Stavi na javno

IDEM SAMO TAMO GDJE ME VOLE

pavo jancic kolumna
poput duha koji ne pronalazi put natrag do svjetiljke,
lutam ulicama ovog zakulisnog grada
(prisjetim se često alana forda i falsih pročelja),
njarnjasi ga zidali, njarnjasi ga gospoduju,
njarnjasi mu i zakone dali,
u ovom gradu idem u kapah, u plaštijeh,
nitko me ne pozna, nikoga ne poznam,
u ovomu je gradu svaka liberta.
i ove godine sve je isto,
vraćamo se na naše tvorničke postavke,
kolektivnu memoriju poklada,
glumaca, trubadura, kompanija,
brijemo na sve te poznate urbane rituale,
tradicionalne osnove otvaranja,
red karpet od sponze do svečane tribine,
i onaj čuveni vok ov šejm,
slavimo sve te temeljne postavke dubrovačkog urbaniteta,
orkestar, libertas, linđo,
generalna, otvaranje, himna slobodi,
vatromet, galerija, koncert ispred svetog Vlaha,
znoj, vonj, loši kroj, od ničega zbroj,
dali smo im odavno ključeve od grada,
nemaju što ulazit,
ušli su oni, a da nismo ni primijetili,
i ostali zavazda.
dokle ćeš katilino,
iskušavati naše strpljenje,
dokle će se razmetati
ta tvoja neobuzdana smjelost.
_____________________________

kakve su moje objekcije, što mislim,

imam li prigovore, zamjerke, primjedbe, pohvale,
ili bar napomene,
samo nemoj prijekor, šnjuhanje, njorgetanje.
okej, onda radije dajem neku rendom opasku,
potpuno aut of topik
(brejking njuz, fejk njuz),
vrijednosno potpuno neutralnu,
padaju mi na pamet vodene bombe,
šporkane ruke, šumovi u komunikaciji,
crne plombe, privatni bazeni sa šarenim plamencima
i prozirnim dušecima,
hoćemo li o tome,
ili o sezonskoj popunjenosti, cijenama,
sumanutoj, svakodnevnoj pljački.
ma neću, zašto bih kvario ugođaj,
idem samo tamo gdje me vole,
najviše zapravo guštam na tim malim,
intimističkim izložbama,
dirne me to nježno žensko likovno pismo,
taj specifični slikarski rukopis,
u lazaretima, u dominikanaca, u riksosu ili depou,
sve te vrijedne dame, sinjorine, majke,
supruge, robinje, kraljice, ljubavnice, metalurške radnice,
svjetske putnice i istraživačice, umjetnice,
sve te naše današnje, lokalne alme karlin,
koje hrabro prelaze sve moguće granice,
spola, dobi, društvene klase, nacionalnog identiteta,
granice duha, fizičke udaljenosti, vremena.
sve te moje drage jasmine, ive, dubravke, lene, zrinke,
zasadile su grm sreće euonimus za sve nas,
da se pod njim odmorimo, rashladimo, duhovno narastemo.
svi smo tamo invitani.
_____________________

da, krajnje mi je vrijeme bilo,

da se ošišam i popenjem više na taj lovrjenac,
i proputujem svijet u osamdeset dana.
kambijavam se u overasajzd viskoznu košulju,
kratki šorc i papuče dva broja veće,
u bijelim bječvama kao čarli harper, čarli braun ili čarli čaplin
(suptilno prepravljam demode na mode).
u svim svojim nestvarnim projekcijama,
bajstenderskim deluzijama,
očekivanim šanerskim, domaćinskim suđenjima
(kao na seoskim nogometnim turnirima),
oko mene sve te svatovske veste,
iskečene gubice i teški parfemi,
ali je zato predstava iznenađujuće dobra,
zapravo odlična, zabavna, zarazne melodije,
nimalo pretenciozna, plošna ili tendenciozna,
ni na trenutak sladunjava, konfuzna ni preuzetna,
pet glumaca u četrdeset uloga
(naša kvazi kazališna stvarnost ovime je ozbiljno poljuljana).
sve je u fjorima, kan kanu i slepstiku,
simpatično, šarmatno i bajkovito
(kao i naše domaćice jelena i darija).
u open spejsu ove mitske tvrđave,
napravio sam svoj prvi ovogodišnji selfi duše,
i baš je dobro ispao.
ljeto u gradu može početi,
a što se mene tiče i završiti.

Pročitajte još

STAVI NA JAVNO Okus prvih koncerata

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Južnjačke parestate života na sjeveru

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Htio sam ti napisati pjesmu Gospodine

Pavo Jančić, prof.