sve nas, valjda kao nekakav kozmički izolirani incident,
moderno prokletstvo ili samo trenutna travestija ljudskog roda,
početkom novog godišta zahvati letargija,
zaljulja snuždenost, osjećaj potištenosti.
poslije svog onog ića, pića i narodnog veselja,
sve one prosinačke gungule,
voala, evo nam siječanjskog bluza,
iste su nam ure, isti garbidž tajm,
iste slutnje i osjećaji,
kao knol dol na zabavama lea di kaprija.
u tom potkrovlju moje svijesti,
početkom siječnja obično pronalazim rukomet.
______________________________________________
kažu da najveći odlaze tiho,
otišao nam tako nedavno i sarač,
važan, nenadoknadiv dio jedne od meni najdražih,
ali i jedne od najboljih,
hrvatskih reprezentativnih momčadi svih vremena.
uz bok onoj draženovoj iz barcelone,
zvoninoj iz francuske,
lukinoj iz katara i rusije (s ljubavlju).
uvijek ću se sjećati tog mitskog finala
iz atlante devedeset i šeste protiv šveda,
tada apsolutnih vladara svjetskog rukometa.
prvo poluvrijeme odgledali smo doma,
drugo u gružu, na katu jednog od kafića,
blizu robne kuće srđ.
kraj utakmice, buraz i ja,
dočekali smo na trajektu za mljet,
u euforiji, uz isprekidan signal brodskog te vea,
mislim da nismo ni vidjeli zadnji gol nena kljaića.
ali smo zato uspjeli čuti onaj promukli,
nikotinom načetih glasnica, urlik boža sušeca,
urlik za prvu hrvatsku zlatnu olimpijsku medalju u povijesti.
kao da sad vidim prazne boce hajnekena oko nas,
koje smo tada s našim studentskim budžetom plaćali kao suho zlato.
u tom našem navijačkom bunilu,
uspjeli smo se nakratko i izgubiti,
u polupraznom, mračnom brodu noćne linije,
ja završivši za šankom, a on na komandnom mostu broda
(simbolika primijećena i notirana).
na mljetu je čekala ekipa s kojom je trebalo nastaviti slavlje,
a bitan dio te ekipe bio je i naš prožurski susjed,
moj jedini slavni sportski prijatelj
(s kojim se uvijek besramno hvalim),
tada nadolazeća zvijezda kro rukometa gogi šprem.
uglavnom, tih igara sjećam se po neopisivom ponosu,
ushitu, optimizmu, što zbog mlade, tek oslobođene domovine,
što zbog mojih mladih, tek probuđenih godina.
rastužio me zlatanov odlazak,
jer sam ga u svom sjećanju zauvijek smjestio
u lijepe trenutke moje mladosti,
u svu onu sreću koju su nam kauboji priuštili svojim nastupima,
još jedna legenda iz atlante završila je na nebu.
zvijezde pošle zvijezdama,
žoga, kljun i sarač.
nedjelja kada je otišao hamšo.
_____________________________
nakon njih je došao ivano s portugalom i atenom,
lino, pero, mirza, lac, kina,
dempa, sula, šola i naravno gogi,
lagana konjica, nesalomljiva, napredna, avangardna,
nekonvencionalnog oblika i elegancije,
poput suhog lista uz dvostruki cepelin,
nije nam trebao dži pi es,
uvijek smo znali gdje idemo,
četvrtfinale, polufinale, finale,
zlato, srebro ili bronca,
il belo dela direta,
to je bio njihov modus operandi
(a naš vivendi).
godinama poslije,
lizao sam odreske sjećanja,
dobivao bore, zaglađene licemjerjem,
grizao nokte (nervozan sam tip),
jer ja kao i milanović nikad nisam mogao podnijeti
ulogu pratećeg vokala.
vozio se jura stublić na raketi kroz čikago.
_________________________________________
sredina je siječnja,
ušli smo u šengen,
koji nam je ovo put da smo bez granica,
uvelo nam euro, žeton iz kockarnice,
tu hrpu kiča, neogotike, klasicizma.
preuzeo nas studenac,
kao naš vlastiti odraz u ogledalu,
sterilan, konfekcijski, ispražnjen od sadržaja,
kao potresom uzdrmana metropola,
kao kontejnerski neobnovljena banovina.
dok opet gledam rukomet,
prebirem po mislima, sjećanjima,
iznijansiranim renesansnim pokretima,
minijaturističkom pažnjom julija klovića,
pijanističkom virtuoznošću mišel vilijams u fabelmanovima,
tražim natruhe taktike, napadačkih ideja ili obrane,
uzaludno prizivam duleta, cindru ili šebu, pa i malog cvebu,
sve mi to već dugo izgleda kao ministarstvo smiješnog hodanja,
poput naleta penik ateka,
užeglog margarina posluženog djeci u formi hladnog obroka,
poput neleta iz pušenja dok suznog oka zbog sarajeva,
pjeva fikretu iz beograda.
već dugo u lošoj formi sam,
uzalud me uspravljaš.