Retrospektivna izložba američkog konceptualnog umjetnika i utemeljitelja pop-arta Andyja Warhola, a koju još do kraja listopada možete pogledati u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik idealna je prigoda za prisjetiti se jednog od najboljih rock’n’roll albuma u povijesti, a u kojem je Warhol, kao neglazbenik, imao prste. Riječ je, pogađate, u prvom albumu grupe Velvet Underground, benda u kojem je Lou Reed bio defakto leader, ali se presudan utjecaj na zvuk i izgled te ploče mora pripisati Warholu. On je, naime, u bend doveo Nico, njemačku pjevačicu, glumicu i model koju je kritičar The Village Voicea slavno opisao riječima ‘pola božica, pola ledenica’. Nico je na ‘Banani’ (iako je službeni naziv albuma ‘The Velvet Underground & Nico’, uvriježio se i naziv ‘Banana Cover’ zahvaljujući znamenitom Warholovom omotu) otpjevala tek tri pjesme, ali njen doprinos za cjelokupni vizualno-glazbeni stil ranih Velveta je neprocjenjiv.
Materijal za ‘The Velvet Underground & Nico’ snimljen je tijekom nekoliko sesija na Manhattanu (travanj, 1966.) i u Hollywoodu (svibanj, 1966.), gdje su snimljene tri pjesme koje su, zahvaljujući kontroverznim temama i eksplicitnom lirskom sadržaju, bend svrstale među komercijalno neisplative grupe. Diskografi su se, razumljivo, pribojavali da će itko na radiju puštati psihodelične pop i garažne rock pjesme o sado-mazohizmu (‘Venus in Furs’) i navikama ovisnika o heroinu (‘I’m Waiting for the Man’, ‘Heroin’). Očekivano, grupu i njihovog producenta/menadžera Warhola odbili su redom Columbia, Atlantic i Elektra. Na koncu, Velvet Underground osigurali su ugovor s jazz etiketom Verve, ali su na njihovo inzistiranje na album morali uvrstiti ‘Sunday Morning’, pop pjesmu koja otvara ploču i skinuta je kao promotivni singl. Produkcijske zasluge na ‘Banani’ dijele Andy Warhol i Tom Wilson, već iskusni producent Boba Dylana, Franka Zappe, The Animalsa i Simona & Garfunkela, koji je zaslužan za tehnički dio posla. I John Cale (kojemu se također pripisuju zasluge za aranžmane avangardnijeg dijela materijala) i Lou Reed navodili su Wilsona kao glavnog producenta. No, Reed i drugi gitarist Sterling Morrison isticali su ulogu koju je umjetnik imao u stvaranju albuma. ‘Samo nam je omogućio da budemo ono što jesmo i da nastavimo s tim jer on je bio Andy Warhol… Naravno da nije znao ništa o produkciji ploča — ali nije ni morao. Samo je sjedio i rekao: ‘O, to je fantastično’, a inženjer bi rekao: ‘O da! Točno! Fantastično je, zar ne?’, rekao je Reed.
Kada je album konačno objavljen u ožujku 1967., predviđanja o neuspjehu su se obistinila. Iako je klima bila pogodna za psihodeličnu glazbu, a pjesmama ‘All Tomorrow’s Parties’ i ‘European Son’ svakako nije nedostajalo psihodeličnih elemenata, album je patio zbog kontroverznog sadržaja. Nije ga se moglo kupiti u svakoj glazbenoj trgovini, radio stanice ga nisu puštale niti je bilo jednostavno osigurati reklamu u tisku. Zbog mlitavih pokušaja promocije i ograničene distribucije dio krivnje treba pripisati i izdavaču. ‘The Velvet Underground & Nico’ je na Billboardovoj ljestvici albuma u dva navrata proveo manje od tri mjeseca popevši se najviše do 171. mjesta. Tek desetljeće nakon izlaska, ‘Banana’ će početi dobivati priznanje koje zaslužuje. Glasovita je izjava glazbenika i producenta Briana Enoa (Roxy Music, Talking Heads, David Bowie, U2, Coldplay…) koji je 1982. rekao da je prvi album Velveta prodan u jedva 30 tisuća primjeraka, ali je zato svatko tko je kupio ploču osnovao bend. Album je 2003. uvršten na 13. mjesto liste ‘500 najboljih albuma svih vremena’ magazina Rolling Stone, da bi 2020. godine, u ‘refrešu’ liste, skliznuo na, ništa manje impresivno, 23. mjesto.
Utjecaj grupe može se prepoznati u gotovo svakom bendu tzv. indie-rock provenijencije.
Grupu je nakon ‘White Light/White Heat’ (1968.) napustio John Cale. Lou Reed je preuzeo potpunu autorsku i umjetničku kontrolu na više nego pristojnim pločama ‘The Velvet Underground’ (1969.) i ‘Loaded’, a postavi se, uz osnivače Reeda, Morrisona i Maureen Tucker, priključio multi instrumentalist Doug Yule. Reed će se u 70-ima posvetiti solo karijeri postajući u 80-ima i 90-ima starješina rock & rolla. Andyju Warholu posvetit će svoj najuspješniji album ‘Transformer’ (1972.), a 1990. godine, on i Cale zatomili su nakupljeni animozitet i snimili predivni ciklus pjesama ‘Songs for Drella’, u cijelosti inspiriran životom i djelom svog mentora. Andy Warhol ovaj svijet napustio je tri godine ranije, 1987., kada u 58. godini života umire od komplikacija nakon rutinske operacije. Lou Reed umro je 2013. godine. Velvet Underground u Kuću slavnih Rock and Rolla 1996. godine uvela je Patti Smith. Tom prigodom zasvirali su posljednji put.
Foto: facebook.com/ The Velvet Underground