastog terena zanimljivo je podzemlje.
Prije svega, zelena terasa sa sjeverne strane crkve koja na nižoj koti ulice ima neotkriven prostor, sa zazidanim vratima koja sugeriraju ulaz. Tu pretpostavljamo niz sadržaja koji realno pripadaju crkvi, od sakralnog muzeja, muzeja povijesti jezuita u Dubrovniku ili Memorijalnog centra Ruđeru Boškoviću koji slavi njegov genij pa do lokalnog centra za razvoj znanosti i umjetnosti. Ne samo na tom mjestu, već u širem arealu Boškovićeve poljane, čak i na mjestu cisterne sa južne strane, uz bedeme. Sve u svemu, izuzetno sam zadovoljan ovom generacijom studenata.
Ostvarili smo princip i postigli cilj: u Dubrovnik donosimo projekte iz zahvalnosti za domaćinstvo i gostoprimstvo. Dubrovnik posjećujemo dvokratno: prvi put dolazimo u proljeće, kad studiramo odabrani lokalitet, uz pomoć domaćih znalaca i autoriteta. Vraćamo se u Zagreb i crtamo. Sudjeluju samo prijavljeni studenti. Ovog puta oni su zrelo, talentirano i čini mi se, obazrivo promišljali uređenje Boškovićeve poljane. Namjeravamo izdati i knjigu o ovogodišnjoj školi i poslati je svim zainteresiranim Dubrovčanima.
PROSTOR ISPOD BOŠKOVIĆEVE POLJANE
Kako biste Vi uredili Boškovićevu poljanu?
– „Ne smijem reć!“ nek' ostane za pravu priliku. Ipak, znamo kojom se tehnologijom rješavaju površinski centimetri trgova i ulica. Pod tim mislim na obradu popločenja, na dizajn klupa, čišćenje i uređenje, na konzervaciju pročelja, osvjetljavanje prostora, itd., tu ne postoji nekih dilema. Ali zanimljiv je taj prostor ispod, ne u totalu i agresivno jer bi ugrozilo temelje susjednih objekata, ali obzirom da se cijela poljana otvara preko danas nažalost zatvorenog sjeveroistočnog vrta, na donje ulice, mislim da bi se u tom kaskadnom presjeku ulazeći ispod ploče trga, mogli otvoriti novi prostori različitih sadržaja. Studenti su ih predložili i ostavili još uvijek otvorenima.
Kad se uređivao Prirodoslovni muzej koji je smješten u jednoj od tih kuća nije se razmišljalo o integralnim mogućnostima. Nažalost to je naša stara boljka, projektiramo punktualno, od točke do točke, rješavamo zadatke unutar svoje čestice, a ne sagledavamo cjelinu. Taj donji vrt, gornji trg, i prostor djelomično iskopan i ukopan ispod terase trga mogao je biti u funkciji Prirodoslovnog muzeja ili bilo kojeg drugog sadržaja javne, kulturne namjene i za izlaganje eksponata, dok bi sama njegova zgrada ostala u funkciji upravne zgrade, radionica i predavaonica, uredskih prostora što svaki muzej treba imati.
GOLF – TKO VOLI NEK IZVOLI
Škola Grada počela je „prezentacijom Studije vizualnih utjecaja eventualnih promjena na platou Srđa“ Sonje Jurković s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Ona je pokazala da treba očuvati stanje kakvo jest. Što vi mislite o projektu izgradnje golfa terena na Srđu?
– Golf je zdrav, individualan, elitni sport. Igra se u pravilu u lijepo uređenom pejzažu, prirodnom prostoru s navodnjavanjem, hortikulturno kontroliranom svaki dan, u kojem uživa najčešće i elitna publika. Tko voli nek´ izvoli. Takve prostore najčešće prati adekvatan sportski klub, s pripadajućim garderobama, ugostiteljskim sadržajima birane ponude. To se zove golf klub. Ovdje i u našem problemu u pitanju je nešto sasvim drugo. Riječ je o urbanističkom razvoju grada Dubrovnika i njegove okolice. Sve to što se dogodilo našoj obali, pa tako i Dubrovniku, dogodilo se u zadnjih 70, 80 godina. Povijesno gledano u izvanredno kratkom periodu. Šokantni su prikazi Dubrovnika iz 1930. godine.
Dubrovačka okolica je arkadij užitka i boravka, u ljetnikovcima i poljima, svetovlahovskoj školjki koju drži u ruci, fenomen dubrovačkog tipa, jaki sociološki, povijesno – urbanistički biser. Širio se grad na način čiste pragme – ako ne mogu u gradu, ako mi je tijesno, onda idem van grada. U neposrednu blizinu, da ne bude daleko. Dubrovnik ima sreću ili nesreću bedemom ograničene forme, školjke koja je spuznula ispod Srđa. Sasvim je jasno da se otežano širio transverzalno, uzbrdo prema Srđu, a lakše longitudinalno prema istoku i zapadu. Stigli smo tako do Zatona, s druge strane do Belvedera. Takvo širenje u pravilu nije poželjno za razvoj gradova, jer se grad mora širiti centripetalno, a to ovdje zbog topografije nije moguće.
U recentnoj krizi prostora nekome je palo na pamet graditi na gornjem platou i stvoriti satelitsko naselje. A na gornjem platou Srđa najatraktivniji je njegov topografski brid, njegova kruna jer nudi šansu fantastičnih vizura morskog horizonta i formalno cijele Apeninske čizme. Konačno, sudeći po škrto prezentiranoj i anonimno izgrađenoj profesionalnoj dokumentaciji, nudi se graditi nekoordiniran tip arhitektonskih sadržaja i oblika. To je moja fenomenska analiza. S obzirom da ne poznajem projekte u detalju ne bih o njima govorio. A što se krije iza toga – politika i novac. Naravno oni su dio svake gradnje, preduvjet za svaki arhitektonski događaj. Dobar i loš. Sudeći po škrto prezentiranoj i anonimno projektiranoj profesionalnoj dokumentaciji nudi se graditi nekoordinirani tip sadržaja i arhitektonskih oblika.
PROTIV APARTMANIZACIJE PEJZAŽA
Ali stručna javnost kaže da se iza krije turističko naselje odnosno apartmanizacija?
– Postoji taj realni strah. Vjerojatno su ambicije jače i neusklađene, a projekti svih vrsta, od urbanističkih do arhitektonskih, loši i netransparentni. Nisam pozvan da ih radim niti da ih sudim. Zaključujem: Padine Srđa iznad Dubrovnika formiraju još uvijek nedovoljno zelenu dilataciju prema vrhu, kruni kojom vrhuni tvrđa. Naviknuti na taj fortifikacijski vidikovac smatram ga dovoljnim i skladnim (nema prozore!) za autohtoni doživljaj Dubrovnika iz tisuću mogućih vizura. Što se tiče studije vizura, ovih su dana prezentirane dvije: sumjerljive, s istim upozorenjima, i tezama, rekao bih, s istim zaključcima.
Riječ je zapravo o predstudijama elaboriranim primjerima i modelima o tome kako nastaju i što pretpostavljaju elaborati takve vrste. Imat će puni smisao i smatrat ću ih zaključenim kad opravdaju razloge „za“ ili „protiv“ gradnje i izgrađenosti na konkretnom primjeru ponuđenog i pretpostavljenog projekta. Ako se gore, na platou, treba planirati i projektirati onda ispitivanja vizura i simulacije treba raditi i dokazivati simultano, na temelju konkretnog projekta, pod svakodnevnom profesionalnom kontrolom. I javno. Riječ je ipak o Dubrovniku. Tu i tamo objavljeni trodimenzionalni prikazi izrađenih projekata upozoravaju na dosad viđena, da budem jasan, loša rješenja. Brine me što radimo, što se podvaljuje Dubrovniku. Bojimo se stranaca, valja se bojati nas samih! Nisam za apartmanizaciju slobodnih pejzaža, ali ne vjerujem niti u znanstveno – kulturne centre u kršu daleko od povijesnih gradova. Nisam za povremeno stanovanje već stalni boravak. Nisam za lagodu i čekanje, već za rad i proizvodnju.
Jeste li za izgradnju golf terena na Srđu?
– Krivo postavljeno pitanje populističkog predznaka s očekivanim odgovorom! Mislim da sam već odgovorio. Ja sam za pravilno dimenzionirane, sociološki provjerene, pejsažno moguće i ekološki prihvatljive projekte kvalitetnog urbanizma i kreativne arhitekture koji se namjeravaju graditi u neizgrađenim prirodnim područjima na kojima nema prirodnih zapreka za isto. Djeluje kao opća i poznata teza i faza ali… to je definicija povijesnog Dubrovnika, zar ne? Ovih dana penjao sam se zajedno sa studentima stonskim bedemima i svjedočio vizurnim senzacijama na i sa zidina. Djeluju i čitaju se kao povijesni land-art. Da li bismo se danas ložili oko takve gradnje?
NEMA OZBILJNIH PROJEKATA
Kako biste ocijenili urbanističko planiranje u Dubrovniku? Je li Dubrovnik uspio sačuvati onaj sklad i mjeru koju smo naslijedili od naših starih?
– Dubrovnik je arhetipski, davno savršeni fenomen prepušten tijekom 20. stoljeća novim modelima upravljanja, korištenja i najčešće krivim načinima regeneracije. Sklad i istovjetnost prošlosti zamjenjuje teorija kontrasta. U tome je opasnost, ali i jedina šansa. Pitanje je u čijim su rukama mehanizmi kontrole. Evidentno je da u Dubrovniku u zadnjih 30 godina nije bilo ozbiljnih i posebno vrijednih projekata i realizacija. Mnogo toga je rađeno po modelu „moja parcela – moja volja“. Iskoristiti prostor do kraja, maksimalnom izgradnjom i što većim profitom. To je kriterij po kojem nastaju obiteljske kuće, stambena naselja i nezgrapni „poslovni“ kompleksi. U Gružu imate ljetnikovce, unikatne svjetske razine vrijednosti, a pored njih neartikulirane gradoderine. Dubrovnik mora imati jaku urbanističku kontrolu, domaći, po mogućnosti i internacionalni skup eksperata koji se služe znanjima, referencama i iskustvima najboljih na kompatibilnim područjima pri gradnji i definiciji grada. Uvjetno klaustrofobičan mora primati samo ono što dokazano vrijedi. Takvim se pamti. Dolazili su i odlazili graditelji, slikari, kipari, pisci, znanstvenici pa čak i investitori.
CRNE TOČKE DUBROVNIKA – MOKOŠICA I GRUŽ
Spomenuli ste Gruž. Koje su još arhitektonsko-urbanističke crne točke Dubrovnika?
– Bio sam šokiran ugledavši Most iz širine pejzaža Rijeke Dubrovačke, koliko se diči tom perjanicom iznad nježne cestice koja je logično i racionalno skratila put. U tome nema dileme. To je bilo mjesto za suradnju konstruktera oblikovatelja, dizajnera, arhitekata. Na tom i sličnim mjestima prirodnog fenomena koji uvijek ugrožavate, mijenjate mu karakter. I tu i na Pagu, Maslenici, Krku, Pelješcu. Postoji zaljev koji je bio nezaobilazan nama koji nestrpljivo dolazimo u Dubrovnik jer Dubrovnik je tu, a moraš zaobilazno. No, to je bio prirodni fenomen koji smo odlučili skratiti. To je zadatak najvišeg ranga. Što se tiče Mokošice uzorak je stigao iz neke kontinentalne periferije. Riječ je o tipologiji više stambenih zgrada, a tu, uz obalu imamo temeljne modele dubrovačkih ljetnikovaca. Pitanje je da li je demografska ekspanzija stvarno tolika i da li je potrebno toliko bujanje stanova i da li trebamo graditi stanove sa 6,7,8,9 ili 10 katova. Izgradimo li takve nebodere u Mokošici ili Gružu pred Dubrovnikom, znamo kako će djelovati te vizurne senzacije. Žrtvovani dijelovi dubrovačke okolice.
Spomenuli ste Belvedere, Veliki i Mali Zaton?
– Belvedere je bio greška svoje vrste: na najboljim se stijenama, najisturenijem jugoistočnom pejzažu i točkama, koje su trebale ostati čiste, netko se sjetio izgraditi hotel. A građen je u doba kada je koketiranje s regionalizmom i postmodernim iživljavanjima bilo aktualno. Nesretno srušen postoji kao opomena. U Zatonu sam vidio kontraste pitomog obalnog pejzaža, malih kuća i ljetnikovaca do kojih se rade bloketare, tvorevine koje po mjeri, sadržaju, funkcioniranju, i hortikulturni, nemaju veze s podnebljem u koje su stigli. Zahvaljujući nekim agilnim domaćinima, pojedincima takva je gradnja zaustavljena ili barem usporena.
Ima li svijetlih primjera?
– Naravno da ih ima. Došlo je vrijeme da Dubrovnik simbolično otvori svoju klaustrofobičnu posebnost, da počne kvalitetno uređivati svoje minijature, javne prostore, u dijalogu s vremenom i s najboljima. Grad ima problem infrastrukture, ima mogućnosti za regenerativnu adaptaciju prostora unutar zidina. Za sve što vrijedi i gdje je tolerantno graditi van zidina, neka se zovu oni koji znaju. Nismo u prosječnom, ordinarnom prostoru i ambijentu, već u svjetski relevantnoj sredini, simbolu civilizacije i kulture.
KAKO UVESTI RED U POVIJESNOJ JEZGRI
Što s povijesnom jezgrom i namjenom javnih površina, mnoštvom stolova, stolica?
– To je također tema projekta koji mora biti potvrđen i dokazan. Netko se mora time baviti na razini gradske odluke ili komunalne mjere. Ovako ne vidim razloga za zabrane ili čuđenja. Primjerice, imati restoran, pretpostavlja i korisnu taracu. Grad uz najam to dozvoljava i pri tom zarađuje. Zašto treba suncobran, to ne trebam objašnjavati. Tko će slušati preporuke za uređenje vanjskih prostora naručene od arhitekata i staviti dobro oblikovane i najčešće skupe stolove i stolice, svjetiljke, još skuplje tende i potrošiti novac pa tako pored najma, jednostavno ne zaraditi malo ili ništa. Vrućina i masovnost učinit će ionako svoje. I na neuređenoj taraci. Govorim općenito. Na razglednicama Straduna ne vide se stolovi, uzurpirani javni prostor. Na Stradunu danas imamo trafika, slastičarnice, zlatarnice, suvenirnice, prodavaonice cipela, odjela, ručnika, kupaćih kostima. No, što bi na Stradunu trebalo biti? Možda u jednom punktu treba staviti neki značajni fragment muzeja ili prikaze prirodnog fenomena koji se bavi najavom kulture, sa brošurama, literaturom, visokovrijednim umjetnički obrt, prostore s portretima dubrovačkih persona, mjesto gdje se mogu rezervirati ulaznice za predstave, pročitati članci o dubrovačkoj povijesti i slično. E, neki će sada reći kako to nije profitabilno, ali nisu kobasice sve u životu. Ima nešto i u knjizi, u kulturi.
KLIME SE MOGU RIJEŠITI!
Što učiniti s klima-uređajima u povijesnoj jezgri Dubrovnika?
– Može se i to riješiti, ali svaka zgrada je priča za sebe. Treba napraviti uvjete za integralni projekt s pojedinačnim rješenjima. U nišama, nevidljivim dijelovima, na taracama valja staviti jedinice koje servisiraju sve ili više prostora. No, problem je što nitko ne treba projekt jer pretpostavlja da će mu to netko naplatiti. Jednostavno, za blok, četvrt, insulu, kuću projekta nema. Integralnih projekata inženjerskih struka.
Autor ste javnog WC-a na Peskariji čija je izgradnja stajala 1, 7 milijuna kuna. Ocijenjen je najskupljim javnim WC-om u Europi. Jeste li zadovoljni njegovom izgradnjom?
– Podatak o cijeni je neprovjeren i ništa ne znači, zar ne? Osim trgovcima nekretninama.
Na taj sam projekt jako ponosan, objavljen je u mnogim stručnim revijama, kao neka svojevrsna senzacija. Na tom mjestu nekad bilo je skladište Leda, puškarnica s druge strane bedema bila je zatvorena, bedemi su imali ružan parazitski priljepak. Zgrada Kapetanije bila je spojena s bedemima. Svjestan sam da Dubrovniku ne treba tako skromno dimenzioniran WC već na nekoliko mjesta potrebno je rasporediti jače sanitarne sklopove. Ovaj je projektiran za određeno mjesto. Pred Domovinski rat namjeravalo se napraviti 2 u gradu, jedan na Pilama, postojeći na Pločama i ovaj u luci. Srušio sam skladište, oslobodio bedem, napravio u njemu mjesta za „hitnu nuždu“, bez WC-a za invalide, majku i dijete, bez većeg broja kabina zbog ograničenog prostora. Osim toga omogućio sam kontinuirani prolaz duž obale u staroj luci, od Porporele do Ploča. Želio sam da bude mala kamena senzacija. On je danas neodržavan, neposredno nakon što sam ga završio, tamo su stavljena gruba vrata i prostor za smeće. Tako se najavilo se da će poći krivo. Održavan je elementarno, najavili su obnovu i retuširanje. Očekujem rekonstrukciju, ugradnju novih sanitarnih uređaja, dogradnju u nizu WC za invalide, pravilno i „suho“ održavanje, adekvatni prijem i što manje gostiju sa cruisera. Šalim se, svi su dobrodošli, ha, ha! Protestiram zbog načina na koji ga danas tretira susjedni restoran. Njime sam htio demonstrirati dubrovačku „đentilecu“ , simbol opće kulture i higijene.
ZAMIRANJE OBNOVE SAMOSTANA NA LOPUDU
Autor ste nekoliko projekata na našem području – obnove i rekonstrukcije Crkve svetoga Vlaha u Stonu, Sinanoge u Dubrovniku odnosno projekta rekonstrukcije i adaptacije muzeja, obnove Franjevačkog samostana Gospe od Špilice na Lopudu. Zašto nisu nikad izvedeni?
– Sinagogu sam vizitirao u društvu Francesce von Habsburg kad je mislila da može sa Židovskom zajednicom stupiti u kontakt i baviti se problemom obnove nekadašnjeg dubrovačkog geta, ulice i Sinagoge, prezentirajući židovsku kulturu i ono što je vezano za njihovu povijesnu dimenziju. I ja sam bio zainteresiran, ali bez nekakvih poslovnih razgovora i dogovora, radio sam intenzivno neke skice koje nisu nikad zaživjele kao projekt. Crkva svetog Vlaha u Stonu je također moja tema jer sam osim same crkve koja je temeljito oštećena i stoji kao ruševina, riješio i južni prospekt Stona. Taj projekt zapeo je kod naručitelja, a to je bio Zavod za obnovu Dubrovnika, završio je u ladicama. Bez obrazloženja, kako to kod nas biva. Drago mi je da Ston napreduje zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke starine. Sličan je slučaj i sa projektom rekonstrukcije Franjevačkog samostana na Lopudu. No, siguran sam da će kad tad ta tema ponovno doći na moj stol. S obitelji von Habsburg prijateljevao sam preko tog projekta i arhitekture. Problem je nastao kod procjene do koje je mjere potrebno pristupiti obnovi jer to se ne može raditi s malim sredstvima, graditi i obnoviti s perjem i ljepilom. Nije se znalo do koje mjere i što se želi s tim kompleksom.
U početku su vjerovali našim istraživanjima i sugerirali. Taj samostan i crkva ne mogu biti prostori za povremeno korištenje. Niti smiju biti. Kad smo objasnili da obzirnim i stručnim intervencijama želimo omogućiti da se tamo boravi, da to mora biti centar kulture i znanosti, da ga koriste fratri – stvarni vlasnici, a da je za sve to potreban veliki kapital, obitelj je odustala od mene i prof. B. Uršića. I onda su se počeli pojavljivati neki drugi arhitekti, neki iz Dubrovnika, naši vrli konzervatori, arhitekti dekorateri iz Venecije koji su obećavali „lagane“ intervencije. Bilo je tamo i usput mnogo zanimljivih ljudi. Posebno uspjela arhitektonska instalacija engleskog arhitekta Davida Adjayea. No sve u svemu cijeli prostor samostanskog kompleksa realno zamire.