POPRIČALI SMO S KULTNIM BENDOM ‘Doka je na koncerte nosio crnu udovicu u tegli’

Kako ste uspjeli održavati onoliku kosu? Vjerojatno nije prvo pitanje koje su očekivali, no Željko Mirović Miš, Pero Baule i Enes Omerčahić spremno i u svom duhu na njega odgovaraju.

— Pa prali smo je svaki mjesec. Zafrka­vam se… Svake subote – u svom će stilu Miš. Nije im to bio problem, govori nam Baule, sad imaju veći.

Željko Mirović Miš, Pero Baule i Enes Omerčahić

— Ma sad i nemamo toliko kose – kroz smijeh će. Bili su ‘prirodno zarasli’, kažu nam, a i tada su se takve frizure nosile. Sređivali bi se samo za scenske nastupe, ali… Nisu oni o tome tada razmišljali. Njima je glazba bila na prvom mjestu, njima je gust bio svirati – i danas je, zbog čega se i dalje vraćaju na scenu. Utisak tog doba je, i nakon toliko godina – ogro­man.

Ni sami nisu bili svjesni velike slave koja ih je tako mlade snašla. ‘I mi smo bili u čudu, k’o da nas je netko padobranom izbacio u sve to’, iskreno će. Tako su jednom došli na tonsku probu u Beograd, prisjeća se Miš, a tridesetak djevojaka ih je čekalo kako bi dobile autogram. Jedna cura nije imala ploču, nego je htjela da joj se Miš potpiše na novu bijelu jaknu.

Ako se sve stvari poslože, postoji mogućnost snimanja materijala koji nije snimljen. Ali naravno i novih pjesama, u stilu Crne udovice

— Znaš koja lijepa bijela jaketa. Ma đe ću ti se potpisati na nju, rekao sam joj. Nisam nikako mogao. Onda ju je otvorila iznutra, i tamo sam se potpisao – govori nam Miš, čudeći se ponovno tim neza­boravnim trenucima tijekom najveće slave kultnog dubrovačkog heavy metal banda – Crne udovice.

Djeca iz Grada
— Pero i ja smo krenuli sami svirati u njega doma, na bubnjevima i gitari… – započinje priču Miš koji je pripomogao Bauli pri kupnji prvih bubnjeva jer tada nije imao para, ali priča kako mu ih je kasnije vratio. ‘Vidiš to sam zaboravio’, Miš će na to.

— I Doka je isto svirao. Kera je već svi­rao klavijature, išao je u muzičku. Čolo je pjevao, a pisao je i tekstove – priča Miš. Pa su promislili tada: ‘Mogli bismo neki bend napraviti’.

Bend Crna udovica formirao se počet­kom 1981., a godinu kasnije imali su prvi nastup u Lazaretima. Cijelu godinu dana do prvog koncerta su vježbali i ništa nisu prepuštali slučaju. Imali su više faza u kojima su se izmijenili brojni članovi.

U onoj prvoj, nastupala je tada mlađarija i ekipa iz Grada – Pero Baule na bub­njevima, gitarist Zvonko Kaitner Doka, Srđan Kera na klavijaturama, Lukša Čokljat Čolo kao vokal, Željko Mirović Miš tada je svirao ritam gitaru, dok je Nikša Benić bio na basu.

Ispred Cele

— Uvijek smo se sastajali na Celi. To nam je bila baza, pozicija – ističe Miš. Družili su se od malih nogu, a onda ih je glazba još više spojila. Roditelji su bili skeptični, ali ipak su s vremenom vidjeli kako su bili ozbiljni. Pogotovo kad su se počeli pojavljivati na televiziji, što je tad bilo isto kao dobiti na lotu.

A Miš, kad je pokupio instrument, došao je na HRT, i pitao đe je Studio 24. Govori njemu portir: ‘Ođe ti nema nego 5 studija?’… Dok je došao do spoznaje kako je to betula… – priča Baule gle­dajući Miša koji se prisjetio cijelog tog dana, vožnje, brojnih taksija s uzdahom. Uzvraća mu Baule: ‘Zamisli da si pješke išao?

— Cijeli grad bi znao kad ćemo se poja­viti na televiziji. Zbog toga si bio faca – pričaju. Druga su to vremena bila, što je za mlađe generacije neshvatljivo. Kažu da su zanemarivali školu, ali profesori su im gledali kroz prste. Dapače, bilo im je drago, pogotovo profesorici iz glazbe­nog, priča nam Baule.

Njihova glazbena priča počela je jako rano, uz veliki entu­zijazam, onaj dječački, koji ih je ponio… A onda je to postalo ozbiljno. Htjeli su više, htjeli su dalje. Zagrizli su jako. Pri­ključio im se Davor Erceg koji je svojim vokalom brojne ostavljao bez riječi. A nije bio ni punoljetan.

Prvi koncert u Lazaretima 1982.

— Ispočetka smo bili premladi kako bismo mogli imati neke konkretne zamisli. Ali kad smo počeli svirati i stva­rati pjesme, stvorili smo nadu kako bi i moglo biti nešto od toga i svemu tome smo ozbiljno pristupili – kaže nam Miš.
Enes je stalnim članom postao u raz­doblju kad se njihov kultni i jedini stu­dijski album ‘Sudbina’ ponovno snimao 1986. godine u Sarajevu, nakon što je došlo do razlaza između tadašnjeg kla­vijaturista pokojnog Tea Šuljka i benda.

A zašto se ponovno snimao? Crna udo­vica već je u prvoj fazi snimila album, ali, priča nam Miš, dogodio im se peh. Ton majstor koji je došao na ispomoć u studio, greškom je pobrisao pola mate­rijala. No, nije im bio problem ponovno snimati. Njihova želja za stvaranjem bila je velika, a stvorilo se mjesta za nov materijal i pjesme. Nakon što je album napokon ugledao svjetlo dana, sjećaju se kako im je Gibonni, koji je tada svirao u Osmom putniku, čestitao.

Postojalo je još barem pedesetak bendova koji su ‘prašili scenom’, no za Crnu udovicu se znalo, oni su se istaknuli u toj masi

Ne samo zbog albuma, nego jer nisu imali, kao i njegov tadašnji Osmi putnik, postavljene uvjete od izdavača. snimati. Njihova želja za stvaranjem

— Imali smo cover albuma koji smo mi htjeli. Oni su imali sliku na plaži – pričaju. Ističu kako su ih iz Jugotona ‘otkantali’ i nisu im htjeli izdati album jer nisu bili sigurni kako će uspjeti. ‘Pali su u ruke’ producentske kuće PGP RTB koja im je izdala album 1987. godine. Crna udovica je itekako uspjela.

Njihov se album u prvoj tiraži izdao u 12 tisuća primjeraka, a u kratkom razdoblju su se i prodali. Kad su ga snimili, bili su jako mladi, neki nisu imali ni 20 godina.

Vječne pjesme
— Ali danas, nakon toliko vremena, slo­bodno mogu reći kako smo tako mladi fantastično svirali i stvorili vječan album – ističe Miš. Obala tuge, Proklet od svih, Kad ona plače kultne su pje­sme s tog albuma koje se i danas slu­šaju. Govore nam kako su dosta vre­mena pridavali stvaranju pjesme.

— Znalo se događati da pjesmu koju smo svirali dva mjeseca izmijenimo jer je nekom pala bolja ideja. Nisu to bile drastične promjene – rekao je Baule. Svaki dan su imali probe, i bile su – ‘momačke’. Svirali bi po dva i pol do tri sata. Tko nije bio došao na probu, pla­ćao bi penale. ‘Jedino ako je bila u pita­nju ‘viša sila’, ako je netko bio bolestan ili stvarno zauzet’, priča Miš. Upravo su zbog toga, smatraju, jako uznapredo­vali u sviranju.

A morali su svirati i biti sve bolji jer je u Dubrovniku tada djelo­valo dosta bendova. ‘Gomila bendova, masa…’, ističu u glas.

— Imali smo sreću što smo odrastali s glazbom u generaciji koja je iznjedrila puno bendova. Mi smo imali barem tri do četiri puta godišnje gitarijadu u Laza­retima gdje bi sviralo desetak grupa – prisjećaju se. To su bile grupe Atentat, Lapadske Tratinčice, Bjegunci, Stanov­nici Džungle… I Tobogan, stariji bend koji je u doba osnivanja Crne udovice već vježbao i svirao po Lazaretima.

Nalazili su se s drugim bendovima na zajedničkim svirkama, gitarijadama i festivalima, od Sarajeva do Beograda. Ali i pri samim počecima na natjecanjima, kao što je Stereovizija, tadašnje natjecanje demo bendova. Tad su prvi put nastupili s pjesmom Kad ona plače. Zauzeli su drugo mjesto. Prešišao ih je, za dva ili tri glasa gledatelja, upravo – Osmi putnik. ‘S lošijom pjesmom’, ističu

Kad se Crna udovica uspinjala prema vrhu, u bivšoj državi je vladala ‘najezda’ heavy metal bendova. Uz njih su istvoremeno albume izdali Dr. Steel iz Rijeke, Legija iz Zagreba i splitski Osmi putnik. Postojalo je još barem pedesetak bendova koji su, kako kažu, ‘prašili scenom’, no za Crnu udovicu se znalo, oni su se istaknuli u toj masi.

Gdje god bi se pojavili, pomeli bi kon­kurenciju. Iako tada, ističu, nije bilo osjećaja konkurencije. Svi su se družili, voljeli svirati… Nalazili su se s drugim bendovima na zajedničkim svirkama, gitarijadama i festivalima, od Sarajeva do Beograda. Ali i pri samim počecima na natjecanjima, kao što je Stereovizija, tadašnje natjecanje demo bendova. Tad su prvi put nastupili s pjesmom Kad ona plače. Zauzeli su drugo mjesto. Prešišao ih je, za dva ili tri glasa gledatelja, upravo – Osmi putnik. ‘S lošijom pjesmom’, ističu sa smiješkom. Osjećaj zajedništva dovoljno pokazuje kultna zajednička fotografija s Osmim putnikom.

Crna udovica i Osmi putnik

— Đe sam ja skoro gol u svlačionici. Da sam znao da će izaći u novinama… – prisjeća se Baule. No u svim je glazbeni­cima vladao osjećaj isticanja i pokaziva­nja svega što znaju, iskreno nam ističe Enes. Prisjećaju se dalje turneje s još nekoliko bendova po Jadranu, od Opa­tije do Dubrovnika.

— Čak smo imali plaćen smještaj u Dubrovniku – govori Baule tvrdeći kako su bili smješteni u Kompasu, dok Miš uvjerava kako je to bilo u Hotelu Jadran. Ostali su u nedoumici i nisu se uspjeli dogovoriti do završetka razgovora. Sve što bi zaradili tijekom sezone, potrošili bi na instrumente. Miš je dvije sezone radio samo za gitaru, dok je Enes cijelu sezonu radio kako bi kupio još jednu klavijaturu jer su tada svi u bendovima imali – dvije. ‘Đe će Crna udovica biti samo s jednom’, priča. Imali su vrhunske instrumente u to vrijeme koje su uspjeli nabaviti iz ino­zemstva.

S turneje po Jadranu

Odricanja su bila velika. Kad bi išli na gaže, festivale, koncerte – najvaž­nije im je bilo da su na nuli. ‘Samo da nismo u minusu’, ističu. Držao ih je taj nemjerljiv entuzijazam. Ne samo njih, nego i ljude koji bi putovali s njima i brinuli se, među ostalim, oko tehnike. To su bili Cvjetko Ljepopio i Mario Đanić. Smatrali su ih članovima benda, bili su dobra ekipa. Nezamislivo na prvu, ali već tada su imali oko 60 reflektora koje su nosili sa sobom. brinuli se, među ostalim, oko tehnike.

— Bili su plaćeni k’o i mi… Ništa. Nosio ih je entuzijazam i ljubav, kao i nas – govori Baule koji se kao i ostali članovi sjeća tih vremena sa smiješkom.

Brojne anegdote
Sjetili su se kad su išli u Zaječar, na jednu od jačih gitarijada u prošloj državi, gdje su promovirali album. Pri­čaju kako je Doka nosio sa sobom crnu udovicu u tegli.

— Rekli su kako će Davor to poka­zati tijekom koncerta publici. Govo­rim, pokaži ti to, ali nemoj mi to ostaviti pored bubnja. I on je stavio teglu blizu pojačala, i nakon nekog vremena tegla je nestala. Bio sam u panici da mi ne dođe pod noge – priča nam Baule. Imali su puno anegdota, no dosta ih je s vreme­nom ‘isparilo’. Ali jedna koja im i nakon toliko godina izmami osmijeh na lice je kad su išli na snimanje u Zagreb.

Stalno smo se zafrkavali. Bili smo puni smicalica. Bili smo jedno dobro društvo, kompak­tna i homogena cjelina

— Mišu je instrument ostao na aero­dromu u Dubrovniku, a već smo se ukr­cali na avion. Išli smo na Radio Tele­viziju Zagreb, sadašnji HRT i rekli smo mu da dođe u Studio 24 kad mu dođe instrument. To je bio inače kafić gdje su svi producenti, snimatelji s HRT-a išli na piće. A Miš, kad je pokupio instrument, došao je na HRT, i pitao đe je Studio 24. Govori njemu portir: ‘Ođe ti nema nego 5 studija?’… Dok je došao do spoznaje kako je to betula… – priča Baule gle­dajući Miša koji se prisjetio cijelog tog dana, vožnje, brojnih taksija s uzdahom. Uzvraća mu Baule: ‘Zamisli da si pješke išao?’. Putovali su i brodom na nastupe, primjerice do Rijeke.

— Danas bi pošao u 10, došao bi sutra u 4 popodne. Ali nama nije to bio pro­blem, to bi nam brzo pošlo. Stalno smo se zafrkavali. Bili smo puni smicalica. Bili smo jedno dobro društvo, kompak­tna i homogena cjelina, nitko se ne bi ni na koga naljutio. A svatko je od sva­koga mogao očekivati – pričaju nam.

Tu smo prvi put vidjeli i Daleku obalu. Bili su nam smiješni, imali su zanimljive pjesme. Najviše su sebe zabavljali. Isto kao i Zabranjeno puše­nje, jedan zafrkantski bend… A danas, napravili su cijeli pokret

Bili su to zlatni dani, a onda je došlo vri­jeme promjena. Iz tada već formiranog sastava, Miš i Baule su u prosincu 1988. godine pošli na odsluživanje vojnog roka i nakon toga ništa nije bilo isto. Došla su dva nova člana, Davor Bušić i Bobo Raja­čić. Djelovali su neko vrijeme kao Crna udovica, ali bend se u to vrijeme tražio i napokon, kako ističe Enes, pronašo, ali pod novim imenom – Big Blue. Ime se mijenjalo zbog tržišta, ‘prenapadna je bila Crna udovica’. U kombinaciju, osim novog basista Željka Lale, ulazi i novi pjevač. Umjesto Davora Ercega, stiže Goran Karan kojeg su znali već od samih početaka, točnije od festivala u Zadru kad je nastupao s bendom Zipo. Tada su se susreli i s Dinom Dvornikom kad je bio u bendu Kineski zid.

— Tu smo prvi put vidjeli i Daleku obalu. Bili su nam smiješni, imali su zanimljive pjesme. Najviše su sebe zabavljali. Isto kao i Zabranjeno puše­nje, jedan zafrkantski bend… A danas, napravili su cijeli pokret – govore nam. Crna udovica (Big Blue) pošla je prema nešto komercijalnijem pravcu pjesmama Priznaj mi, Samo za tebe… Baule i Miš su se vratili doma, ostali su u glazbi, ali ništa nisu autorski snimali… Sve do 2008. godine i velikog povratničkog kon­certa u Revelinu.

— Željko Lale nas je okupio. Samo nam je rekao, svirate koncert u osmom mje­secu. A to nam je rekao pet mjeseci prije – istaknuo je Miš. Posljednji put su u takvom sastavu svirali dvadeset godina prije, 1988. godine na heavy metal festi­valu u Sarajevu.

Koncert u Revelinu 2014.

— Sjećam se i datuma, 18. studenog, a već 18. prosinca Pero i ja smo bili u voj­sci – sjeća se Miš. Uslijedio je ponovno koncert u Revelinu, 2014. godine, nakon čega su nastavili svirati, potajno želeći i polažući nade da Crna udovica ponovno zaživi. To bi se i moglo dogoditi. Naime, razmišljaju o snimanju starih pjesama kako ne bi – propale, ali i onih novih.

— Ako se sve stvari poslože, postoji mogućnost snimanja materijala koji nije snimljen. Ali naravno i novih pjesama, u stilu Crne udovice – govori nam Enes. Bilo je ponuda nakon koncerta 2008. godine, priznaju. Tražilo se od njih da se album napravi i izda – odmah, što njima nije bilo po gustu. Trebalo im je vremena jer nisu nikad radili sve preko noći.

Bilo bi nam jednostavnije da smo se odmah preselili u Zagreb, Sarajevo ili Beograd. Predaleko smo bili od centra

— Zato smo i odbili ovu ponudu. Nismo htjeli nešto ‘navrat-nanos’. Nismo mi Tonči Huljić pa da možemo za mje­sec dana izbaciti sedam pjesama. Album, spotovi, turneja… Ma bilo je toga masu, za malo vremena. Dali su nam uvjete na koje mi nismo mogli i na koje nismo htjeli pristati – ističu. Nitko nije mogao vjerovati kako za jedan bend nakon toliko vemena od posljednje svirke, i dalje postoji interes. A zašto se vraćaju?

— Prvenstveno iz gusta, kad radiš ono što voliš. A želimo i dalje stvarati. No, to bismo htjeli ukomponirati na način koji bi nam se na kraju isplatio, kako bismo živjeli od toga. To je cilj koji želimo ostva­riti. Mislimo kako imamo što i ponuditi – priča nam Baule. Bilo bi šteta, ističu, da to sve ostane u ladicama. Žele stvarati nov materijal, ne žele vrtjeti stvari samo sa starog albuma. No, smatraju kako im je album Sudbina dobar temelj. Na samim su počecima bili ‘napucani’, navježbani, puni energije, dobri svirači… To je i danas prisutno, ali postoji nešto što nisu tada imali. A to je – životno iskustvo. Zbog toga misle kako mogu napraviti vrhun­ski album.

Ljudi ih i dalje vole, interes je ogroman. Na posljednji koncert prije četiri godine iz Nikšića su došli fanovi autobusom te ih ‘kumili i molili’ da dođu svirati na jedan od festivala.

— A ovoga trenutka imamo upite za doći u Split, Zagreb, Austriju. Kad bismo krenuli, otvorilo bi nam se dosta svirki – rekao je Miš.

Bi li uspjeli opstati da nije bilo rata i svih navedenih problema? Ne znamo. Ali kao jedini problem smatraju taj što su bili geografski ograničeni, odnosno iz Dubrovnika.

— Bilo bi nam jednostavnije da smo se odmah preselili u Zagreb, Sarajevo ili Beograd. Predaleko smo bili od cen­tra. Jedno je kad možeš svaki dan ići u izdavačku kuću, a drugo kad živiš u Dubrovniku, dok ti je izdavačka kuća u Beogradu – priča Enes, s čime se slaže i Baule i dodaje kako je to i dan danas tako, nažalost istina, iako je došlo do ogromnog napretka u tehnologiji.

Pre­pričavanjem anegdota i brojnih uspo­mena nakratko smo se vratili u njihovo zlatno doba, a s velikim iščekivanjem očekujemo koncert u petak 28. prosinca u gruškom šatoru… Ali i nove materi­jale koji će zasigurno razveseliti njihove brojne obožavatelje.

UTJEHA KOSE
‘Nikome nije posvećena, ako ste to mislili pitati’
Čolo i Doka zaslužni su za stihove, možemo reći, njihove najpopularnije pjesme – ‘Obala tuge’. No, nitko konkretno nije bio zadužen za pisanje tekstova, a i znali su im tekstovi dolaziti s više strana, koju bi kasnije uglazbili. Među njima se nalazi i pjesma Mornar koju im je dao jedan pomorac. Našao ju je u kafiću u inozemstvu, uokvirenu na zidu, prepisao, preveo i donio njima. Tu su i pjesme koje je napisao Željko Lale, a jedna od njih koju smatraju i najjačom jest ‘Kad ona plače’. Za stihove i glazbu pjesme ‘Proklet od svih’ zaslužan je Coki iz popularne grupe Jinx. Nas je zanimalo kako su došli na ideju uglazbljivanja Matoševe pjesme Utjeha kose. ‘Ful su nam se svidjeli stihovi’, priča nam Baule.
-Draga nam je to pjesma. Taj tekst je sam po sebi težak, ne u negativnom smislu. Težak je za absorbirati. Nikome nije posvećena, ako ste to mislili pitati – i jesmo, preduhitrili su nas u pitanju. Enes, iako tad nije bio u bendu, govori kako mu je to jedna od dražih pjesama. Atmosfera glazbe, pogotovo orgulja ‘sljubila’ se s Matoševim stihovima. Uspjeli su uz, ograničenost stihovima, bez izmjena riječi, stvoriti po brojnima, najbolju uglazbljenu verziju Matoševe pjesme.

Foto: Zvonimir Pandža/Crna udovica Privatna arhiva