Otvoreno pismo stručnog vijeća djelatnika Centra za socijalnu skrb Dubrovnik, nazvano ”Druga strana medalje socijalnih radnika koji se uvijek moraju „braniti“ govorom šutnje” (što god to značilo) stiglo je danas na adresu DuLista zajedno s još nekoliko adresa novinara drugih redakcija koji su se bavili tzv. ‘Slučajem Kristović’, te osvrt na intervju kojeg je za DuList dala Mirjana Kristović u pretprošlom broju.
Poprilično ‘otvoreno’, mora se priznati. Iako navode iz Centra kako pismo ‘nema senzacionalističku notu’, to ostavljamo na procjenu čitateljima koji isto mogu pročitati u privitcima ovog napisa.
‘Ideja za pisanje ovog otvorenog pisma, proizašla je iz nedavno objavljenih novinskih članaka koji su, najblaže rečeno, optužujući i degradirajući, kojima cilj nije bio pomoći jednoj strani, već obezvrijediti drugu, kroz senzacionalistički naslov i tekst u skladu s time’, kazali su u pismu radnici Centra.
Moram napomenuti ovdje kako postoji više novinskih rodova, od kojih je jedan i intervju, izjave osobe s kojom se razgovara. Intervju u kojem je Mirjana Kristović molila za pomoć medije jer joj je Centar za socijalnu skrb de facto zakomplicirao ionako tešku situaciju – u kojoj sada mora ići naprijed na način da zbog jednog malog koraka naprijed (radi procedura i grešaka Centra) mora vraćati tri koraka unatrag i konstantno se boriti s onima koji bi joj zapravo najviše trebali pomoći. Oni, koji su tu, valjda, za djecu. I za dobrobit djece.
Kažu iz Centra za socijalnu skrb kako ne bi bilo optužbi na njihov račun da su u mogućnosti iznijeti svoju stranu priče, ‘no kako problem tu ujedno i započinje’. Centru je data mogućnost i prilika od strane DuLista u nekoliko navrata, što uključuje i novinarske upite, pokušaje telefonskog kontaktiranja, zamolbe za komentar i ostalim novinarskim alatima kako bi se pravodobno, istinito i objektivno iznijela priča s obje strane, no prije samog intervjua s Mirjanom Kristović, nismo uspjeli ‘doći do njih’. Tek nakon što je intervju objavljen, oglasili su se iz Centra (uključujući i ovim ‘otvorenim pismom’).
Djelatnici Centara za socijalnu skrb, među kojima se nalaze socijalni radnici, pravnici, socijalni pedagozi i psiholozi, kažu kako su ‘dužni su štititi svoje korisnike od neodgovarajućih postupaka i zloupotreba u medijima i javnosti, što bi značilo kako smo pri davanju informacija dužni posebno voditi računa o zaštiti privatnosti i interesa korisnika’ te se pozivaju i na ‘nemali broj pravilnika, zakona, konvencija i smjernica Odbora ministara Vijeća Europe’.
No, kažu i kako ‘aktualni slučaj o kojem smo nedavno mogli čitati u novinama i na internetskim portalima, gdje se jednoj majci oduzima pravo da živi s djecom, nećemo komentirati jer naravno ne smijemo odavati povjerljive informacije, no ima stvari koje možemo malo pojasniti.’
Nažalost, smatram kako su upravo bili dužni komentirati OVAJ SLUČAJ, jer su upravo radi njega odlučili uputiti otvoreno pismo. Što se kaže u narodu, ‘dirnuto je u osinje gnijezdo’.
Drago mi je da se vodite za onom ministrice Opačić, koja je kazala kako je ‘upućena rad svih Centara za socijalnu skrb’, pa vjerujem da je i u vaš – stoga, nema potrebe za opravdavanjem. Osim toga, kaže se da tko se opravdava, s razlogom se opravdava.
”Balansiranje između provođenja i poštivanja zakona i zadovoljavanja potreba korisnika zaista nije lak posao.” (to vjerujem). ”Zbog toga je naša dužnost razmotriti i razjasniti korisnicima moguće neusklađenosti između zakonskih obveza i pravila profesionalnog postupanja s jedne strane, te različitih očekivanja korisnika s druge strane.” (zašto niste u slučaju Kristović?).
Pred djelatnike Centara za socijalnu skrb stavljeni su teški zadaci, te je logično da će nekad biti nezadovoljnih stranaka čijim zahtjevima se nije moglo objektivno udovoljiti, kažu nadalje u otvorenom pismu, a ova situacija može se primjeniti na mnoštvo zanimanja, a bojim se kako je upravo vaše zanimanje to koje karakteriziraju teške i frustrirajuće situacije. Pa Bože moj, sami ste to odabrali.
U otvorenom pismu istaknuto je i kako su djelatnici Centra oni koji ‘nisu svemogući, te nemaju ovlasti policije i sudstva, već samo svoju usku paletu mjera koje mogu poduzimati u suradnji sa ostalim službama kako bi pomogli korisnicima’, no bojim se kako su upravo oni oni koji sugeriraju rješenje slučajeva – kao osobe koje su ‘na licu mjesta’, oni koji ‘vrše nadzor’. Osim ako to rade neredovito, a bojim se kako je to jedna od glavnih zamjerki protiv njihovog rada.
‘Nismo sigurni u kojoj su mjeri osviješteni novinari, te znaju li koliko su štete nanijeli prvenstveno djeci i majci o kojima tako žustro pišu, degradirajući našu struku? Jesu li svjesni kako izvještavanje o djeci na bilo koji način može postati varijabla koja dodatno negativno utječe na dijete i njegove interese, može pojačati traumatsko iskustvo ili izložiti dijete za njega opterećujućim, tuđim procjenama i interpretacijama.’ U ovoj rečenici moram se osvrnuti i napomenuti kako u niti jednom trenutku DuList nije doveo u neugodnu, degradirajuću ili omalovažavajuću situaciju troje malodobne djece iz Slučaja Kristović, jer smo upućeni u to kako moramo izvještavati i na koji način analitički pristupiti priči. Iako smo novinari, a ne obučeni socijalni radnici.
U otvorenom pismu Centar optužuje pitanjem novinske redakcije Dubrovnika kako su ‘neobjektivnim i senzacionalističkim prenošenjem informacija, možda utjecali da se buduće žrtve nasilja ne odluče potražiti neophodnu pomoć, jer su u novinama pročitali kako se majci žrtvi oduzimaju djeca, pa ne žele da se i njima nešto slično dogodi?’
Moram priznati kako mi je ovo omiljena rečenica ovog pisma. Naime, koliko smo upućeni u slučaj, djeca su majci oduzeta prije nego je ona dala slučaj u medije. Stoga, možda možemo svi skupa poručiti ovo: Žrtve nasilja, svakako pazite da se Centru ne prijavi nasilnik, jer će vam oduzeti djecu, a onda ćete radi toga morati istupiti u medijima? To mi se čini kao jedini logičan odgovor na ovu vašu prozivku, koju nazivate ‘otvorenim pismom’.
‘Socijalni radnik kroz suradni odnos pomaže korisniku da jasnije sagleda vlastitu situaciju, trudi se informirati ga o pravima, poticati ga, hrabriti i podržavati da samostalno donese odluke i bude odgovoran za svoje izbore, te mu pružiti potrebnu materijalnu i drugu pomoć i podršku kako bi prevladao svoju životnu teškoću, kazali su u otvorenom pismu. Nadam se da ćete, nakon medijskog i povećala javnosti, svoj rad još bolje i savjesnije raditi, jer dužnost je svakog građanina apelirati na nemar, nerad, nepravdu i slično (a osobito novinara), kako bi se isti – ispravili’.
Upućuju otvorenim pismom i na to kako su novinari trebali razmotriti prije objave ‘senzacionalističkih prikaza da bi promovirali novinarski materijal u koji su uključena djeca’, moguće posljedice objavljivanja tog materijala. Nakon cijelog slučaja Kristović, jedina štetna posljedica je po vas, obzirom da ste sad, ponavljam, pod povećalom javnosti.
Budući da citirate glavnog tajnika HND-a, Vladimira Lulića: “Imperativ novinarstva jest istina, ali dosljedno i nekritičko prenošenje baš svega i svačega jest senzacionalizam najgore vrste. Zbog atraktivnosti nekog događaja ne smiju biti kršena ljudska prava, a posebno ne prava djece. Dostojanstvo i prava svakoga djeteta moraju se poštivati u svim okolnostima.”, moram kazati kako su se Dulist, a vjerujem i sve ostale novinske redakcije u gradu i šire, upravo vodile za istinom, iznešenom u različitim novinskim formama, sve kako bi se temeljito i ispravno iznio slučaj.
Zaista, sve ovo skupa ne i bilo potrebno da je od samog početka priča bila ispravno postavljena, da je postojao nadzor, da ste radili svoj posao i da se niste OGLUŠILI na molbe Mirjane Kristović.
Za kraj, Centru za socijalnu skrb poručujem i ovo: ‘Što se više češete, to vas više svrbi’.