Petkom palim svoju glazbenu aplikaciju i jednim pritiskom prsta skidam album, još jedan pritisak za pokretanje pjesme, pa još jedan album, još jedan, deset albuma ponekog gužvovitog vikenda. I uvijek razmislim kako je cijeli taj proces antiklimaktičan. U samo par sekundi, bez ikakvog truda sva glazba svijeta je na dlanu. Oskudnost kreira vrijednost, pa logika kaže da je glazba današnjice praktično bezvrijedna. Naravno, bude tu dobrih izdanja koji pruže sate i sate zabave, ali nostalgičar u meni čezne za starim vremenima fizičkih medija i potrebe fizičkog truda za nabavu albuma.
Nemam baš izoštrenu sliku u glavi, ali sa stopostotnom sigurnošću mogu svjedočiti pred bilo kojim sudom gdje sam bio dvadesetprvog rujna devedesettreće ujutro. U lokalnoj glazbenoj trgovini, čekajući red na blagajni kako bih platio novoizašli, treći album Nirvane ‘In Utero’. Najave su bile da je album potpuno različit od prethodnih, da je izrazito nekomercijalan i da će cijelom svijetu upropastiti doživljaj slušanje Cobaina, Novoselića i Grohla. Do tada je jedina pjesma koju se moglo čuti bila ‘Heart-Shaped Box’, (s istina poprilično problematičnim spotom) pa je bilo nejasno čemu te glasine kad je pjesma klasična Nirvana i veliki hit. No, najveći američki lanac Wal-Mart je odbio naručiti makar jednu kopiju pod izlikom očekivanja potpunog debakla, dok je pravi razlog vjerojatno bila slika s naslovnice za koju se mislilo da će uvrijediti veliki dio Wal-Martove klijentele – južnjačke seljake.
Nakon plaćanja računa valjalo je ravno doma, ubaciti disk, pritisnuti play i ostati fasciniran oštrim gitarskim zvukom pjesme ‘Serve the Servants’. Slijedi čisti noise na ‘Scentless Apprentice’ i jasno je da su najave bile potpuno pogrešne. To je ipak prava Nirvana, ona s albuma ‘Bleach’, samo puno profesionalnije sastavljena od strane producenta Steve Albinija.
Pjesme poput ‘Rape Me’, ‘Dumb’, i ‘All Apologies’ brzo će postati sastavni dio doživljaja grupe, a album će se samo u prvom tjednu usprkos izostanku prodaje u najvećem američkom lancu prodati u 180.000 primjeraka i bez sumnje zauzeti prvo mjesto Billboardove top-liste. Kad se podvuče crta, ‘In Utero’ je prodan u preko petnaest milijuna primjeraka, fantastičan uspjeh za nekomercijalni album o kojem se njihova diskografska kuća Geffen dugo dvoumila hoće li ga uopće izdati.
Nikad nećemo saznati kako bi se Nirvanin zvuk dalje razvijao, jer je samo pola godine kasnije Kurt Cobain pronađen mrtav, pa je posthumno izdana singlica ‘Pennyroyal Tea’ posljednji studijski glazbeni zapis grupe. Kasnije će na tržište izići nekoliko vrlo komercijalno isplativih live albuma, a danas, nakon punih 30 godina svi kolekcionari mogu kupiti ekspanzivnu verziju albuma ‘In Utero’ – na 8 gramofonskih ploča ili 5 kompakt diskova, s čak 53 prethodno neizdane verzije njihovih pjesama. Tu su dva koncerta iz ‘In Utero’ ere – Los Angeles 1993. i Seattle 1994., prethodno samo na europskom izdanju albuma uključena stvar ‘Gallons of Rubbing Alcohol Flow Through the Strip’, i B-strane singlica ‘I Hate Myself and Want to Die’, ‘Marigold’ i ‘Sappy’. A za najžešće fanove i kolekcionare tu je i knjiga prethodno neobjavljenih fotografija, reklamni letci i ulaznice s koncerata, backstage passovi i veliki akrilni panel s likom anđela s naslovnice albuma.
Iako je ‘Nevermind’ bio ogroman komercijalni hit i prodao duplo više primjeraka od svojeg sljedbenika, ‘In Utero’ će u srcima mnogih fanova ostati zabilježen kao njihov najbolji i najkompletniji album, zaključivši nevjerojatnu glazbenu trilogiju jednog od najvećih rock bandova svih vremena.
Kurt je zaključio svoju karijeru na vrhu, dosegao Nirvanu i pronašao izlaz iz zemaljskih patnji u svojoj Samsari. Tako je možda i ovo izdanje kolumne dobar trenutak da osobno zaključim svoju glazbeno-kolumnističku karijeru, nakon 145 kolumni, preko 300 izvođača iz više od trideset zemalja ovaj mali novinski i online prostor zasluženo okončava svoj životni put. Do nekog budućeg čitanja. U nekoj budućoj vremenskoj crti. Možda.
FOTO: DGC Records