Pobačaj i pravo na priziv savjesti

Nastavno na prošlotjednu kolumnu o pravu na priziv savjesti vezano za najavljeno ponovno uvođenje vojne obveze ovoga ću puta, kako sam i obećala, pojasniti kako stvari stoje po pitanju priziva savjesti vezano za pobačaj. I odmah ću vam reći – isto! Pravo na priziv savjesti ljudsko je pravo koje proizlazi iz prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, koje je jedno od temeljnih ljudskih prava. I tu nikakve dileme nema i svi koji apeliraju da se pravo na priziv savjesti kod pobačaja ukine u potpunosti su u zabludi jer je to apsolutno pravno nemoguće jer bi značilo kršenje ne samo svih ratificiranih konvencija već i našeg Ustava i zakona koji su usklađeni s međunarodnim pravom. Međutim, isto to međunarodno, pa tako i domaće pravo, jamči ženama pravo da izvrše inducirani prekid trudnoće. U praksi, posve pojednostavljeno i vrlo konkretno to vam znači da država ima obvezu ženama koje to žele omogućiti da izvrše pobačaj. Pa ukoliko primjerice u određenom gradu svi liječnici iskoriste pravo na priziv savjesti ženi treba biti omogućeno da svoje pravo na prekid trudnoće obavi negdje drugo. Štoviše, to joj se treba omogućiti u najkraćem mogućem roku i bez dodatnih troškova i ikakvih komplikacija.
Pravna osnova
Pravo na priziv savjesti jamči: Zakon o liječništvu, Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore i Hrvatskoga liječničkoga zbora. Jamči ga i Povelja temeljnih prava Europske unije koja je za zemlje članice, a jasno Hrvatska je jedna od njih, postala obvezujućom 2009. godine. Za regulaciju prava na priziv savjesti vrlo je bitna i Rezolucija 1763. Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u zakonitoj zdravstvenoj zaštiti iz 2010. godine. Ona priznaje pravo na priziv savjesti liječnicima ističući kako nijedna osoba ni institucija ne smije biti smatrana odgovornom niti biti diskriminirana zbog odbijanja izvršavanja pobačaja. Ipak, na zemljama članicama Vijeća Europe, a Hrvatska je jedna od njih, obveza je osigurati da se zbog korištenja prava na priziv savjesti pacijentima ne uskrati pravovremeni zakonski medicinski tretman. Ovo se, jasno, odnosi i na pravo na prekid trudnoće. Rezolucija poziva države članice Vijeća Europe da osiguraju paralelno ostvarenje triju prava: pravo liječnika na priziv savjesti, pravo informiranosti pacijenta o prizivu savjesti i pravovremeno upućivanje u drugu zdravstvenu ustanovu, te pravo pacijenta na odgovarajući medicinski tretman, poglavito u hitnim slučajevima.
Praksa Europskog suda u potpunosti je u skladu s Rezolucijom, štoviše Sud se na istu poziva pri odlučivanju. Tako je učinio u predmetu R. R. protiv Poljske iz 2011. godine. Poljska se vlada, između ostaloga, pozivala na priziv savjesti liječnika kao razlog zbog kojeg predlagateljica nije uspjela realizirati svoje pravo na prekid trudnoće djeteta s malformacijama (Turnerovim sindromom). Europski je sud istaknuo kako je država obvezna organizirati ostvarenje prava na priziv savjesti tako da se ženama osigura realizacija njihova zakonskog prava na prekid trudnoće.
U pogledu prava na priziv savjesti izjasnio se i Odbor za ljudska prava Ujedinjenih nacija i to 2005. godine odlučujući povodom tužbe 17-godišnje Peruanke kojoj je liječnik 2001. godine odbio prekinuti trudnoću. Djevojka je željela pobačaj zbog teške deformacije uočene na fetusu – anencefalije, što je u ovoj državi opravdana indikacija za legalan abortus. Nakon što je rodila i dojila dijete koje je preživjelo svega četiri dana, oboljela je od depresije. Odbor za ljudska prava utvrdio je kršenje ljudskih prava. Dakle, ne osporavajući pravo liječnika na priziv savjesti, i iz ove presude proizlazi da se pravo na zakonitu medicinsku uslugu mora osigurati, u suprotnom se krši međunarodno pravo.
U Italiji je upravo zbog priziva savjesti, upozorava Vijeće Europe, gotovo nemoguće izvesti pobačaj koji je zakonski dopušten, a liječnici koji se zalažu za pravo izbora izloženi su diskriminaciji. Ovaj je problem prisutan i u Republici Hrvatskoj, o čemu svjedoči i sadržaj preporuke Odbora Ujedinjenih nacija zaduženog za praćenje provedbe Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Odbor je uočio ovaj problem te pozvao Republiku Hrvatsku da potpunije regulira pravo na priziv savjesti kako žene ne bi bile onemogućene ostvariti svoje zakonsko pravo na prekid trudnoće.
Zastarjeli zakon
U Republici Hrvatskoj na snazi je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine koji, između ostaloga, regulira pravo na prekid trudnoće. Sukladno ovom zakonu prekid trudnoće medicinski je zahvat koji se na zahtjev trudne žene može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća, kao i nakon tog razdoblja ukoliko to odobri komisija. Komisija će odobriti prekid trudnoće nakon deset tjedana ako je to potrebno radi spašavanja života ili sprječavanja narušavanja zdravlja žene. Također, Komisija će odobriti prekid trudnoće nakon deset tjedana kada se na temelju medicinskih indikacija može očekivati rođenje djeteta s teškim tjelesnim ili duševnim manama. I ukoliko je do začeća došlo izvršenjem kaznenog djela silovanja, rodoskvrnuća, obljube s djetetom, obljube zloupotrebom položaja i obljube nad nemoćnom osobom. Ovaj je zakon terminološki posve neusklađen s ostalim zakonima i stvarnim stanjem stvari. Međutim, nije ovdje riječ samo o terminološkoj zastarjelosti. Naime, u trenutku stupanja na snagu Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece na snazi je bio Ustav Savezne Republike Hrvatske iz 1974. godine. On je donesen na temelju Ustava SFRJ iz 1974. godine iz kojeg je preuzeo načelo o pravu čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Ovo načelo Ustav Republike Hrvatske ne poznaje, stoga se nametnulo pitanje ustavnosti Zakona iz 1978. godine s obzirom da sve njegove odredbe, kao što je ranije prikazano, počivaju upravo na pravu čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece.
S tim u svezi Ustavni je sud Republike Hrvatske zaprimio čak sedam prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona iz 1978. godine s Ustavom. Nakon razmatranja mjerodavnih konvencijskih odredbi i prakse europskih sudova, naročito Europskog suda za ljudska prava, ali i ustavnih sudova drugih europskih država, Ustavni sud Republike Hrvatske donio je na sjednici održanoj 21. veljače 2017. Rješenje o neprihvaćanju prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Ustavni je sud zakon ocijenio ustavnim i ostavio ga na snazi usprkos svim njegovim manjkavostima. Međutim, istim rješenjem naloženo je Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon kojim se ima regulirati pitanje pobačaja. Hrvatski Sabor to još uvijek, dakle nakon 7 godina, nije učinio.
I sad kad, kao i s početkom svake nove godine, svjedočimo tolikim izmjenama zakona i donošenju novih, ne možemo ne zapitati se kako je moguće i zgroziti se da zakon koji je, ponavljam, odlukom Ustavnog suda trebao biti donesen prije 7 godina, još uvijek nije ni u razmatranju.