NA POLA PUTA OD SREĆE

spavam u ljetnikovcu na rijeci,

ti si kajli minog, a ja nik kejv,

a oko nas trenutno rastu samo divlje ruže.

ovdje sad često boravim, posebno ljeti,

u ovom jedinstvenom iskustvu prirode, umjetnosti i zabave,

mimoilazim se sa sjenama dubrovačkih vlastelina,

šumskih vila, gospara, pastira, nimfa, glazbenika.

nekad davno, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, ovuda sam svakodnevno prolazio busom na putu za školu,

i sve su te palače izgledale velebno, ali tužno,

arkadijski, ali mračno,

napušteno, oštećeno, sjetno.

tad sam intenzivno čitao kunderu,

njegove eseje o mitl evropi, otmici zapada,

on u pragu, a ja u gradu,

iskusili isti nasilan kraj jedne epohe,

onakve kakvu je začela zora moderniteta,

civilizacije koja se zasnivala na jedinki i razumu,

na pluralizmu mišljenja i toleranciji.

u našim malim zemljama osjetili smo propast ljudskosti,

to je bilo naše veliko i konačno zbogom.

iz sata u sat mijenjam raspoloženja,

olako prelazim iz oduševljenja u rastresenost,

iz razigrane ljubaznosti u povučenost,

ili čak razdražljivu šutnju.

ja sam u konačnici samo crna mrlja,

u ovom snijegom ogrnutom svijetu.

tko bi rekao da ću jednom ovdje tražiti svoj mir.

______________________________________________

ti naprosto kužiš svu tu spiku šire morske suburbije,

sav taj kodirani sustav i zamke patrijarhata otočkog društva,

sve te socijalno uvjetovane parametre sreće i ispunjenog života,

tu zbirku zatomljenih ženskih strahova,

stereotipnost malomišćanskih preljuba,

koordinate ludila koje može izazvati jedan pogrešan odabir, samo jedna duboko potisnuta emocija.

tvoja arkadija drugačija je od moje,

ti ne postavljaš pitanje vlastite karijere,

seksualnosti ili mentalnog zdravlja,

dok su visine tvojih vlastitih životnih dometa,

uvjetovane osobnim odabirima i društvenim ograničenjima.

kako samo suvereno koračaš tim otuđenim svijetom pučinskog škoja,

kroz hodnike starih, kamenih obiteljskih kuća,

prepunih laži, tenzija, identitetskih preispitivanja, nesretnih ljudskih sudbina i neostvarenih života.

nekad si nosila, birke, gantice, vruće hlačice,

gans end rozis majice,

od kada si rodila vidim te samo u širokim vestama, articama i šolovim klompama.

najljepše je uvijek bilo svršit na mljetu.

______________________________________

sretnemo se nekad na pola puta,
u barci, na gliseru, nekoj manjoj jedrilici,
sretnemo se nasred konala,
u onim skrivenim uvalama i tajnim plažama, nazdravljamo šampanjem,
smireno se podnosimo,
dovoljno letargični, blazirani, nadrealni,
oboje s valunzima, noćnim znojenjima, afanima.
režentamo se poslije kupanja,
ti u nju era šilterici,
a ja u vansici za despet selu,
skačem s prove ko’ vang feilong,
gađaš trice ko’ sabrina jonesku,
dok plutamo u crnilu mora,
bioluminiscenciji,
čudesnim bojama noći,
smijemo se kako ćemo jednog dana,
sigurno pobjeći u meksiko ili u bosnu
(jer ne vjerujemo ovim suvremenim danajcima ni kad darove donose).
smijemo se čoli na stradunu,
rozgi u slanom, saši u revelinu,
breni koja se spušta ispred orlanda,
u heliću ko’ onomadne u sofiji.
mirišemo kišu na obzoru,
harpove radio valove visoko na nebu,
i već pripiti glasno pjevamo đibonija,
vidila si znakove pred kišu,
muve koje navale u sobu,
promaje šta ispod vrata dišu,
voda crta mače po plafonu.
oblaci su uvik znali s kin će
(za razliku od nas),
mislila si hoće, neće, biti kiše,
izgleda da bit će.
neće ova kiša se umorit,
neće dokle ne porastu plime,
još kad bi naša kuća mogla plovit,
da nas nosi morem u daljine.