Kada sam krenula pisati ovu kolumnu prije nekoliko mjeseci, nisam očekivala da ću u jednom trenutku pisati samo o Dubrovčanima, no tako je ispalo. Isto tako, nisam očekivala da ću dobiti te rukopise prije čitateljske javnosti. Moram priznati da je dobar osjećaj ući u nečiji tekst prije nego što ugleda svjetlo dana, posebno kada se mišljenje cijeni. Vukinu knjigu nisam ni na kakav način uređivala, dobila sam rukopis tek usput. Kamo sreće da na moj put nastave dolaziti takvi tekstovi, jer obogaćuju život. U ovoj je knjizi, kako sam autor piše, opisano tek prvih dvadeset godina putovanja. U tom je razdoblju prošao 128 zemalja, što meni zvuči kao da je proživio barem toliko života. Putovanje ovdje prestaje biti hobi, postaje način života. Susret s drugim kulturama, jezicima, pravilima i vrijednostima mogu nas dovesti do toga da preispitamo apsolutno sve što nas čini onakvima kakvi jesmo. Poput nekog istraživanja koje toliko obuzme istraživača da na samom kraju više ne zna tko je bio čovjek koji je putovanje započeo. Zbog toga na stranicama Koordinata pronalazimo ponekad teške, ali točne riječi o svakodnevici i stilu života koji smo stvorili na ovoj hridi od davnina. Vuka nije napisao klasični putopis u kojem nam daje upute o tome gdje jesti, gdje spavati i kako stići u neke it zemlje. Dao nam je uvid u sličice s putovanja, nadopunjene fotografijama s njegovih lutanja. Upoznajemo i otkrivamo vlastite promašene ideje, stereotipe i predrasude o ponekim dijelovima svijeta, a saznajemo neke potpuno nove perspektive. Dakako, Vuka nas upozorava na neke opasnosti u koje se možemo dovesti ako barem donekle ne poznajemo mjesto u koje dolazimo. No, bez obzira na sva spomenuta mjesta u ovom putopisu, jedno je mjesto stalno, a to je mjesto dragih ljudi u srcu. Ova knjiga, koliko god da govori o putovanjima, govori o obitelji i prijateljima. Kao što sam rekla na promociji, dirljivo jer, iskreno i otvoreno. Suze se često miješaju sa smijehom, no svaki čitatelj osjeća istinsku povezanost s izrečenim. Zato poglavlje o Caminu jest prvo, jednako kao što je moglo biti posljednje. Ili se moglo samo naći izdvojeno na sredini knjige. Već u njemu čitamo posvetu, potrebu i želju autora koju će svatko shvatiti na svoj način. Danima mi miriše Afrika. O Africi ne znam puno, osim da me godinama vuku volontiranje i susret sa stvarnosti svijeta koju na našim cestama nije lako pronaći. No, naš je putopisac opisuje onakvom kakva jest. Bez uljepšavanja, bez romantiziranja, no s puno srca i dobrih namjera. Knjiga nije na prodaju. Na posljednjoj stranici nalazi se barkod udruge Tata je tata. Tako ova knjiga dobiva novi život, kolajući od čovjeka do čovjeka, kao u neka stara vremena. Čitajući njegove zapise s putovanja i sami ste lansirani na destinacije o kojima piše, ali ih doživljavate taman onako kako treba, bez instagram filtera ili sličnih bezvezarija. Tamo ste s Vukom, na licu mjesta, zajedno vas uhićuju zbog navodnih lažnih dolara, zajedno prebolijevate malariju, skupa s njim proživljavate zračne turbulencije, zajedno kročite putem svile i prelazite kazahstansko-kirgistansku granicu, zajedno s njim se cjenkate oko iznosa maršrutke, skupa s njim prolazite svu bol i patnju za volontiranja po afričkim sirotištima. Vuka je svijet strpao u džep kaputa. Jednako tako, on nosi Dubrovnik duboko u svojim kostima, a da toga zapravo nije niti svjestan, Stradun odzvanja u njegovom pisanju. (iz pogovora).
Ivan Vuković – Koordinate lutanja
