Tek koji put u životu imate priliku dobiti priču koja vas može od samog početka u potpunosti zaokupiti, oduševiti.
Jedna od njih je i druženje s gospođom Ankicom Rajčević, koja nas je kroz smijeh zamolila da ne otkrivamo njene godine, ali je rado pristala s nama popričati o životu na Konalu, u kući tik do semafora. Kad se doselila na Kono, tridesetih godina prošlog stoljeća, u imanje i ladanje, nije ni slutila kako će danas biti u centru grada, i kaže nam odmah – svako vrijeme nosi svoje promjene, dobre i loše strane. Lijepo je bilo s gospođom Ankicom otputovati pomalo u prošlost, a još zanimljivije zakoračiti u njezinu sobu, koja nas je ‘pozitivno šokirala’. No, prije toga, saznali smo kako je gospođa Ankica dugo godina sa suprugom živjela na relaciji Zagreb – Dubrovnik.
Rođena u Božidarevićevoj
– U Zagreb sam pošla poslije velike mature 1946. godine, a vratila sam se kad mi je suprug Milivoj preminuo 2003. godine. Iako smo vazda dolazili doma! Sjećam se i djece iz ulica, dolazili su 1987. na Univerzijadu, posjećivali nas. Znate, ipak smo se i moj suprug i ja rodili u Gradu, a ja sam tu blizu doselila, na Kono – kaže. U njezinu predivnu vremensku kapsulu. Naime, među starim stolcima, restauriranim ormarima, kredencama… Krije se povijest. Sjedimo u kući staroj – tristo godina, a možda i više, kaže nam ova iznimna dama.
– Kono je divno mjesto, mirno, imao je svojih dobrih i loših strana, no ovdje uživam. U kući, u kojoj upravo sjedimo, nisam se rodila, već u Gradu. Božidarevićeva, broj 2. Ovdje smo došli 1930. godine, zato što se vlasnica, koja je bila gospodar svega imanja, od one ulice gore s vrha Konala, pa skroz dole i gore, udala i odlučila sa svojim mužem graditi novu kuću. Kuću su izgradili malo niže, no nisu imali novaca za nju i odlučili su ovu, u kojoj smo sad, prodati. I onda, kako su je prodavali, falilo je novaca i moj je otac tako kupovao komad po komad imanja. Tako je došao doli na cestu, sasvim dolje, na nekadašnju Trogirsku ulicu, gdje su sve redom bile butige – sjeća se gospođa Ankica. U to doba, tridesetih, okolo njih bili su, reći će, brico, frizerski salon, lokanda…
– Bila je prva velika butiga, najveća, komestibile od preko sto kvadrata. I to je jedan Rus držao, Ljermontov se zvao. Da, bio je rod od pisca, znate! Sjećam se da sam mu nosila potvrde od oca za rentu. On je držao prehranu i od toga živio, no poslije su njegovi, kad je stigao komunizam, odlučili ostaviti sve i poći u Ameriku. I mlađe i starije generacije su preselile čim se moglo poći. Sad, najmlađi od njih još dolazi, bude tu kod tete Stane u susjedstvu – priča mahom gospođa Ankica, vraća se na vlastitu, impresivnu kuću, maleni vremeplov Republike.
Najvrjednija gustijerna
– Bit će skoro stotinu godina otkad je moj otac kupio ovu kuću, sve komadić po komadić, najprije je kupio nju i taracu, pa poslije gustjernu, koja je za moj račun najvrjednija od svega ovdje. Dala sam ju urediti cijelu iznutra i ona sada ima pitku vodu, da bude kako je bilo nekad. Međutim, kako vrijeme ide, tamo će se napraviti nešto malo drukčije, kako nova generacija želi. A ja sam tu ovako malo – na odmoru! – smije se, kaže, mladi preuzimaju i puno se toga u ulici mijenja. — Crkve su ostale, ali sad su auta i ceste zamijenila imanja. Bila su tu imanja od kojih se živjelo, a ne znam što je sad ovo ođe – ništa ne raste. Nitko ni ne čini – kaže opet uz smijeh.
– Nije sto posto sigurno, ali pitala sam Zavod kad sam radila molbu i dozvolu za renoviranje ove kuće jer je bilo jako ruševno, pa su mi rekli da je kuća kao takva starija od tristo godina. Zaključak su dobili iz toga što ima sustav prozora isti kao na Trstenome. Oni tako smatraju u Zavodu, a može biti i starija – dodaje, strašno ju je zanimalo to kad su radili renoviranje, jer gospođa Ankica ima – kuću u kući.
– Otvorili smo jedan dio zida, baš ovu stranicu, da mogu pogledat što je između zidova. Kuća je rađena sa dva zida, ne s jednim, to je bio stari dubrovački način, kuća u kući – kaže.
Dvije kuće u jednoj
– Ma taj me zid interesirao do neba, a nikad ga dosad nisam vidjela, kad je pape kupio kuću i poslije toga kad sam se udala i pošla u Zagreb, ništa za mene u kući nije bilo nepoznato, osim ovih zidova. I sad sam skontala – jesu, dvije su kuće u jednoj. Naime, otvorili su mi veliki komad zida u kojeg možeš turnut glavu. Između dva zida sam izmjerila 22 centimetra, to je služilo kao neka izolacija. I tako to unutra stoji i sve je unutra tako – kaže o svojoj kući u kući, odnosno duplim zidovima. Zidovima koji kriju nevjerojatnu vrijednost – svaka stvar unutar nje, ali baš svaki predmet, dio je iznimne dubrovačke povijesti – od ormara do keramičkih kučaka… Ili recimo, buro na zidu… Pokazuje s predmeta na predmet.
– Ova dva kučka, e njih vam vrijedi pokazat i slikat! Oni su vam iz napoleonskih vremena. U doba Napoleona oni su bili moda, i eto, ostali. Bili su kučki ovaki, bretonci, bijeli i šareni kao moji. Napravljeni su da stoje jedan prema drugome. A među njima moja mama – kaže pokazujući na staru crno bijelu fotografiju. Osim ove, privlači nas još jedna fotografija. — Našla sam u kući sliku đe nema Buže u Gradu. To su prve fotografije prošlog i pretprošlog stoljeća. Stara iz onijeh vremena, poslije sam čitala i pitala njih u Zavodu, jest, Buža je učinjena kasnije! Točnije, 1907. i evo tu je nema na ovoj slici – kaže. Ormar, pak – priča za sebe.
Da se još jednom rodim…
– I tako se mislim taj ormar baciti, dok nisam s pokojnim mužem pošla na izlet jednom gdje su nam pokazali ormar isti kao naš. Vidimo mi to moda, te odlučimo restaurirati naš, kod gospara Lečića, restauratora. To je bio ormar za vješanje robe, a od njega sam učinila biblioteku, nema sad bolje – a služio je za vješanje ‘krpa’. Prekrasan je i tko zna koliko sad vrijedi i iz kojega je doba. Zato vam to pričam, baš interesantno kako se može sve restaurirati, popraviti. Ma da vam pravo rečem, da se još jednom rodim, pošla bih i ja u te starine! Baš mi je to zanimljivo – kaže draga gospođa Ankica. Ogledalo pak, mislila je i njega restaurirati, dok se ‘Lečić nije uhitio za glavu’.
– Pošla sam kod njega, bi li ga piturali da se malo lučida, paralo mi nekako šporko, a on meni: ‘Ne, ne, gospođo nikako!’ ‘Kako to?’, kažem. ‘Ma znate kad bi još u staklu bilo još nekoliko malih crtica da pokazuju starinu, prodao bih vam to za goleme pare!’ Eto, valjda je bolje da je starije – kaže nam, a mi se pitamo leži li vrijednost prostorije oko nas u predmetima ili pak u divnim uspomenama i pričama koje je s nama, na našu radost, podijelila za čitatelje DuLista.
– Sjećam se svega, puno toga, i puno toga ima za ispričati. Eto, lijepo je starost doživjeti, znate zašto? Kad sam bila mlađa, puno smo radili i nikad nismo imali vremena za životne detalje, a sad vremena imam – koliko hoću! Bogom dano. U suncu, imam svoj mir, uživam – kaže nam za kraj simpatična gospođa Ankica, naša vodička kroz jedan dio impresivne povijesti Konala i Grada.
MNJ/NM