Dan je 1. listopada 1991. godine i počinje rat za Dubrovnik. Dok se u drugim dijelovima Hrvatske i svijeta djeca igraju, proživljavaju svoje prve ljubavi, planiraju odlazak na ekskurziju, oni uzimaju puške u ruke i odlaze u rat.
Preko noći mladići, mulci od 15, 16 i 17 godina postaju muškarci. Riječ je o maloljetnim dubrovačkim braniteljima koji i 23 godine nakon Domovinskog rata još uvijek vode jednu vrstu rata, ali ovaj put bez puške i ovaj put “rat” za vlastitu egzistenciju.
– Maloljetni dragovoljci obrane Dubrovnika su iz školskih klupa stali u obranu naše Hrvatske i voljenog Grada. Ti tada malodobni Heroji, praktički djeca, kada su trebali poslije škole početi điravati Stradunom, upoznavati svoje prve ljubavi ili bezbrižno stajati na izlozima, kao i generacije prije njih, i uživati tinejdžerskim danima, uzeli su oružje u ruke, a bezbrižne dane i Stradun su zamijenili granatama i rovovima. Rat je prekinuo njihovu mladost i natjerao ih da preko noći od djece postanu muškarci. Ostali su i odrasli u rovovima s nama starijom braćom, ali nikad nisu htjeli da ih se posebno pazi i čuva. Brzo su se naučili čuvati sami. Svi su oni školske klupe napustili već početkom rata, a učionice su zamijenili bunkeri.
Većina maloljetnih branitelja su trajno obilježeni onim što su vidjeli i doživljeli na prvim crtama gdje su se časno borili braneći svoj Dubrovnik. PTSP je danas dio njihove svakodnevice, jer teško je bilo svakodnevno gledati smrti u oči i prkosno joj se smijati. Svi vi u to doba za vojsku sposobni muškarci, koji ste napustili opkoljeni Dubrovnik preobučeni u časne sestre, švercajući se u prtljažnicima svojih automobila, ili se ukrcavali na Slaviju zahvaljujući lažnim psiho dijagnozama, svi vi koji ste jednom riječju dezertirali, ostavljajući Grad i njegove stanovnike na milost i nemilost četničkoj bagri, imate li obraza pogledati u oči ove danas odrasle ljude, nekad maloljetne branitelje? Imate li obraza reći svojoj djeci da su im neki drugi dječaci njihovog uzrasta osigurali slobodu? Jeste li svojoj djeci ikada priznali da ste dezerteri? Znamo da niste. Dragi maloljetni branitelji uz vas smo i s vama baš onako kako ste vi nekad bili uz nas i s nama. Kapa vam do poda i hvala… vaši suborci Tvrđava Imperijal Obrana Branitelja i Braco Elezović – istaknuto je na Facebook profilu Tvrđava Imperijal Obrana Dubrovnik.
Blagdan Svetog Nikole, 6. prosinca 1991. godine ostat će zauvijek zapisan u povijesti Dubrovnika kao jedan od najtežih i najgorih. Tog petka pripadnici srpsko-crnogorskih postrojbi tzv. JNA, pojačani četničkim dobrovoljcima i potpomognuti ratnim zrakoplovstvom i brodovima ratne mornarice smještenim u Boki Kotorskoj napali su Dubrovnik svim raspoloživim sredstvima. Tog crnog petka na prvoj crti obrane Grada sudjelovali su i maloljetni dubrovački branitelji. Blaženko Obuljen – Buba, Dino Čanić, Robert Anđušić, Damir Knego, Edo Macanović, Ričard Milun, Mihajlo Vuković, Pero Kristić, Željko Kukavičić i Vlaho Veramenta djeca su koja su sudjelovala u obrani svoga Grada.
Prvi poginuli maloljetni branitelj i heroj obrane Dubrovnika, Josip Zvono, poginuo je 26 dana prije šesnaestog rođendana, na prvoj crti, među svojom braćom po oružju. Maloljetni branitelj Vlaho Veramenta zarobljen je i odveden u koncentracijski logor Morinj u Crnoj Gori.
Iako su ta teška i olovna vremena prošla, svake godine uoči blagdana Svetog Nikole maloljetni dubrovački branitelji ponovno sjedaju za stol i dogovaraju se tko će na koji položaj. Jedina razlika između onih dogovora 1991. godine i ove 2014. godine i ostalih godina nakon Domovinskog rata je što na položaje ne idu s puškama u ruci već sa svijećama i cvijećem kako bi odali počast svojim suborcima koji su svoje živote darovali za slobodu Grada slobode.