Vodopićev opis Badnjaka u Konavlima vraća nas u neke davne godine koje su iza nas, no bez obzira na taj vremenski odmak on i danas djeluje vrlo blisko i stvarno. Naravno, vrijeme neumorno teče i ono što taj neumoran tijek znači za običaje i njihove neprestane mijene možda čak samo potpiruje nostalgiju za prohujalim vremenom, koja kao da ukida granice između prošlosti i sadašnjosti. Kada Vodopić piše o pripremama za Badnjak čitatelj može osjetiti užurbanost, veselje, viku, boje, mirise i sve ono što čini jednu sredinu koja očekuje svečan događaj. Pa u cijeloj toj seoskoj užurbanosti opisuje i djecu koja se najviše vesele dolasku Božića: „ ni dječica ne stoje zaludu, – kalaše (prose) u domaćina komad pečenice (malahmo jetre ili prašičjeg mesa), da ispeku i ručaju; idu u stopanice (domaćice) da im umjesi kolač, što bi s pečenim pojeli: opsjedaju spreme i zatvore da ukradu mjendela ili oraha za božićne igre; pak kad svega toga nabave, stane ih graka i pjevanje:
Čestito vam Božić
I na bedri nožić
I na grasti lončić
I na pragu roščić
Za vrijeme u kojem živimo nezamislivo. Današnja djeca, ili dječica kako bi Vodopić rekao, imaju sasvim druge prohtjeve, preokupacije i želje koje su roditeljima često puta teško ostvarive. Uostalom, nisu li djeca naše ogledalo? Približava se večer, vrijeme kada se badnjak unosi u kuću, a on stoji prislonjen uz kuću: „Kuća lovorom iskićena, tu uza zid prislonjen i lovorom, maslinom i ružmarinom okićen počiva badnjak, cijeli dubov panj, ono isto jutro usječen i onamo donesen. – Djeca iz susjedstva dolaze, da ga ogledaju; zaviruju ga s jedne strane, s druge strane, mjere malim svojim pedima duljinu, debelinu, klade se, da nema većeg u kaznačini“. Da bi se djeca danas obradovala drvetu, na primjer drvu jabuke, to drvo bi umjesto ploda jabuke trebalo rađati računala, igrice i kojekakve moderne tehnikalije. A kakav se tek onda komentar može očekivati na komad drva, ma kako velikog i širokog, spremnog za samo jednu običnu vatru? No, u vrijeme kada Vodopić piše sve je bilo daleko drukčije, pa je tako približavanje svečani čin unošenja Badnjaka izgledalo ovako:
„Večer je. Svi su na domu, smolilo se rozarije; blizu je ura noći. Ustane domaćin i uputi se s poda put ognjišta, a za njim sva obitelj. U ognjištu gori vatra u plame neobične; domaćin je sagleda, pak okrenuv se k svojima: – He djeco – reče im – evo stopanica (domaćica) prepravila gospodsku vatru, eto badnjaka, zlamen Božića da ponovimo starinske običaje, da se pomladimo i Božić proslavimo. Nu moja djeco, ja sam ostario, snagom oslabio, ovo drvo pristaviti sam ne mogu, de nu da mi pomožete. Prihvatiše dvojica i pristave badnjak na oganj“. Nakon što bi se badnjak unio i postavio uza samo ognjište, domaćin bi održao kraću besijedu na koju bi mu ukućani odgovorili „Amen Bože! U dobar čas!“. Potom bi domaćin kršetnom vodom poškropio badnjak, posuo pšenicom i „okadio“ tamjanom. Nakon svega toga bi uzeo bokaru s vinom, nazdravio svim ukućanima i predao je svima ostalima kako bi svi „okolo osjetili božićnu kapicu“. Nakon što bi se završilo s postavljanjem badnjaka mlađi bi izišli vani ispred kuće: „mladost iziđe na pretkuće, ispali nekoliko pušaka, u isto doba počne i po selu pucanje pušaka sadruženo sa dozivanjem od jedne kuće do druge. Dozivlje prijatelj prijatelja, susjed susjeda, nazivlja mu dobar večer, čestita mu sutrašnji veseli dan…“ Na kraju, moram zaključiti kako mi nije bila želja ohrabriti one koji Božić dočekuju pucnjavom, ali izgleda kako je iz prošlosti što se običaja tiče ostala samo pucnjava s kojom pojedinci dočekuju predstojeće blagdane, pritom zaboravljajući onu humanu komponentu Božića.