Na šišanju kod Čikija. Hrvoja Čikata. U Ulici od Puča. Pjevaju njegovi kanarinci, Caruzo, Pavarotti, kako li se već zovu? Imena su im napisana na krletkama, ali dok te Čiki šiša ne smije se okretati glavom.
Samo kad on kaže i gdje ti glavu on pomakne. Nije ni pametno ne poslušat ga. Tek pogledom možeš otkrivati neki od mnogih detalja po zidovima, na fotografijama. Cijela novija povijest Grada nekako se tu zbila. Pričamo dok me šiša, pitam, Čiki odgovara na svako pitanje, široko i u detalj, otkrivajući stalno neku novu zgodu, priču vezano za velike likove Grada. „Tonći! Tonći Pače! Veliki lik. Kako je on gosparski rješavao sve probleme u Labirintu. Polako i riječima, bez sile. Gosparski. Uvijek je bio prije svega gospar. A znaj, tamo je bila svirka, ples, ali i striptizete. A muškoj ekipi malo treba za popizdit kad vide te cure! Pa frka, kazin, a onda evo ti Tonćija, usred gužve, pa sve mirno. Al’ ako je trebalo i žešće, a i tu je bio gospar, u tren i nema te. Samo te isprati vanka. Nikad i nitko mu nije mogao ništa!“
Vazda gospar!
Priča mi Čiki kako je slično bilo i u nekadašnjem restoranu „Jadran“, u Klarisi, mjestu okupljanja mladih još od šezdesetih godina, kad su tamo svirali u živo mnogi znani dubrovački glazbenici, a počeli i Dubrovački trubaduri. I tamo je na ulazu bio i na sve pazio Tonći Pače. „U Labirint su ipak više išli turisti, malo domaće čeljadi, ali u „Jadranu“ bi se okupila skoro pa sva domaća mladost. Tu se plesalo, sve tamo od osam navečer, svirali bi se hitovi koje smo slušali na radiju, ko ti je tad imo’ ploče, pa do malo prije ponoći. Tu smo svi znali gospara Tonćija, te nam ni na kraj pameti ne bi palo učinit neku šporkecu! A pravo za rijet, više ti je on pazio na nas, nego mi na sebe! Čuvao nas je u toj našoj ludoj mladosti i svi ti ga pamtimo samo po dobru!“ Svoje zadnje godine gospar Tonći proveo je najviše uz svoju malu barku. Mirno i povučeno. Do svoje smrti, 2009. godine. Bio je to veliki sprovod, puno čeljadi došlo se s njim pozdravit na kraju jednog velikog života. S tim sjećanjima njegova supruga, gospođa Anđelka zatvara i foto album njihova života, sa puno lijepih i za povijest Grada vrijednih slika. Kao za neki kraj ove priče, nalazimo jednu vrlo zanimljivu i rijetku fotografiju, ispraćaj nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata posmrtnih ostataka dubrovačkog mladića, narodnog heroja Miše Simonija, preko Straduna, uz pratnju i članova tadašnjeg dubrovačkog Boksačkog kluba, među kojima je i Tonći Pače. Naša osnovna škola na Pločama zvala se nekad po njemu, „Miše Simoni“, a tako je mnoge generacije zovu i danas, jer u našim sjećanjima tako je ostalo zabilježeno.
Dunda Pero
Napuštajući Žudiosku, za sad, na Stradunu u điru srećem dva brata Šuljak, dva velika lika Grada, Lesu Aleksandra i Tomislava. Leso živi u Lapadu, po struci je električar i cijeli radni vijek proveo je na aerodromu kao meštar. Kad dođe do Grada, s bratom je u điru. Tomislav je stalno u điru po Stradunu, živi na broju 2 u Boškovićevoj, s pogledom na Stradun i funjestrama uz obitelj Pače iz Žudioske, jer u istoj su kući u koju ulaze iz drugih ulica. Znan je lik Grada, povjesničar umjetnosti, dugo godina likovni kritičar koji je otvorio oko 200 izložbi, bio je i direktor Umjetničke galerije, radio u Zavodu za zaštitu spomenika sa Bebom Beritić, puno tog naučio od njenog oca Lukše Beritića s kojim je surađivao, radio je i u turizmu, te još puno tog, svakako osoba koja Grad poznaje ponajbolje. Ipak, čeljad iz Grada ga pamti kao Dunda Pera, lik iz legendarne emisije Radio Dubrovnika „Na posjedu kod kundurica“ u kojoj je on kao stari usiđelun Dunda Pero uz dvije gospođe, usiđelice Maru i Katu, koje su, uz još neke druge, ponajviše igrale glumice Žuža Egreny i Desa Begović, preko deset godina tamo šezdesetih i na početku sedamdesetih svojim glasom, ali i šaljivim komentarima okupljao čeljad oko radio prijemnika! Ta emisija, jedna od legendarnih i najslušanih u povijesti dubrovačkog radija, bila je kritika puna šale, podsmijeha, ali i kundurarije tog vremena, hrabro progovarajući kroz šalu o temama koje su bile i te kako „škakljive“ za ta vremena! Ideja je krenula od tadašnjeg direktora Radio Dubrovnika, Pere Kušelja, ali vremenom njih troje, Dundo Pero, Mara i Kata, od emisije su učinile društveni događaj tog vremena. Iako je od tog prošlo puno vremena, gospar Tomislav se neće naljutiti kad ga i danas u điru neki pozdrave sa Dunda Pero!
Duša i čuvar Grada
Dunda Pero i ta legendarna emisija ipak su bili onako „nešto uz put“ u njegovom životu, kojeg je zapravo posvetio umjetnosti i istraživanju, a posebno očuvanju Dubrovnika i njegove velike povijesti. „Ovaj Grad pun je toliko vrijednih detalja koji pomalo odlaze u zaborav, koje ljudi dok šetaju ulicama i ne primjećuju!“ zna reći dok svako malo zastane uz neki od tih detalja, neki maskeron, neki natpis, neki mali reljef ugrađen u zid, uz nešto već, o čemu ima jako puno tog za ispričati. Gospar Tomislav Šuljak zna svaki detalj Grada. Godinu gradnje, razlog gradnje, umjetnika koji ga je učinio, sve. On je Grad. Njegova memorija, duša i čuvar. Ono nešto neraskidivo vezano, svakim detaljem, korakom, riječi. U tim riječima koje tako lako teku, idu sjećanja i na dane „kad se zorilo“ i druženja sa prijateljima, pjesnicima Danijelom Dragojevićem, Danilom Kišom i Milanom Milišićem, koji mu je i pjesmu posvetio, kad se putovalo svijetom sa Ivom Rudenjakom, ali i kad se Grad otkrivao i učilo od Lukše Beritića. I puno tog, u ovoj priču kojoj za sad kraja nema, koja nas vodi u đir sa gosparom Tomislavom Šuljkom iz Žudioske niz Bužu Boškovićevom gdje živi, pa naokolo, ulicama kuda svaki dan prolazimo, a tako malo o njima znamo.