Unatoč teškoj bolesti nije nas odbio. Rekao je ‘pošaljite mi pitanja i dajte mi malo vremena’. I nije mu dugo trebalo. U četvrtak nam je vratio mail s odgovorenim pitanjima. Mario Dujić, vlasnik poznate galerije Sebastian i restorana ‘Renaissance’, pisao je o Gradu, o svojim ljubavima – umjetnosti i gastronomiji, o umjetnicima, izložbama, Sebastianu… Razgovor je trebao biti objavljen u slijedećem tiskanom izdanju DuLista, nažalost Mario Dujić, ga nije dočekao… Preminuo je u ponedjeljak u Zagrebu nakon kratke i teške bolesti.
“Art galerija Sebastian otvorena je 2013. nakon kratkog prekida u radu. Jeste li ispunili svoj cilj koji ste napomenuli na otvaranju – održati razinu koju je imao 1972. godine?
Ovo je treća godina rada Galerije Sebastian u novom izdanju i dajemo sve od sebe kako bi posjetitelji prepoznali trud i napor koji ulažemo. U to kratko vrijeme u Sebastianu je održano preko 25 izložbi slikara i skulptora iz cijele Hrvatske te se na taj način Sebastian potvrdio kao središnja točka za likovne umjetnosti u Dubrovniku, pored Umjetničke galerije.
Koliko su Dubrovčani nostalgični za tim vremenima?
Dubrovčani su poprilično nostalgični, no nisu li ljudi uvijek pomalo nostalgični za vremenom koje je prošlo? Da je Galerija mogla opstati koncipirana kao na početku, ne sumnjam da bi opstala. Ali vremena se mijenjaju, kao i ljudi, i da bi sve funkcioniralo osmišljen je malo drugačiji program koji nam omogućava držati vrata Galerije Sebastian otvorenima.
U Sebastianu su izlagala najveća imena dubrovačke umjetnosti. Koji je po Vašem mišljenju najznačajniji?
Naša je ideja bila da dubrovačkoj publici predstavimo umjetnike iz Hrvatske koje ovdje ne možemo često vidjeti, ali da budemo podjednako otvoreni dubrovačkim umjetnicima. Nijedna privatna galerija u Dubrovniku više nema svoj izložbeni program za slikarstvo i kiparstvo osim Sebastiana pa smo smatrali da je to nedostatak kojeg je potrebno ispraviti i naš je program vrlo dinamičan, imamo više od deset izložbi godišnje. Među ostalima, tu su u protekle tri godine izlagali Antun Boris Švaljek, Duško Šibl, Josip Škerlj, Lukša Peko, Josip Ivanović, Stjepan Šandrk, a prošle godine smo imali i dvije vrlo zapažene skupne izložbe – Sveti Vlaho u suvremenoj umjetnosti i uskršnju izložbu Muka Gospodinova.
Prijašnja vlasnica Sebastiana Jadranka Nikolić napominjala je kako od cjelokupnog projekta galerije odustaje jer nije mogla opstati od prodaje umjetnina. Kako se nosite s financijskim poteškoćama?
U vrijeme letećih gostiju s cruisera koji su u potrazi za kineskim magnetima, nemoguće je preživjeti od prodaje umjetnina. Stoga smo, nakon renoviranja prostora, donji dio iz izložbenog pretvorili u prodajni. Osim slika hrvatskih slikara u ponudi je uporabna i dekorativna keramika po pristupačnim cijenama po koju nisam morao ići sve do Kine, nego smo se držali granica Hrvatske te na taj način ujedno i promoviramo ručni rad koji se gubi u masama tvorničke proizvodnje. Bez prodaje nema ni izložbenog programa ili, pojednostavljeno rečeno, ono dolje hrani ono gore.
Privatno se bavite i ugostiteljstvom. Kako spajate gastronomiju i umjetnost?
Jer je i gastronomija jedan vid umjetnosti i kreativnosti na svoj kulinarski način, posebice što je riječ o jednoj od najstarijih dubrovačkih betula u ulici Vara, odnosno mjestu gdje je prije 500 godina jeo, pio i pisao Marin Držić, a vino točio Bokčilo. O tome je pisala dr. Slavica Stojan. Dakle, za mene osobno to je spoj tradicije, kulture i umjetnosti!
Nedavno je otvorena izložba slikara Viktora Šerbua. Na društvenim mrežama, posebno, osvanuli su komentari kako Šerbu zaslužuje više od “male retrospektive”. Kako to komentirate?
Taj komentar je i više nego istinit. Šerbu je, kao pripadnik dubrovačkih kolorista i jedan od najstarijih i eminentnih slikara u Dubrovniku zaslužio da mu je retrospektivnu izložbu priredila Umjetnička galerija Dubrovnik, a kako oni to nisu napravili, organizirali smo je mi jer iznimno poštujemo slikara Šerbua i njegov rad. On je vrlo skroman i bio je zahvalan što je dobio našu punu pažnju jer sve što radimo pa tako i tu izložbu, radili smo s ljubavlju i ona je kod publike pobudila veliki interes i naklonost. Držić kaže: Tko sve dava, vele dava. Tko srce dava, svega sebe dava.
Prepoznaju li se vaši napori u promoviranju umjetnost?
Ja sam izuzetno zahvalan dubrovačkim medijima što redovito prate rad naše galerije. Uz takvu podršku, bilo bi nezahvalno bilo što prigovoriti. S druge strane, publika ima svoju dinamiku i izložbe domaćih slikara su mnogo bolje posjećene, nego izložbe umjetnika koji dolaze sa strane, ali to smatramo normalnim i uvijek svakoga dočekujemo raširenih ruku.
Zadnja izložba skulptura bila je ona Nena Mikulića prošle godine u rujnu tematskog naziva “Volim te”. Preferiraju li Dubrovčani skulpture ili slikarsko platno?
Zadnja izložba skulptura bila je velika izložba Josipa Ivanovića povodom Svetog Vlaha ove godine i bila je sjajno primljena kod publike, ali ne mogu generalizirati, to ovisi o pojedincu. I Mikulićeva izložba imala je veliki uspjeh jer je njegov likovni način vrlo duhovit i to vrlo brzo razvije simpatiju kod promatrača. Slikarstvo je inače zastupljenije, ne toliko zbog estetskih razloga, koliko zbog praktičnih. Naime, skulpture često iziskuju skuplje materijale, teško ih je transportirati ako su velike, za njih se u kući treba naći posebno mjesto i tako dalje, dok zidova za slike ima napretek! Haha!
Galerija Sebastian izložbom “Umjetnici Dubrovnika za Slavoniju” pomagala je u saniranju štete nastale poplavama. Namjeravate li organizirati neku sličnu akciju vezanu za opožarena područja na Pelješcu?
Ta je izložba bila vrlo dobra, Dubrovnik je tom i drugim akcijama pokazao humanost jer su umjetnici nesebično dali svoje radove, ali prodaja je podbacila, država je uzela svoje, pa je naš plan za prikupljanje sredstava tek polovično uspio. Ako budemo organizirali sličnu izložbu za pomoć Pelješcu, najvažnija će nam biti ciljana prodaja, ali ne sumnjam da bi se dubrovački umjetnici i tom prigodom odazvali kao i uvijek kada je potrebno pokazati čovjekoljublje.”