Prije petnaest godina, četvero novopečenih srednjoškolaca iz Pittsburgha inspirirani glazbom Black Flaga i Convergea ambiciozno kreće u projekt nazvan Code Orange Kids. Jami Morgan (vokal, bubnjevi), Reba Meyers (bas), Greg Kern i Eric Balderose (gitare) ozbiljno su shvatili svoj poslije-školski hobi pa su u roku nekoliko godina već nastupali kao predgrupa poznatim izvođačima poput Misfitsa i Anti-Flaga. S nepunih osamnaest godina potpisuju svoj prvi profesionalni ugovor i izdaju debitantski album ‘Love is Love/Return to Dust’ koji im je producirao legendarni Kurt Ballou.
Par godina kasnije, ponovno s Ballouom izdaju drugi album ‘I Am King’, a kako su članovi banda počeli napuštati tinejdžerske godine, tako napuštaju i riječ Kids iz naziva grupe. Uz hvalospjeve kritike i oduševljenje slušateljstva, Code Orange osvaja i Billboardove top-ljestvice. Njihov treći album ‘Forever’ skoro konsenzusom osvaja titulu metal albuma godine.
Album ‘Underneath’ trebao je označiti konačnu krunidbu Code Orangea kao vrhunskog metalcore/ hardcore banda. Singlice ‘Underneath’, ‘Swallowing the Rabbit Whole’ i ‘Sulfur Surrounding’ najavljuju inovacije u zvuku, s elementima industrijskog metala i thrasha. No nevjerojatni peh ih je zadesio kad se službeni dan izdavanja albuma preklopio sa službenim danom globalnom proglašenja Covid-lockdowna. Ekipa je blockbuster turneju bila prisiljena zamijeniti live-streamingom njihovog nastupa u potpuno praznoj koncertnoj dvorani, a općenarodna korona histerija zasjenila je jedan od najboljih albuma 2020. godine.
Uz sitne izmjene u postavi (novi bubnjar je Max Portnoy, sin legendarnog bubnjara Dream Theatera Mikea), Code Orange se tri godine pripremao za novi pokušaj pokoravanja metal univerzuma, i sa četrnaest odličnih stvari na albumu ‘The Above’ izgleda da će im to i uspjeti. Ovaj put u inženjersku stolicu sjeda Steve Albini, a veliki utjecaj na njihov zvuk imao je i legenda Smashing Pumpkinsa Billy Corgan.
Ako biste bez prethodnog znanja preslušali album i morali pogoditi pjesmu na kojoj se pojavljuje Corgan, vrlo vjerojatno biste odabrali ‘But a Dream…’, koja stvarno i zvuči kao Pumpkinsi provučeni kroz teškometalni filter. A to je jedna od divota albuma ‘The Above’. Iako još uvijek dominantno hardcore album s pjesmama ‘The Game’, ‘Grooming My Replacement’ ili ‘Theatre of Cruelty’, zvuk Code Orangea znatno je izmijenjen koristeći mnoge povijesne utjecaje. Jednim dijelom elektro-industrijala poput Nine Inch Nailsa, jednim dijelom ekscentrično-rockerski u stilu Faith No Morea, s natruhama grungea ili pak Melvinsima inspiriranog sludgea, vrlo je vjerojatno da bi ‘The Above’ bio u samom vrhu top-lista 1993. godine i prodao milijune kompakt diskova i ploča.
Naravno, to je nemoguće jer 1993. niti jedan od članova banda nije još niti postojao, no u tome je i cijela divota njihove glazbe – narančasta djeca su intenzivno slušala glazbu koja im je prethodila i studiozno rekonstruirali jedno od najzanimljivijih doba u povijesti metala. Ima tu i nu-metala na ‘Take Shape’ (a to je i točan odgovor na prethodno pitanje o Billy Corganu), Pantere u death-metal stilu na ‘A Drone Opting Out of the Hive’, pitchshifterske industrijale na ‘The Mask of Sanity Slips’ pa čak i lagane melodično-baladne ‘Mirrors’ koju ćete teško zamijeniti s hair-metal baladama osamdesetih zbog zlokobnih pozadinskih vokala i klavijatura.
‘The Above’ je jedan od onih rijetkih albuma na kojemu prvom slušanju konstantno pronalazite svoju najnoviju omiljenu stvar. ‘Take Shape’ i ‘Mirrors’ gube primat kad prvi put čujete grandžersku ‘I Fly’ koja se pretače u ‘Splinter the Soul’, ali ubrzo zatim stiže elektro darkwave ‘Snapshot’ pa alt-rockerska ‘Circle Through’, a završni duo ‘But a Dream…’ i ‘The Above’ apsolutno udaraju žig na najbolji album 2023. godine, kad im je već 1993. izmaknula zbog Einsteina i biologije.
FOTO: Blue Grape Music / codeorangetoth.com