Nisam se davno oglašavala, a sad ne znam odakle bih prije krenula! Šest stotina tjedana smo s vama. Iz broja u broj. Dobro, zanemarimo li onaj prvi broj u godini, kad se cijeli Grad oporavlja od mamurluka. Mi baš i ne, ne stignemo slaviti ulazak u novu godinu jer radimo, ali ipak činjenica je da je to vrijeme najbolje za pospojiti dva broja i malo predahnuti. Krenuli smo prije dvanaest godina puni elana i entuzijazma. Svašta smo toga prošli i lošeg i još više onog dobrog, i uspona i padova. Bili smo ponekad neutralni, često oporba, kritična i uporna. I upornost s istinitošću i objektivnošću se isplatila. Izvještavali smo uvijek istinito i točno, trudili se biti pravovremeni i korektni. Razvijali smo brojne krasne projekte. Zakoračili u svijet knjiškog izdavaštva što nas posebno veseli. I za ovu godinu pripremamo sjajne stvari, orijentirani na najmlađe.
Sjećam se 27. ožujka 2020.!
Korona, kao i svima, bila nam je najgore razdoblje u životu. Neizvjesnost, strah i opet neizvjesnost. I tako pune dvije godine. Odlučila sam ljudima ne dirati plaće već srezati sve moguće troškove. Nisam željela razmišljati o minimalcu, barem da se tako odužim mojoj ekipi koja je i onako radila užasno puno za prilično male plaće. Sjećam se tog dana krajem ožujka dvijetisućedvadesete (bio je 27.) kad su me naporede krenuli zvati veliki oglašivači. Svi su nas redom napustili. Prvenstveno oni komercijalni, nepolitički, turistički. Razumljivo! Svi smo bili u istom jadu, važna je živa glava. I preživjeli smo! Bez ijednog otkaza ili smanjene plaće.
Što je to društvena odgovornost?
Preživjeli smo, ali… doživjeli užasno velike promjene na tržištu. Vratio nam se turizam, ljudi su krenuli nadoknađivati izgubljenu zaradu i naravno zašto bi ‘trošili’ novce na neke tamo glupe reklame za novine. Društvena odgovornost je postao pojam koji je gotovo u potpunosti iščezao. Upravo ona društvena odgovornost na kojoj je počivao ovaj Grad! Kako biti objektivan, a financijski neovisan. Hm? Nikako. Jedan veliki dio marketinga smo nepovratno izgubili, ali smo zato dobili stravičnu netrpeljivost i vrijeđanje. Kontinuirano vrijeđanje po društvenim mrežama. Svašta smo postali, i neobrazovani i nesposobni i glupi, i gotovo uvijek nečiji plaćenici! Cijeli je tu spektar epiteta koje neću nabrajati dalje jer mi se smuči u želucu. O da, javnost je postala jako britka, oštroumna, bez dlake na jeziku. Čak ni tipfeler više ne praštaju. A svi mi griješimo. I mi i vi! Ne namjerno, ali nama se ne prašta. A vratimo li se oglašivačima, onima kojima to ne treba, e ti su najbolji. Svi bi se rado pohvalili sa svojim proizvodom, sa sobom, dostignućem ili postignućem, svejedno, nekom predstavom, izložbom, nastupom. Po mogućnosti dobro bi zarađivali na tome, a mediji, hm, njih je najlakše utrpati u segment pokrovitelja. Tad je oglasni prostor zagarantiran, a besplatan. Sjajna strategija. Čak i onima kojima nismo ‘partneri’ smatrali su pod normalnim da budu popraćeni, jer to nam je posao i mi to moramo! Moramo? Ma je li to baš tako? U DuListu radi do deset novinara, fotografa, ljudi koji se brinu za prijelom novine, marketing i sve one na oko nebitne stvari. I svi oni oni imaju svoje obitelji! I pitat ću vas samo jedno – od čega bismo mi to trebali živjeti? Nama je tiskanje osnovna djelatnost, ali ne tiskamo novce, već novine!!!
Sedam kuna ili jedan euro
A kad smo se dotaknuli novaca s prvi danom ove godine zajedno smo krenuli u novo poglavlje koje se zove euro. Dugo sam razmišljala o tome treba li mijenjati cijenu, hoću li biti brutalna ako zaokružimo iznos. I moja poslovna odluka je bila 7 kuna dijelimo sa 7,53450. Cijena papira je mahnitala još od korone, i ne sumnjam da ste primijetili da je papir nešto lošiji. Morali ste jer kad listate DuList crni su vam prsti. To je zato što smo u koroni odabrali manje kvalitetan papir zbog smanjenja troškova. Nedavno smo pogođeni i novom cijenom prijevoza iz tiskare u Zagrebu, ali neću sad kukati i o tome, sve to ulazi u rok službe ili u ovom slučaju poslovanja. Ipak je za nama ono najgore. Korona. I neće nas ovo povećanje cijene novine od 7 centi spasiti, ali kao poslovnu odluku odlučila sam nas zaokružiti na jedan euro. Uostalom, ako ne cijenimo sami sebe, kako će nas drugi. Portal DuLista, za razliku od brojnih drugih internetskih news servisa na tržištu, ostaje besplatan. Nećemo od vas tražiti pretplatu u zamjenu za neograničeno čitanje sadržaja.
‘Ne da im se raditi politika’
A da bi sve funkcioniralo brzo i pravovremeno… Vjerojatno ste već u nekoliko navrata od nove godine čitali u DuListu da pojačavamo novinarski tim, da se širimo i da tražimo ljude. E tu smo malo lagali. Malo nas je! Stalno nas je malo, a opseg posla kontinuirano raste! Ljudi iz novinarstva bježe na dnevnoj bazi. Iz svih redakcija. Rastureni i razvaljeni. Bez volje da uopće ostaju u ovoj struci, za koju su se, između ostalog i školovali. Pronalazak mladih, školovanih ljudi, ali bez iskustva u struci se u zadnjih nekoliko godina pokazao kao nemoguća misija. Ulagali smo sate i sate svoga truda da ih tako školovane, tek s ‘osvojenom’ diplomom naučimo poslu. Ali, ne bi išlo jer oni se još pronalaze; traže; možda bi dalje još studirali; nisu to tako zamišljali; ne da im se raditi politika; draža im je kultura; tko je uopće predsjednik GV-a Grada Dubrovnika. Među favoritima su mi čak dvije izjave: ‘Pa…mislim da bih mogla pisati kolumnu’ i ‘Kako da uopće dođu do teme!?’ Ispričavam se mladim kolegama, nije da smo odustali od vas, ali umorili ste nas, jako. Bilo ih je baš živopisnih i vjerujem da će se nabrojeni prepoznati.
Nema ‘baje’, ali vrijedi!
I onda moja konačna poslovna odluka za prvo polugodište godine, jer želimo opstati, želimo i dalje stvarati kvalitetan medij, želimo mijenjati, hvaliti, kritizirati… Pozivam drage kolege novi – nare da se pridruže. Sadašnje ili bivše. Plaća novinara u DuListu je 1050 eura što je dobar novi početak. Ne može se mjeriti s onom konobara jer nema ‘baje’ sa strane, ali ovaj posao može pružiti zadovoljstvo kao rijetko koji drugi. Za nama je velikih i upornih 600 brojeva. A, čitat ćete nas i dalje. Uvijek kvalitetno i uvijek sa stavom.