U posljednje vrijeme u zadnji tren pišem tekst za ovaj ‘konavoski feljton’, a razlog je moja lijenost, koja je izgleda postala još malčice i veća u ovo blagdansko vrijeme. Nakon obavijesti kako je ranije potrebno dostaviti tekst u pravilu slijedi milozvučni ženski poziv iz redakcije koji otprilike ovako glasi: ‘Božo, trebali bi dostaviti tekst do subote jer znate moramo…’ I naravno nađem se u popriličnoj dvojbi što pisati? Ovaj put nakon poziva niti trenutka nisam dvojio, a ponajviše iz razloga toga što ovaj broj izlazi u 2014. godini, godini u kojoj će se cijela Europa početi sjećati stogodišnjice ‘Velikoga rata’. Naziv ‘Veliki rat’ nakon svih užasa Drugog svjetskog rata, koje su daleko nadmašile one prvog, ustupio je mjesto nazivu Prvi svjetski rat, možda čak i najviše zbog činjenice da je porasla svijest o tome kako je Drugi svjetski rat bio samo izdanak, konačni obračun i posljedica nesređenih računa (prvenstveno onih nastalih na mirovnim pregovorima 1919. i 1920.) Prvog svjetskog rata. Naravno, svaki je rat u naravi istovjetan, ali u ovome prvome kao da je bilo ostalo nešto malo viteštva iz nekih proteklih vremena. U ovom kontekstu sjećam se i famoznoga ‘Božićnog primirja’ 1914. godine, kada su se njemačkim vojnicima koji su u rovovima zapjevali ‘Tihu noć’ pridružili britanski vojnici te tako izišli iza zaklona kako bi se rukovali i zajedno dočekali rođenje Isusovo, a zapovjednici postali nemoćni jer su vojnici odlučili ne ubijati se, što je u povijesti bilo bez presedana. Tradicionalni Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara bio je u tom taktu. Filharmoničari su odsvirali valcer ‘Friedenspalme’ nastao pod utjecajem bitke kod Königgrätza, a kasnije i ‘Egipatski marš’ te ‘Budite zagrljeni, milijuni’ što bi sve morala biti opomena na Prvi svjetski rat i međunarodna poruka mira. U ovom sam feljtonu u protekloj godine napisao nekoliko tekstova o Konavlima u Prvom svjetskom ratu. Konstatacija je bila kako su Konavle bile poprilično udaljene od fronte tako da ih je zaobišao val razaranja uzrokovan ratom, ali svi su stanovnici Konavala osjetili neimaštinu, glad i pogibelj i sve negativno što donosi rat, kao i sve ostalo stanovništvo tada nesretne Europe. Tijekom trajanja rata kroz Konavle su proputovali nebrojeni vojnici iz različitih europskih država, a u tim je silnim konvojima bilo poznatih i nepoznatih osoba.
Pjesnik i vojnik
Nastavljajući ovaj tekst u duhu mirnog ozračja pod utjecajem ‘Božićnog primirja’, Bečke filharmonije i svekolike želje da nam se ovo zlo više nikada ne ponovi, sjećam se i jednoga hrvatskoga pjesnika, danas pomalo zaboravljenoga, kojeg su ratna zbivanja 1914. godine dovela u Konavle. Radi se o Mihovilu Nikoliću, velikome i značajnome hrvatskom pjesniku, predstavniku impresionističkog pjesništva karakterističnog za razdoblje moderne. Nikolić je početkom rata zapovijedao dragovoljcima iz sela Vodovađe, Paljeg brda i Pločica. Mihovil je bio rođen u mjestu Kričke kraj Drniša 1878. godine. Utemeljitelj je Društva hrvatskih književnika i bio je predsjednik Matice hrvatske, a što je još zanimljivije bio je dugogodišnji ravnatelj (skoro 32 godine) Osiguravajuće zadruge Croatia (danas Croatia osiguranje). Mihovil je od strane zapovjedništva Austro– Ugarske vojske poslan u Konavle kako bi organizirao dobrovoljačke jedinice koje su Konavle trebale braniti od upada neprijateljske vojske. Za vrijeme svojeg službovanja u Konavlima bio je smješten u Pločicama. Nakon organiziranja dobrovoljačkih odreda nekoliko je puta odlazio i u Prapratno, predio poviše Mrcina (danas Dubravke), kako bi spriječio upade crnogorskih komita. Eto, tako je Prvi svjetski rat u Konavle doveo pjesnika Mihovila, koji u početku zasigurno nije bio svjestan kako je dobio glavni ‘zgoditak na lutriji’, jer je izbjegao bojišta na Soči, Galiciji, Gorici, klaonice koje su odnijele tisuće hrvatskih očeva i sinova za koje do dana današnjega imena i brojeve nismo utvrdili. Na kraju moram zaključiti, kako je ova godina prilika da prvi put, s poštovanjem, u samostalnoj državi 27. srpnja ove godine na dan početka rata odamo dužnu počast svim palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu. Najviše iz toga razloga jer je sve do raspada jugoslavenske države službena percepcija našeg sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu bila opterećena negativnim predznakom. Hrvatski vojnici i časnici bili su označeni ratnim gubitnicima i nikada kroz povijest od 1914. godine pa naovamo nismo pridodavali potreban pijetet žrtvama toga rata.