Slušni aparat

Najpoznatija banana na svijetu

slusni00

Retrospektivna izložba ame­ričkog konceptualnog umjet­nika i utemeljitelja pop-arta Andyja Warhola, a koju još do kraja listo­pada možete pogledati u Umjetnič­koj galeriji Dubrovnik idealna je prigoda za prisjetiti se jednog od naj­boljih rock’n’roll albuma u povijesti, a u kojem je Warhol, kao neglazbe­nik, imao prste. Riječ je, pogađate, u prvom albumu grupe Velvet Under­ground, benda u kojem je Lou Reed bio defakto leader, ali se presudan utjecaj na zvuk i izgled te ploče mora pripisati Warholu. On je, naime, u bend doveo Nico, njemačku pjeva­čicu, glumicu i model koju je kritičar The Village Voicea slavno opisao rije­čima ‘pola božica, pola ledenica’. Nico je na ‘Banani’ (iako je službeni naziv albuma ‘The Velvet Underground & Nico’, uvriježio se i naziv ‘Banana Cover’ zahvaljujući znamenitom War­holovom omotu) otpjevala tek tri pje­sme, ali njen doprinos za cjelokupni vizualno-glazbeni stil ranih Velveta je neprocjenjiv.

Materijal za ‘The Velvet ­Under­ground & Nico’ snimljen je tijekom nekoliko sesija na Manhattanu (tra­vanj, 1966.) i u Hollywoodu (svibanj, 1966.), gdje su snimljene tri pjesme koje su, zahvaljujući kontroverznim temama i eksplicitnom lirskom sadr­žaju, bend svrstale među komerci­jalno neisplative grupe. Diskografi su se, razumljivo, pribojavali da će itko na radiju puštati psihodelične pop i garažne rock pjesme o sado-mazo­hizmu (‘Venus in Furs’) i navikama ovisnika o heroinu (‘I’m Waiting for the Man’, ‘Heroin’). Očekivano, grupu i njihovog producenta/menadžera Warhola odbili su redom Columbia, Atlantic i Elektra. Na koncu, Velvet Underground osigurali su ugovor s jazz etiketom Verve, ali su na njihovo inzistiranje na album morali uvrstiti ‘Sunday Morning’, pop pjesmu koja otvara ploču i skinuta je kao promo­tivni singl. Produkcijske zasluge na ‘Banani’ dijele Andy Warhol i Tom Wilson, već iskusni producent Boba Dylana, Franka Zappe, The Animalsa i Simona & Garfunkela, koji je zaslu­žan za tehnički dio posla. I John Cale (kojemu se također pripisuju zasluge za aranžmane avangardnijeg dijela materijala) i Lou Reed navodili su Wilsona kao glavnog producenta. No, Reed i drugi gitarist Sterling Morri­son isticali su ulogu koju je umjetnik imao u stvaranju albuma. ‘Samo nam je omogućio da budemo ono što jesmo i da nastavimo s tim jer on je bio Andy Warhol… Naravno da nije znao ništa o produkciji ploča — ali nije ni morao. Samo je sjedio i rekao: ‘O, to je fan­tastično’, a inženjer bi rekao: ‘O da! Točno! Fantastično je, zar ne?’, rekao je Reed.

Kada je album konačno objavljen u ožujku 1967., predviđanja o neu­spjehu su se obistinila. Iako je klima bila pogodna za psihodeličnu glazbu, a pjesmama ‘All Tomorrow’s Parties’ i ‘European Son’ svakako nije nedosta­jalo psihodeličnih elemenata, album je patio zbog kontroverznog sadržaja. Nije ga se moglo kupiti u svakoj glaz­benoj trgovini, radio stanice ga nisu puštale niti je bilo jednostavno osi­gurati reklamu u tisku. Zbog mlita­vih pokušaja promocije i ograničene distribucije dio krivnje treba pripisati i izdavaču. ‘The Velvet Underground & Nico’ je na Billboardovoj ljestvici albuma u dva navrata proveo manje od tri mjeseca popevši se najviše do 171. mjesta. Tek desetljeće nakon izla­ska, ‘Banana’ će početi dobivati pri­znanje koje zaslužuje. Glasovita je izjava glazbenika i producenta Bri­ana Enoa (Roxy Music, Talking Heads, David Bowie, U2, Coldplay…) koji je 1982. rekao da je prvi album Velveta prodan u jedva 30 tisuća primjeraka, ali je zato svatko tko je kupio ploču osnovao bend. Album je 2003. uvr­šten na 13. mjesto liste ‘500 najbo­ljih albuma svih vremena’ magazina Rolling Stone, da bi 2020. godine, u ‘refrešu’ liste, skliznuo na, ništa manje impresivno, 23. mjesto.

Utjecaj grupe može se prepoznati u gotovo svakom bendu tzv. indie-rock provenijencije.
Grupu je nakon ‘White Light/White Heat’ (1968.) napustio John Cale. Lou Reed je preuzeo potpunu autorsku i umjetničku kontrolu na više nego pri­stojnim pločama ‘The Velvet Under­ground’ (1969.) i ‘Loaded’, a postavi se, uz osnivače Reeda, Morrisona i Maureen Tucker, priključio multi instrumentalist Doug Yule. Reed će se u 70-ima posvetiti solo karijeri postajući u 80-ima i 90-ima starješina rock & rolla. Andyju Warholu posve­tit će svoj najuspješniji album ‘Tran­sformer’ (1972.), a 1990. godine, on i Cale zatomili su nakupljeni animozi­tet i snimili predivni ciklus pjesama ‘Songs for Drella’, u cijelosti inspiri­ran životom i djelom svog mentora. Andy Warhol ovaj svijet napustio je tri godine ranije, 1987., kada u 58. godini života umire od komplikacija nakon rutinske operacije. Lou Reed umro je 2013. godine. Velvet Underground u Kuću slavnih Rock and Rolla 1996. godine uvela je Patti Smith. Tom pri­godom zasvirali su posljednji put.

Foto: facebook.com/ The Velvet Underground

 

Pročitajte još

Završetak tekuće inkarnacije

Ivan Jelčić

Dekodiranje narančastog genoma

Ivan Jelčić

Jazz iz Peckhama

Petar Ipšić