Od malih nogu vezana uz teatar, kćer najvećeg od najvećih, glumca Miše Martinovića i inspicijentice Lidije, Perica Martinović je, jednako kao i brat Maro vrlo rano shvatila da je gluma njezin poziv. Pošla je na Akademiju i od tada je njen drugi dom Zagreb iako će uvijek reći da živi na relaciji. Ljeta su rezervirana za rodni grad u kojem joj je, kaže, uvijek malo vremena…
Umirovili ste se, ali, kao što ste izjavili, za glumca nema umirovljenja. Ipak, za pretpostaviti je da se otvore vrata u veću slobodu u pogledu izbora angažmana, provođenja vremena, ali i dolazaka u Grad. Kako provodite dane, mjesece i koliki ‘komad’ godine je rezerviran za Dubrovnik?
Glumački poziv za mene nikad nije bio posao nego poslanje. Mi smo djeca duha i progovaramo kroz lica koja igramo iz svog mraka, iz svoje svjetlosti…. U mom slučaju više iz svjetlosti. Dugo sam bila slobodna dramska umjetnica i u pogledu izbora angažmana oduvijek sam imala tu vrstu slobode. Odabrala bih puno toga i po nekoj nepredvidljivoj intuiciji ili me vodila Božja ruka, nikad novac. Važna mi je bila uloga, redatelj i glumačka ekipa. Uvijek mi nedostaje još sati u danu da uživam u ljepoti Grada, da budem s majkom koja ima 92 godine, da pročitam što želim, da vidim prijatelje koje volim, da pođem do Župe na groblje i odnesem ćaći cvijeće na grob, da malo porazgovaramo, da gledam neku predstavu ili film, da ponovo prošetam zidinama jer svaki put ugledaš nešto novo… Da pođem na Lokrum, na Elafite, u Konavle, u Ston….
Zagreb je postao još od studentskih dana Vaš drugi dom. Kako ćutite jedan kako drugi dom? Što Vam je dao, dava Dubrovnik, a što Zagreb?
Živim cijeli život na relaciji Dubrovnik – Zagreb i u šali kažem da sam mogla sagraditi kuću od novaca koji sam potrošila na avione, buseve, benzin, dizel, cestarine. Dubrovnik je moje ishodište. Roditi se u Dubrovniku smatram velikom srećom i privilegijom. Nitko od nas nije mogao birati roditelje, a ni grad u kojem će se roditi. U oba slučaja me život pomazio. Dubrovnik – grad teatar – kad se u njemu rodiš nekako je prirodno da završiš kao umjetnik posebice ako odrastaš u kući gdje ti je otac glumac, a majka inspicijentica. Prva sam generacija Malog raspjevanog Dubrovnika maestra Đela Jusića. Svaku subotu smo nastupali na sceni Kazališta Marina Držića. Nakon toga uslijedila je uloga male Fate u Hasanaginici i to su bile prve rečenice progovorene na daskama koje život znače. Onda gimnazija pa moja razrednica Vinka Jurica koja me osvijestila da je kazalište moja budućnost i u tome me svesrdno podržavala. Pa Studentski teatar Lero… Aristofanova Lisistrata, Kruno Šarić, Ivica Kunčević i nakon toga upisujem u Zagrebu Akademiju dramskih umjetnosti.
Zagreb je grad moga odabira, grad mogućnosti idealan za mladog čovjeka. Prelijepi studentski dani… Rekao bi Arsen: dani nostalgije, ljubavi i siromaštva. Na istoj godini sam srela mog drugog brata Iva Gregurevića, pa Božu Alića, Miljenku Androić, Anamariju Šutej, Andriju Tunjića… Do danas nas veže prijateljsvto i ljubav… Pobratimstvo lica u svemiru.. Već tijekom Akademije došle su i prve uloge na Dubrovačkim ljetnim igrama, na filmu i na televiziji. Dubrovnik ćutim najviše na svijetu. To je ljubav plus osjećanje plus duša. Volim Zagreb. To je naša metropola, glavni grad Lijepe naše, ali kad idem u Dubrovnik uvijek kažem: ‘Idem doma!’ Pravo doma je ovdje, u Gradu. Volim ovo poslanje i sretna sam da su još u mom matičnom kazalištu Gavella ostale neke moje predstave. Evo sljedeći tjedan igramo ‘Hotel Zagorje’, sjajnu predstavu u režiji Anice Tomić pedeseti put. A našu uspješnicu sa Dubrovačkih ljetnih igara ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ u režiji Paola Tišljarića igramo u teatru kroz cijelu sezonu i idemo na brojna gostovanja. Nedavno smo bili u Turskoj, u Bursi i još nas čekaju gostovanja. Lijepo je kad predstava dugo živi. Kad me Paolo pozvao da radimo bila sam presretna jer je to moj grad i scena na kojoj se najbolje osjećam.
Za pretpostaviti je da, koliko god s jedne strane bila zahvalna, okolnost da ste u istoj profesiji s ocem i bratom ima i svoje ‘teže’ strane. Jeste li osjećali teret očeve veličine, priznatosti i, ukoliko jeste, kako ste se s njime iznijeli?
Teret toga da mi je otac glumac nisam osjetila, možda zato što sam žena. Ali uvijek kažem da je prostor scene najpravednije mjesto na svijetu. Kad se popenješ na nju ili postojiš ili te nema. Kao što znate i moj brat Maro je glumac u ZKM-u u Zagrebu, ali mu je Grad u duši, a svoje najbolje uloge napravio je na Dubrovačkim ljetnim igrama. Možda je njemu bilo teže zbog oca, ali nakon odigranog Orsata u režiji Joška Juvančića pokazao je svoju izvrsnost. Ponosna sam na njega i na moju nećakinju Neu, Marovu kćer koja je na prvoj godini Akademije i gledajući je na polugodištu na ispitu shvatila sam da doista postoji na toj sceni i da se obiteljsko poslanstvo Božjom voljom nastavlja. Ona je svoja, odlična je!
Opišite nam malo najljepše uspomene iz djetinjstva u Gradu, mladenačkih dana…
Najljepše uspomene iz djetinjstva su Mali raspjevani Dubrovnik, Ulica Nikole Božidarevića gdje smo živjeli. Baba, tetka, puno djece… Ulica umjetnika: Ivo Dražinić, Feđa Šehović, Josip Škerlj, Miljenko Vikić, Miše Martinović, Vlaho i Sanja Ljutić, Antun Masle, Ivanka i Marija Kordić, Robert Bošković… Naša igra ‘Između dvije vatre’ pa žandara i lupeža… danas Sveta Marija, sutra Peline, pa Karmen… Predivnih šest godina muzičke škole. Moja najbolja prijateljica od druge godine života Zlata Kalajdžisalihović i ja upisujemo klasičnu gitaru kao prve žene i nižu smo uspješno završile, imale koncert u Kneževom dvoru. Do dana danas smo najbolje prijateljice.
Kojim Vas je najvažnijim životnim vrijednostima i mudrostima poučio otac?
Odgojena sam u kršćanskom, katoličkom duhu koji sam po sebi podrazumijeva prave vrijednosti. U duhu poštovanja i razumijevanja prema različitostima. Odgojio me da poštujem starije, da volim svoj grad i svoju domovinu Hrvatsku. Od svih nagrada i odličja koje sam dobila najdraža mi je Spomenica Domovinskog rata koju sam primila iz ruke prvog hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana. Mudrost koju mi je ćaće izrekao: ‘Kćeri, svaku ulogu gradiš od nule kao da prije ništa nisi radila. Ne žuri, ne trči za ulogama, govori razgovjetno i dovoljno glasno da te čuju i u zadnjem redu. Treba u ovom poslu trajati. Trajati i ostati normalan.
Pred nama je ljeto, još jedne Ljetne igre, kupanje, pun Stradun… Kako ćete ga i gdje provesti i čemu se najviše veselite?
Dolazi ljeto… Veselim se Lokrumu, oazi mira i ljepote. Tamo kradem trenutke spokoja. Uz mirise borova, mora i ruzmarina spremat ću ulogu Marije od poste iz Ekvinocija Iva Vojnovića u režiji Krešimira Dolenčića. Beskrajno se veselim čarobnom prostoru, sjajnoj podjeli koju je Krešo napravio, mojim dragim kolegama i veselim se prvoj probi. Nadam se i sjajnoj predstavi. Neka se vine do neba u čast našeg najdražeg mentora i profesora Joška Juvančića, našega Jupe. To su moje želje.