Budući da se već pune 23 godine u javnosti provlači neistina o navodnoj prodaji marine Miho Pracat u Komolcu, a koju, ovisno o političkim okolnostima, prisiljen sam održati ovu konferenciju za novinare i javnosti objasniti jedinu istinu o pripojenju tadašnje marine Miho Pracat poduzeću ACI iz Opatije – započeo je konferenciju za medije kapetan Rikard Rossetti, savjetnik gradonačelnika za more i priobalje.
U tekstu pod nazivom teksta ‘Kako je Vlahušić zamađijao, a građani ‘popušili’ objavljenom u tjedniku DuList, Rossetti se osvrće na dio okvira u kojem je spomenut kao osoba načelu Dubrovnik marine devedesetih godina.
– Posebno sam ogorčen na izjavu Mata Frankovića, direktora ACI marine Dubrovnik, izrečenu u emisiji Zrcalo Dubrovačke televizije 21. rujna ove godine, kada je ustvrdio da je vidio kupoprodajni ugovor kojim je marina prodana ACI-u, te kako je na tom navodnom ugovoru vidio moj potpis – kazao je Rossetti.
Budući da nikada nije postojao ugovor o navodnoj kupoprodaji te budući da je marina kao samostalno poduzeće, tada još u društvenom vlasništvu, odlukom tadašnjeg radničkog vijeća, a na moj prijedlog, pripojena poduzeću ACI, pozivam Mata Frankovića da ugovor za koji tvrdi da ga je vidio predoči javnosti ili da se javno ispriča meni osobno te ukupnoj javnosti koju je svojom izjavom obmanuo – kazao je Rossetti, te dodao:
Nakon emisije Zrcalo nekoliko prijatelja i poznanika me u polušali pitalo gdje su novci od kupoprodaje marine iako stalno tvrdim, valjda lažem, da marina nije prodana ni kupljena, ističe kapetan Rossetti.
– Cijela priča postaje sumnjiva s osnovnim pitanjem, tko je naplatio novac od navodne kupoprodaje. Takve insinuacije i lažne optužbe su me uznemirile te ću u dogovoru sa svojim odvjetnikom odlučiti hoću li zadovoljštinu zatražiti i sudskim putem – kaže Rossetti.
– Istina jest da sam direktor marine u Komolcu postao u jesen 1990. Tadašnja marina je bila samostalno poduzeće nastalo podjelom bivše tvrtke HTP DUbronik. Marina je imala značajan višak osoblja od kojih mnogi nisu bili obučeni za specifičan rad u marini. Uz dotrajalu opremu i dosta nepovoljnu nepovoljnu financijsku situaciju trebalo je tražiti rješenje kako bi se osiguralo poslovanje, plaće za sve zaposlene te sprječilo najgore, odlazak u stečaj. Rješenje sam vidio u iznalaženju strateškog partnera – kaže Rossetti, te dodaje još poneku činjenicu iz 1990. godine:
– U to vrijeme interes su iskazivali Atlas, Atlantska plovidba i ACi. Nakon razmatranja raspoloživih mogućnosti odlučio sam izlaz tražiti u sruadnji s ACI-jem, najvećem sustavu marina na Mediteranu, koji je imao interes proširiti svoje djelovanje i na područje Dubrovnika. Pregovori su trajali 3 mjeseca te je na moj prijedlog radnički savjet u siječnju 1991. odlučio pripojiti se ACI-ju u jedinstveno poduzeće. Među ostalim to smo pripojenje uvjetovali zadržavanjem svih radnika, proširenjem marine, izgradnjom bazena i restorana uz bazen, uređenjem sanitarnih čvorova, nabavkom većeg ‘travel lifta’, uređenjem ljetnikovca Sorkočević, proširenjem platoa za suhi vez itd. – kaže Rossetti.
Pristupni ugovor imao je tridesetak članaka i može se potražiti u direkciji ACI-ja gdje sigurno postoji u arhivi, a kopije ugovora iz pisma namjere i samog pripojenja sam na sreću zadržao u mojoj privatnoj arhivi, kazao je kapetan Rossetti, koji je iste i podjelio na pressici te ih prilažemo u fotogaleriji.
Prema tadašnijm tvrdnjama vodstva ACI-ja zahtijevani uvjeti su premašivali vrijednost same marine, no djelatnici samonom na čelu inzistirali su na prihvaćanju svih naših zahtjeva u želji da se marina uredi na ponos svih nas kao najbolja u ACI lancu – kazao je Rossetti.
Tada – društveno vlasništvo
Većina tih stavki je ispoštovana i napravljena do početka listopada 1991. od kada je marina i brodovi u njoj pretrpjela brojna oštećenja, među ostalim je na pressici kazao kapt. Rossetti, te dodao kako je svibanj 1992. dočekala potpuno uništena i opljačkana.
– Zahvaljujući pripojenju ACI-ju, za cijelo vrijeme okupacije i kasnije obnove svi zaposlenici marine imali su isti dohodak kao i ostali djelatnici u ACI lancu. ACI je marinu obnovio gotovo u potpunosti, no još uvijek ljetnikovac Sorkočević očekuje uređenje u boutique hotel najviše kategorije kako je bilo dogovoreno. ACI marina Dubrovnik predstavlja najdohodovniju jedinicu u još uvijek nacionalnom ACI lancu od 21 marine – kazao je Rossetti, te se zapitao:
– Što bi bilo s marinom u ratu, nakon rata ili sad da je ostala samostalna ili da smo odabrali nekog drugog strateškog partnera? Možda bi ležala neuređena kao hotel Belvedere ili dijelila sudbinu Excelsiora ili Imperiala. Špekulirati možemo unedogled, no uvjeren sam a i vjerujem i većina mojih suradnika iz siječnja 1991. godine, da smo donijeli najbolju odluku – kazoa je novinarima Rossetti.
Nakon što se marina u potpunosti obnovila, osim ljetnikovca, Rikard Rossetti otišao je iz nje 1996. godine. Tijekom 6 godina u ACi-ju, kaže, nije imao nikakvih dodatnih pogodnosti osim onih utvrđenih ugovorom o radu. U pretvorbi poduzeća iskoristio je pravo kupnje 20 povlaštenih dionica koje sam platio oko 8 tisuća DEM, pravo koje su imali svi zaposlenici ACI-ja, dodaje.
– Na koncu ponavljam, tadašnja marina Miho Pracat u Komolcu nije prodana ni kao poduzeće ni kao nekretnine pa time ACI nije pripajanje marine nikome nije platio niti mogao platiti. Ako već netko inzistira da je marina plaćena, onda je ACI mogao jedino sam sebi platiti budući da su spajanjem ili pripajanjem ACI marina i Miho Pracat postali jedinstveno poduzeće u još uvijek društvenom vlasništvu – kazao je Rossetti.
Na kraju se kapetan još jednom osvrnuo na DuList, kazavši kao se nada kako su ovom konferencijom riješene sve nejasnoće ‘kod onih koji uporno i sumnjičavo naklapaju’ o njegovim nečasnim radnjama, spomenuvši se još jednom teksta ‘Kako je Vlahušić zamađijao, a građani ‘popušili’, u kojem se spominje jednom rečenicom u okviru teksta naslova ‘Rossetti 90-ih’.