Svi smo od krvi, od mesa, bojimo se, ne bi bili ljudi da ne osjetimo strah, ali smo odabrale pomoći, spremne smo na sebe preuzeti teret posla – priča nam medicinska sestra pri Odjelu otorinolaringologije OB Dubrovnik, gospođa Marija Hančević o svojoj svakodnevici koja se posljednjih mjesec dana zbog epidemije COVID-19 preokrenula za 180 stupnjeva. Misao je to koja će se protegnuti kroz čitav razgovor kojeg smo vodili s njom i njenom kolegicom Tinom Mihočević. Osim što dijele radno mjesto, odnedavno su i cimerice u montažnoj kućici u Kampu Solitudo gdje su se odlučile izolirati kako svoje ukućane ne bi izložile potencijalnoj ugrozi. Promatrači izvana, objašnjavaju nam, čiji životi se u danim okolnostima odvijaju relativno nesmetano, ne mogu pojmiti izazovnost okolnosti. Bolnica je sasvim jedan drugi svijet, tumače, svijet poput onog iz filmskih scenarija. Ovakav razvoj događaja nitko od njih nije očekivao, ipak objeručke su prihvatile svoj zadatak i pokazale zavidnu razinu organiziranosti koja se može primijeniti na čitav hrvatski zdravstveni sustav.
Strah je osjetan
— Postoje teški trenutci. Voljela bih da naši sugrađani razumiju kako ovo što se događa ne smijemo shvaćati olako. Nije jednostavno biti odgovoran za gotovo nepoznate ljude 24 sata dnevno i pravilno reagirati u svakom danom trenutku. Mi ne radimo s papirom kojeg kad pogriješimo možemo baciti, ovdje su u pitanju ljudski životi – govori Hančević. Sa zarazom ovih razmjera u 20 godina karijere medicinske sestre do sad se nije susrela, kao i, vjeruje, ostatak medicinskih djelatnika. Ispočetka je radila u ambulantama, na kućnoj njezi, potom dvije godine na Odjelu interne medicine te devet na Pedijatriji, nakon čega je otišla na ORL koji je sad produžena Infektologija. Tamo se, doduše, susrela s pojavom svinjske gripe. Strah je bio osjetan te rad otežan, priznaje, no nimalo nalik ovome što danas proživljavamo. Situacija se mijenja iz sata u sat i danonoćno promatraju posljedice bolesti koja je na koljena bacila i najrazvijenije zapadne zemlje.
— Do sada sam brinula o malima i velikima. O onima koji su se tek rodili i onima što umiru. Pacijenti starije dobi, najčešće su kao djeca. Ne znaju reći što im treba, boli li ih nešto i kako im mogu pomoći. Treba znati prepoznati situaciju. Trenutno sam na trijaži gdje primamo ljude koji su suspektni na COVID-19. Mi ne znamo jesu li oni pozitivni ili ne, ali sve dok ne stigne njihov bris ponašamo se kao da su oboljeli. Nakon dobivenog uzorka zaražene smještamo u zonu koja im je određena. Drugi odlaze na odjel koji im prema dijagnozi pripada – kazuje sestra Marija koja je na dužnosti svaki treći dan 24 sata u komadu. S obzirom
da djeluje na infektološkoj trijažnoj jedinici, među pacijentima je prisutna tjeskoba, neizvjesnost i iščekivanje pa ih nastoji umiriti makar toplom riječi. Međusobno, kao kolektiv, dodaje, izvrsno funkcioniraju te su si prijeko potrebna potpora. Usmjereni su jedno na drugo, međusobnog razumijevanja ne nedostaje, kao ni zaštitne te druge opreme.
Ruka pomoći
Ovim putem osobito bi se željela zahvaliti dubrovačkim studentima koji su im izradili vizire. Ruku pomoći pružili su im brojni ugostitelji dostavom toplih obroka. Ipak, ono što im je krucijalno u ovim okolnostima, a što će utvrditi koliko će stanje epidemije potrajati, svakako je ponašanje sugrađana. Njih moli da slijede upute Nacionalnog stožera civilne zaštite, izbjegavaju susrete, organiziraju se da u što manjoj mjeri odlaze na mjesta poput trgovina te se pri tome adekvatno zaštite. ‘Nije sramota nositi rukavice i masku’, poručuje sestra Hančević. Prije svega, apelira, ostanite doma jer o tome ovisi hoće li moći zagrliti svoju obitelj. Njenoj molbi pridružuje se medicinska sestra Tina Mihočević koja je od 23. ožujka do 3. travnja i sama bila podvrgnuta mjeri samoizolacije radi kontakta sa zaraženim liječnikom. Odvojenost od bližnjih strahovito joj je teško pala, govori.
— Obitelj i posao zovu, a vi ste nemoćni – iznosi Mihočević. Inače, nju je zapala zadaća testiranja osoba uz liječnika specijalizanta. Edukaciju je prošla još prije nego li je prvooboljela od COVID-19 stigla u dubrovačku bolnicu te je upućena kako se zaštititi i djelovati sukladno odlukama stručnog stožera. Iako djeluju u samo dva tima, tvrdi, posao odrade bez poteškoća. Neprestano je na terenu, a radni dan započinje joj još u sedam ujutro kada slijedi priprema – dezinfekcija zaštitne opreme i prikupljanje virusne transportne podloge s brisevima. U 10 i 30 sati uzimaju testove od hospitaliziranih pod sumnjom na COVID-19, naravno, ako ih ima. Do 13 se odvija testiranje za preostalo građanstvo, nakon čega uzorke preuzimaju vatrogasci koji ih nose na adresu Klinike za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagreb. Doduše, vrijeme dok ih upute zna se produžiti pa su, primjerice, u proteklu subotu testiranja u Domu za starije osobe Dubrovnik vršili do večernjih sati.
Nema predaha
— Do prije petnaest dana uz bris grla i nosa, uzimao se i uzorak krvi, no u zadnje to je samo ždrijela i nazofarinksa. Moja zadaća je popisivati pacijente i njihovu anamnezu. Nema previše papirologije. Uglavnom, to je jedan pamflet na kojem su svi podatci osobe, zašto se testira – je li bila u kontaktu sa zaraženima ili ne te ima li simptome. Do sada smo u mom turnusu koji je započeo 3. travnja uzeli 400 do 450 uzoraka od čega stotinjak u Domu za starije Dubrovnik bilo od štićenika i djelatnika. Svaka dva, tri dana odlazimo i u Studentski dom gdje testiramo COVID-19 pozitivne pacijente s blagim simptomima otpuštene iz OB Dubrovnik koji su u samoizolaciji. Oni se nakon dva uzastopna negativna testa proglašavaju zdravima te ondje iz mjera predostrožnosti ostaju još neko vrijeme, nakon čega mogu ići svojim kućama – tumači Tina Mihočević.
Testovima se podvrgava i medicinsko osoblje svakih 14 dana, dodaje. S obzirom da rade u turnusima od pola mjeseca, prije izlaska iz smjene se testiraju te već sutra dobiju nalaz. Jednako je s onima na dolasku. Srećom, komentira, do sada su svi bili negativni. Na naše pitanje boji li se zaraze, odgovara kako je svjesna rizika, ali je odabrala biti tu. Njena uniforma znatno se razlikuje od one koju je do sada nosila te je, vjerujemo, nije nimalo jednostavno obući. Naime, ona se sastoji od skafandera, kaljača, respiratorne maske, zaštitnih naočala, vizira, kape te rukavica. Ima je, napominje još jednom, dovoljno što mogu ponajprije zahvaliti Upravi OB Dubrovnik, Odjelu Kontrole kvalitete i njihovom glavnom tehničaru Alenu Tahiroviću. Upravo su ostale kolege s Odjela otorinolaringologije te koje im u ovakvim trenutcima najviše nedostaju. Malen je to kolektiv, kaže nam sestra Tina, ali funkcioniraju poput obitelji.
— Fali mi taj jutarnji šušur, naši liječnici i sestre – priča. S Marijom dijeli smještaj, jedna drugoj se povjeravaju te se međusobno hrabre. Čak su nastojale obilježiti Veliku subotu pripremom rizota od morskih plodova, no zbog posla ipak su ga objedovale odvojeno. Uskrs im je objema bio radan što im i ne predstavlja prevelik problem. U svojoj dugogodišnjoj karijeri navikle su na takvu vrstu obveza. Mnogo je to odricanja, komentira Mihočević, ali ona su redovito nagrađena. Primjerice, prije koji dan sestru Mariju Hančević u Kampu Solitudo susreo je jedan gospar u šetnji s djevojčicom i psom. Kad mu je ispričala zašto je odvojena od svojih, bio je tako ganut njenom požrtvovnosti pa je inzistirao da joj donese neku sitnicu iz trgovine. Njegova gesta ju je toliko dirnula da je kolegicu Tinu dočekala u suzama. I gospođa Tina gotovo je zasuzila prilikom razgovora sa štićenicima Doma za starije Dubrovnik koji su joj riječima hvale i blagoslova dali dovoljno energije za još jedan nov dan.
Iz tiskanog izdaja DuLista od 15. travnja 2020.