ZORAN PUCARIĆ O trilogiji i 50 kuna

Manda Birimiša ud. Gotovac ne voli klasičan teatar, drži do njega kao do sapunice.
U Trilogiji je odabrala glumce, prostor kojeg će koristiti i vodoravno i okomito, redatelja, kostimografkinju (zamijenjenu u pola priprema), priredila je dramaturgiju, pozivala se (i skrivala) iza uspomene na Spajića, čiji je eto bila liebling i s kojim je u pauzama, pred pola stoljeća divanila o kazalištu.
Otkad sam čuo da će se igrati u Dvoru, dvojio sam kako će predstava funkcionirati zbog akustike. Vrijeme odjeka atrija poznato je svakom tko je tamo odslušao bar jedan koncert, a pogotovo bi trebalo biti poznato stručnjaku. K tome, izostali su elementi scenografije kojima bi atrij bar malo prigušili. Stoga je publici u Alons Enfantu preostalo tek nagađati što tko govori odnosno viče – sve je bilo nerazgovjetno (pa nam ni loš izgovor nije parao uši).
Suton je postao još intimniji zbog nestanka struje. Nekoliko na brzinu prikupljenih lumina nedovoljno su osvijetlili scenu: sve se pretvorilo u radio-dramu. Ostali smo lišeni te čuvene vodoravne komunikacije, a pisac ovih redaka dosađivao se i čekao da pređemo „na taracu“, navodno najbolji dio predstave.
„Ingeniozan“ odabir lokacije, osim velikog vremena odjeka u atriju imao je još jedan akustički problem – publika ispred Dvora ne čuje dobro glumce. Olako je odlučeno da glumci dobiju „bubice“ tj. majušne mikrofone. Mogli smo odslušati nastavak radio drame s vizualnim dodatkom. Predstava je i dalje bila manjkava. Ne samo što na početku nije bilo Dum Marina, nije bilo ni emocija. Svrtan bi se valjda više obradovao pedeset kuna u parokovom pismu nego što se obradovao sinu. I „Homo spat“ kojeg izgovara s prozora Dvora bio je lišen prave emocije.
Ovo je bilo loše i za meksičku sapunicu. Šteta Vojnovićevog teksta, novaca, vremena i truda.
Srećom, mogli smo pogledati Ekvinocijo.