Dugoočekivana serija „Zora dubrovačka“, autorice Jelene Veljače, pod redateljskom palicom Branka Ivande, nije dočekana najbolje među Dubrovkinjama i Dubrovčanima.
Posebno razočarani su Petar Mišo Mihočević, bivši ravnatelj KMD-a i član hrvatskog pregovaračkog tima s okupatorskom vojskom tijekom Domovinskog rata, te mladi dubrovački glumac Robert Bošković.
-Toliko mi je stalo do toga, da sam, kad je počela serija, upalio televiziju nakon tri godine. Baš sam želio vidjeti kako će netko provući tu priču iz vremenu u Gradu, u kojem sam i sam bio vrlo aktivan. Prvo, Dubrovnik nije selendra bez prošlosti, a o dubrovačkoj povijesti i književnosti ne trebamo ni raspravljati. Drugo, do 1991. godine u Gradu se vrlo govorio dubrovački. Vrlo, vrlo jako! Ako govorimo o 1. listopadu kad je ona jadna u seriji nastradala, onda svakako ne možemo govoriti „mandarina“, „torbica“, „gospodine“, „Knege“ itd., sa svom prozirnom beskrupuloznom komercijalizacijom i zloupotrebom, primjerice prezimena Menčetić koja cilja na to „Vidite kako je ovo dubrovačko“. Tu dubrovačkog nema. Ima najljepšeg Grada na svijetu kao likovne ilustracije, pozadine, ali opet na uvjetan način. Koliko je to ono svjetlo iz 1991., to je već pitanje – ističe Mišo Mihočević i dodaje kako su u seriji zanemareni i jezik i odnos prema Dubrovniku.
– Radi se o dvije stvari – o jezku i o poštovanju prema onome što Dubrovnik jest i što je Dubrovnik dao za Hrvatsku. I ovom prilikom želim izjaviti svoje znanje, ne pogađanje, o tome da je Dubrovnik priznao Hrvatsku. Da se četnici nisu tako zeznuli, pa ga gnjavili, bombardirali i držali nas kao u koncentracijskom logoru, ne znam kad bi i kako Hrvatska bila priznata. Dubrovnik je priznao Hrvatsku i to jako skupo. Osim toga to je bilo nedavno. Ne govorimo o interpretaciji Dubrovnika iz 1405., već o interpretaciji ljudskih života i ljudi koji su još živi, uz groznu činjenicu da se u hrvatskoj slobodi izgubio dubrovački govor. Jer, jezik se mijenja, vrijeme se mijenja. Prihvaćamo promjene, jer ne možemo zaustaviti mijene. No, ne smijemo ovo tek tako pustiti i reći „Pa dobro, ovo je nekakva komercijala i nema veze što stavlja mandarine u torbice i što je barka nasred Porporele“, do onog kad oni dvoje u zagrljaju stoje na Srđu. Ne znam kako su uopće došli motorinom na Srđ, dok prilikom eksplozije granate njemu nije bilo ništa, a ona je u groznom stanju – ističe Mihočević i dodaje kako se Dubrovčani moraju buniti i pokazati da serija Zora dubrovačka ne valja.
Serijom je šokiran i Robert Bošković, koji se kao profesionalni glumac okušao u serijama, te je surađivao s mnogim glumcima koji su angažirani u Zori dubrovačkoj.
-Šokiran sam. Ne mislim na glumce jer oni nisu ništa krivi. Mi glumci uvijek radimo ono što nam se kaže i na malo toga možemo utjecati. Trude se i pokušavaju, Jolanda je genijalna, kao i Jelena Perčin. Ne može se njih krivit. Ali na produkciju i scenarij se ne može ostati hladan. Ja sam dijete Grada, bio sam u ratu, nisam izašao iz Grada. Pokojni Pavo Urban bio mi je prijatelj, i strahujem da ne vidim nešto slično u seriji. Jutros sam imao 10-ak poziva ljudi iz Dubrovnika, Zagreba, Dubrovčana koji žive u Zagrebu. Ogorčeni su. Stvari treba poštivati, jezik se treba poštivati bez obzira što je riječ o sapunici. Ne znam tko je nosio ređipet ili mandarine u Dubrovniku! Mišo je dobro rekao „To je jednako Vukovaru i čirilici – naglašava Bošković koji je inače jedva čekao početak emitiranja serije Zora dubrovačka.
Cijeli članak pročitajte u novom broju duLista koji je od ove srijede na kioscima.