Konji su moj svakodnevni ritual

Hrvoje Dumančić javnosti,k kao hrvatskoj, tako i svjetskoj, poznat je zbog specifičnosti svog umjetničkog stvaranja – naime, glavni i osnovni motiv njegova rada su konji, a svojim umjetničkim radom zalaže se za popularizaciju umjetnosti na temu konja.

Dumančić je izlagao na  tridesetak skupnih i petnaest samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a povodom njegove posljednje izložbe u Londonu, 'Horse in Art', razgovarali smo s njime za duList.
 
 
Počnimo sa 'najsvježijim' stvarima. Vaša izložba u Londonu, 'Horse in Art', organiziran je od strane cijenjene The Society of Equestrian Artists. Vi ste četvrti put na toj izložbi, a ovaj put ste 'drukčiji od ostalih'. Kako to?
 
– Ovo je moje četvrto izaganje na londonskoj izložbi  «Horse in Art». Mnogi su mi govorili da radeći isključivo konje, na neki način ograničavam svoje umjetničko djelovanje i nemam prostora za nadogradnju. No naprotiv, svake godine stvorim nešto popuno drugačije, a da pri tome slijedim sebe i ostajem sebi dosljedan. Ove sam se godine uspješno predstavio londonskoj publici skulpturom The Saddle. To je jedina skulptura izložbe koja nije predstavljala zadani motiv, a još je zanimljivije da sam baš ja taj koji nije  napravio skulpturu koja prikazuje konja.
 
 
Osim Londona, Vaš recentni rad, a i cjelokupna karijera, obilježena je zanimljivim izložbama diljem svijeta. Teško je izdvajati, no možete li izabrati neku vama dragu ili bitnu izložbu?
 
– Kroz proteklih desetak godina nakupilo se izložbi. Svaka je posebna na svoj način , tako da je teško izdvojiti neku zbog nekog osobitog razloga, no nekoliko ih je zasigurno na poseban način obilježilo moje umjetničko djelovanje. Moje prvo inozemno izlaganje u Francuskoj na izložbi ArtCheval u Saumuru 2002. godine često nazivam svojim umjetničkim rađanjem. Na toj sam izložbi osvojio prvu nagradu. Druga izložba  koju bi izdvojio je također inozemna, koja je održana prije dvije godine u Ruel Malmaisonu, gradu nadomak Pariza. Organizacija izložbe je bila besprijekorna, izložba izuzetno dobro posjećena,  a uz grad me danas, osim lijepih uspomena na izložbu, vežu i nova prijateljstva. Od domaćih mi je izložbi posebno draga izložba iz Lipika gdje sam izlagao svoje skulpture u napuštenoj staji ergele Lipik, neposredno prije povratka hrvatskih lipicanaca odvedenih za vrijeme rata u Srbiju. Na samo otvorenje doveo sam i pravog konja – potomka iz te ergele. 
 
 
Dubrovčani vas se sjećaju još od 2011. godine kad ste izlagali sjajnu 'Chevaux 9909' u vrtu dvorca Crijević Pucić. Planirate li se ponovo vratiti u Grad?
 
– Dubrovnik je i meni ostao u lijepom sjećanju. Velika je čast imati priliku izlagati u takvom gradu, iako je teško svojim skulpturama nadmašiti njegovu ljepotu. Planove vezane uz Dubrovnik imam, pa vjerujem da će se ubrzo i ostvariti.
 
 
Vaš cjelokupni umjetnički rad obilježen je konjima. Možete li nam ispričati koliko traje ta ljubav i zašto baš konji kao inspiracija?
 
– Konje volim još od  najranijeg djetinstva. Školu jahanja sam upisao  kao sedmogodišnjak. Od tada do danas konji su sastavni dio moga svakodnevnog života. S nostalgijom se sjećam hipodromskog odrastanja, spavanja u sijeniku, putovanja s vlakom sa konjima prema moru i svog prvog posla rada kao turističkog vodiča na konjima.  Puno sam zanimljivih ljudi upoznao zahvaljući konjima. Konji su moj svakodnevni ritual i sastavni dio mene samog pa s time su i sastavni dio mog umjetničkog rada preko kojih mogu iskazati sve što poželim.
 
Mora se priznati kako je teško odoljeti konjima. Osim u radu, inspiriraju li Vas u svakodnevnom životu?
 
– Odrastao sam uz konje, učio o životu promatrajući konje i uspoređujući ih sa ljudima uočavajući razlike. Konji su mi često bili odskočna daska u trenutcima kada mi je to bilo potrebno, zaklon od brzine i stresa suvremenog načina života, te bijeg u neki samo moj imaginarni svijet stvoren upravno onako kakav bi zapravo volio da bude…
 
Svaki umjetnik ima ideju, no nesto radi neplanski, odnosno 'prema trenutku'. Na koji način Vi dobivate ideje i inspiracije, ad hoc ili nekako drugačije?
 
– Trudim se ne razmišljati o onome što radim. Nekad mi se čini da sam samo medij pomoću kojeg se stvara nešto i meni samom ponekad neobjašnjivo. Često se pitam koliko umjetnici imaju moć vladanja svojim talentom ili kreativnoću jer ne uspije svaki put i svaki rad. Zna se dogoditi da imam želju napraviti nešto novo, a muze kao da šute. Sreća je u umjetničkom senzibilitetu kojem se potrebno prepustiti, te se tako mnoge životne situacije materijaliziraju kroz rad.