Dubrovački odvjetnik Ivica Ban, jedan od najzaslužnijih osoba za rušenje gradske odluke o parkiranju po kojoj je Sanitat pet godina nezakonito naplaćivao parking, poslao je priopćenje za medije u kojem tvrdi kako građani imaju pravo tražiti povrat novca od Sanitata. Njegovo priopćenje prenosimo u cjelosti:
”Nakon što sam dobio na uvid i pažljivo pregledao cjelovit tekst pravnog mišljenja doc.dr.sc. Frane Staničića, sveučilišnog nastavnika s Katedre za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, a koje je pravno mišljenje doc.dr.sc. Frane Staničić dao po narudžbi organizatora parkiranja, tvrtke “Sanitat” d.o.o. iz Dubrovnika, s punom odgovornošću za javno iznesene tvrdnje, tvrdim da je navedeno pravno mišljenje koje je dao doc.dr.sc. Frane Staničić protivno vrijedećim relevantnim zakonskim odredbama, te protivno relevantnim pravnim shvaćanjima Ustavnog suda RH.
Mišljenje sveučilišnog nastavnika, kao pojedinca, nije nužno i mišljenje Katedre na kojoj je jedan od nastavnika, a još je manje mišljenje Fakulteta čiji je zaposlenik
Kao prvo, u zaglavlju predmetnog pravnog mišljenja doc.dr.sc. Frane Staničića navodi se: doc.dr.sc. Frane Staničić, Katedra za upravno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, te se na taj način sugerira da iza danog mišljenja stoji Katedra za upravno pravo ili čak čitav Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, što nije točno, pošto je iz samog teksta danog pravnog mišljenja razvidno da je to samo osobno mišljenje doc.dr.sc. Frane Staničića. Stoga smatram da je nekorektno prema javnosti i Pravnom fakultetu u Zagrebu što je doc.dr.sc. Frane Staničić u zaglavlju danog pravnog mišljenja naveo takav sadržaj. Ukoliko je doc.dr.sc. Frane Staničić htio dodati dodatnu težinu svom pravnom mišljenju pozivanjem na funkciju koju obnaša, onda je mogao u zaglavlju napisati: doc.dr.sc. Frane Staničić, sveučilišni nastavnik s Katedre za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Doc.dr.sc. Frane Staničić se u svom pravnom mišljenju pozvao na krivi zakon i dao je pravno mišljenje koje je u suprotnosti s relevantnim pravnim shvaćanjima Ustavnog suda
Međutim, ono što je krucijalno u danom mišljenju doc.dr.sc. Frane Staničića je da se on u svom tumačenju pravnih učinaka presude Visokog upravnog suda o ukidanju Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku posve pogrešno poziva na odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (N.N., broj: 49/02. – pročišćeni tekst), iako se odredbe tog Ustavnog zakona neposredno ne primjenjuju, niti mogu neposredno primijeniti na postupke u svezi s pravnim učincima i posljedicama presude Visokog upravnog suda o ukidanju Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku, pošto je navedena presuda donesena po odredbama Zakona o upravnim sporovima, a ne po odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Dodatno, doc.dr.sc. Frane Staničić i pojedine odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu tumači suprotno relevantnim pravnim shvaćanjima Ustavnog suda, i to bez ikakvog obrazloženja zašto možebitno smatra da je njegovo tumačenje tih odredbi Ustavnog zakona o Ustavnom sudu stručno pravilnije od relevantnih tumačenja tih odredbi izraženih u dosadašnjim odlukama Ustavnog suda.
Nadalje, u danom mišljenju doc.dr.sc. Frane Staničić pokazuje za jednog sveučilišnog nastavnika zapanjujuće nerazlikovanje instituta “podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu za izmjenu pojedinačnog akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju (obnovi) postupka” propisanog odredbama čl. 58. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i čl. 87. Zakona o upravnim sporovima, od instituta “podnošenja prijedloga za ponavljanje (obnovu) postupka (spora)” propisanih postupovnim propisima kao što su to: Zakon o parničnom postupku, Ovršni zakon, Zakon o općem upravnom postupku, Zakon o upravnim sporovima, itd..
Naime, zahtjev za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta iz čl. 58. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i čl. 87. Zakona o upravnim sporovima, po svojoj pravnoj prirodi nije prijedlog za ponavljanje (obnovu) postupka (spora) u smislu čl. 421. Zakona o parničnom postupku ili čl. 76. Zakona o upravnim sporovima, nego je zahtjev “sui generis”, u kojem se postupak provodi odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.
(vidjeti takvo pravno shvaćanje u odlukama Ustavnog suda RH, broj: U-III-2619/2010 od 16. ožujka 2011. i broj: U-III-1414/2012 od 19. prosinca 2012., te u rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Uzz-8/1993 od 29. studenog 1996.).
Građani mogu do 18. srpnja 2014.g. podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka protiv pravomoćne sudske ili javnobilježničke odluke koja je donesena na njihovu štetu
U slučajevima pravomoćno okončanih postupaka u predmetima u kojima je doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi ili pravomoćna presuda temeljem odredaba sada ukinute Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku oštećeni građani i pravne osobe imaju pravo temeljem čl. 421. st. 1. toč. 10. Zakona o parničnom postupku u roku od 30 dana od objave presude Visokog upravnog suda, posl. broj: Usoz-125/2012-6 od 30. svibnja 2014. u “Narodnim novinama”, tj. u roku od 30 dana od 18. lipnja 2014. podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka protiv pravomoćne odluke koja je donesena na njihovu štetu, i to im pravo nije niti može biti isključeno odredbama čl. 55. i 58. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i čl. 87. Zakona o upravnim sporovima na koje se odredbe u svom pravnom mišljenju pozvao doc.dr.sc. Frane Staničić (vidjeti takvo pravno shvaćanje u odlukama Ustavnog suda RH, broj: U-III-2619/2010 od 16. ožujka 2011. i broj: U-III-1414/2012 od 19. prosinca 2012.).
Sudovi od dana objave presude Visokog upravnog suda u “Narodnim novinama” ne mogu primjenjivati odredbe općeg akta koji je ukinut presudom Visokog upravnog suda
Što se tiče donošenja pojedinačnih odluka od strane sudova u postupcima koji su u tijeku, sudovi su u donošenju pojedinačnih odluka nakon objave presude Visokog upravnog suda, posl. broj: Usoz-125/2012-6 od 30. svibnja 2014., dužni postupati i donositi svoje odluke u skladu s pravnoobvezujućom činjenicom da je Odluka o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku (“Sl. glasnik Grada Dubrovnika”, br.: 12/09.) ukinuta kao nezakonita, pa se ta ukinuta nezakonita odluka, odnosno njene odredbe, sukladno odredbama čl. 10. st. 2. i čl. 86. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima, ne mogu primjenjivati od dana objave presude Visokog upravnog suda u “Narodnim novinama”, te sa pravnim shvaćanjima Ustavnog suda izraženim u nizu odluka tog suda da neustavnost i/ili nezakonitost propisa (općeg akta) ne nastupa od trenutka njegovog ukidanja nego od prvog dana njegovog primjenjivanja (vidjeti takvo pravno shvaćanje u odluci Ustavnog suda RH, broj: U-III-1797/2009 od 10. lipnja 2009.).
Građani koji su “dobrovoljno” platili određene iznose temeljem odredaba sada ukinutog općeg akta imaju pravo tražiti povrat plaćenih iznosa pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora koji su protivni prisilnim propisima
Konačno, što se tiče prava na povrat sredstava “dobrovoljno” plaćenih tvrtci “Sanitat” temeljem odredaba sada ukinute Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku (“Sl. glasnik Grada Dubrovnika”, br.: 12/09.), oštećeni građani i pravne osobe, suprotno pravnom mišljenju doc.dr.sc. Frane Staničića, imaju pravo, pozivom na odredbe o ništetnosti ugovora koji su protivni prisilnim propisima (čl. 322. st. 1. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), podnošenjem odštetnog zahtjeva tvrtki “Sanitat”, kao organizatoru parkiranja, i/ili podnošenjem sudske tužbe, tražiti povrat svih novčanih sredstava naplaćenih na temelju odredaba Odluke koja je ukinuta kao nezakonita.
Naime, odredbe o “dnevnoj parkirališnoj karti”, te o “parkirališnim zonama i cijenama na javnim parkiralištima”, koje su bile propisane sada ukinutom odlukom su kao opće pravilo obvezivale stranke na sklapanje ugovora o korištenju parkirališnog mjesta uz naplatu dnevne parkirališne karte na javnim parkiralištima koja su bila određena protivno propisima o sigurnosti prometa, te od strane gradonačelnika koji nije bio zakonski ovlašten donositi takve odluke, kao ni odluke o cijenama na javnim parkiralištima. S obzirom da su takve odredbe o “dnevnoj parkirališnoj karti”, te o “parkirališnim zonama i cijenama na javnim parkiralištima” bile određene po Odluci o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku (“Sl. glasnik Grada Dubrovnika”, br.: 12/09.) koja je sada ukinuta, a protivno vrijedećim prisilnim propisima Zakona o sigurnosti prometa na cestama, Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o cestama, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Pravilnika o obilježavanju mjesta za parkiranje, te drugim pozitivnim propisima, sklopljeni “ugovori o korištenju parkirališnog mjesta na javnom parkiralištu s naplatom” s takvim odredbama su ništetni u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.
Ništetnost ugovora nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništetnosti (ex tunc). U ovom slučaju razlog ništetnosti je protivnost ugovora naprijed navedenim prisilnim propisima, a ona je nastala u trenutku zaključenja ugovora. Pri tome nije od važnosti što su nezakonite odredbe Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku (“Sl. glasnik Grada Dubrovnika”, br.: 12/09.), odnosno ta Odluka u cijelosti, (na kojima je zasnovan ugovor) ukinute nakon zaključenja ugovora, jer su one, u smislu izloženog shvaćanja, bile protivne zakonu i prije ukidanja (vidjeti takvo pravno shvaćanje u odluci Ustavnog suda RH, broj: U-III-213/2000 od 27. ožujka 2000.).
Opći akt koji je ukinut presudom Visokog upravnog suda ima pravne posljedice i djeluje na sve pravne odnose nastale po tom aktu od prvog dana njegove primjene, ali te pravne posljedice ne nastupaju automatizmom već je potrebno da građani u određenom roku poduzmu zakonom propisane postupke radi pobijanja pravnih učinaka pravomoćnog pojedinačnog akta donesenog temeljem ukinutog nezakonitog općeg akta ili radi povrata dragovoljno plaćenih sredstava temeljem ukinutog nezakonitog općeg akta
Stoga, suprotno pravnom mišljenju doc.dr.sc. Frane Staničića, sveučilišnog nastavnika s Katedre za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, danom po narudžbi organizatora parkiranja, tvrtke “Sanitat” d.o.o. iz Dubrovnika, smatram i tvrdim da presuda Visokog upravnog suda RH, posl. broj: Usoz-125/2012-6 od 30. svibnja 2014., kojom je kao nezakonita ukinuta Odluka o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku (“Sl. glasnik Grada Dubrovnika”, br.: 12/09.) ima pravne posljedice i djeluje na sve pravne odnose između tvrtke “Sanitat” i građana i pravnih osoba nastale po toj odluci od prvog dana njene primjene 24. prosinca 2009.g. (a ne tek od trenutka objave u “Narodnim novinama” presude Visokog upravnog suda kojom je ta Odluka ukinuta), ali te pravne posljedice ne nastupaju automatizmom već je potrebno da oštećeni građani i pravne osobe u određenom roku poduzmu zakonom propisane postupke radi pobijanja pravnih učinaka pravomoćnog pojedinačnog akta donesenog temeljem ukinutog nezakonitog općeg akta ili radi povrata dragovoljno plaćenih sredstava temeljem ukinutog nezakonitog općeg akta.
Prema tome, svi od građana i pravnih osoba naplaćeni iznosi temeljem ukinute Odluke, a koji su plaćeni bilo dobrovoljno bilo putem ovrhe, prije njena ukidanja, dakle do dana objave presude Visokog upravnog suda u “Narodnim novinama” bili su, materijalnopravno, naplaćeni protivno zakonu i mogu se osporavati i tražiti njihov povrat.
Svaki pravni stručnjak ima pravo na svoje pravno mišljenje i tumačenje zakonskih propisa, ali je po pravilima i etici pravne struke, dužan upozoriti građane da njegovo mišljenje za razliku od pravnih shvaćanja Ustavnog suda i drugih najviših sudova, ne obvezuje niti može obvezivati sudove, te je isto tako dužan upozoriti građane da li se njegovo mišljenje i tumačenje podudara ili razlikuje i koliko od aktualnih pravnih shvaćanja Ustavnog suda i drugih najviših sudova po istim ili sličnim pitanjima
Naravno, doc.dr.sc. Frane Staničić, ima pravo na svoje mišljenje, ma koliko ono bilo suprotno pravnim shvaćanjima Ustavnog suda i drugih najviših sudova, te pravnoj i životnoj logici, ali kad se već upustio u autoritarna ex cathedra tumačenja što građani koji su oštećeni dosadašnjom primjenom ukinute odluke o naplati parkiranja imaju ili nemaju pravo tražiti, trebao je u skladu s pravilima struke upozoriti građane da njegovo pravno mišljenje, za razliku od pravnih shvaćanja Ustavnog suda i drugih najviših sudova, ne obvezuje niti može obvezivati sudove u postupcima u svezi s od Visokog upravnog suda ukinutom odlukom o naplati parkiranja. Nadalje je u skladu s pravilima struke trebao obavijestiti građane jesu li njegova pravna mišljenja sukladna dosad zauzetim pravnim shvaćanjima Ustavnog suda i drugih najviših sudova, a ako nisu zašto smatra da je njegovo pravno tumačenje pravilno, a da su aktualna pravna shvaćanja Ustavnog suda i drugih najviših sudova po istim ili sličnim pitanjima pogrešna. Ako doc.dr.sc. Frane Staničić nije znao i nije pronašao naprijed citirane odluke Ustavnog suda prije nego što je izradio i naručitelju dostavio traženo pravno mišljenje, to bi bio neodgovoran pristup protivan pravilima pravne struke pri izradi pravnih mišljenja, a ako je pak doc.dr.sc. Frane Staničić znao za naprijed citirane odluke Ustavnog suda, ali ih je svjesno prešutio pri izradi svog pravnog tumačenja, onda bi to bilo nedopustivo sudjelovanje u dezinformiranju i zbunjivanju javnosti o njihovim pravima i obvezama u svezi s pravnim učincima i posljedicama presude Visokog upravnog suda o ukidanju Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku.
Zbog čega je, protivno pravilima pravne struke, doc.dr.sc. Frane Staničić, iz svog danog pravnog mišljenja potpuno izostavio aktualna pravna shvaćanja Ustavnog suda i drugih najviših sudova po pravnim pitanjima kojima se bavio, prepuštam njemu da to objasni javnosti, kao što prepuštam Pravnom fakultetu u Zagrebu procjenu je li se doc.dr.sc. Frane Staničić uvrštavanjem Katedre za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu u zaglavlje svog pravnog mišljenja ogriješio o prava i opće akte Pravnog fakulteta u Zagrebu, i je li doc.dr.sc. Frane Staničić narušio ugled Fakulteta s takvim zaglavljem svog pravnog mišljenja u kojem nije uopće upozorio građane da njegovo pravno mišljenje, za razliku od pravnih shvaćanja Ustavnog suda i drugih najviših sudova ne obvezuje niti može obvezivati sudove u sudskim postupcima, te da se njegova dana pravna mišljenja bitno razlikuju od aktualnih pravnih shvaćanja Ustavnog suda po istim ili sličnim pitanjima.