Ivicu Smoljka strideset i dvije godine radnog iskustva moglo bi se nazvati veteranom taksiranja. Ovim poslom počeo se baviti još 80.-ih prošlog stoljeća. U mirovinu mu se, kako kaže, ne žuri. ‘Daj Bože je doživjeti’, uzvikuje.
Na cesti provodi u prosjeku 50 sati tjedno. Njegov dan ‘u uredu’ u kojeg smo kod Jugovog bazena sjeli u petak ujutro, ne razlikuje se u mnogočemu od onog uobičajnog službenika. On počinje u sedam te se nastavlja do kasnog popodneva. Većina njegovih vožnji odvija se u neposrednoj grad-skoj okolici, a katkad zna ‘potegnuti’ i do Zračne luke Dubrovnik.
Prosječna hrvatska plaća
No, nije uvijek bilo tako, priča dok se krećemo Vukovarskom ulicom. U bivšoj državi vozio je i do Venecije. Dogodilo mu se i da s mušterijama provede do pet dana. Primjerice s gostima iz Saudijske Arabije obišao je čitavu Crnu Goru, zatim Dalmaciju i Istru. Prelazak preko granice više ne prakticira iz praktičnih razloga. Gužve znaju biti toliko zamorne pa se na jednom mjestu čeka sedam do osam sati. Uglavnom, on i njegove kolege u Plavom taksiju odbijaju takve zahtjeve.
Prije kojih trideset godina odlazak na dulje relacije bio je znatno isplativiji. Naime, na samom početku njegove ‘taksi karijere’ na prometnicama bivše Općine Dubrovnik bilo je svega 100injak automobila koji su ‘operirali’ od Konavala do Pelješca.
— Naručivanje vožnje vršilo se isključivo sa stajališta gdje je bilo nekoliko telefona s kojeg su zaposlenici hotela mogli nazvati za uslugu. Ali, u to vrijeme nije bilo mnogo posla. Prolazilo se primjerice 20 do 25 kilometara godišnje, a danas je tri puta više. Standard je bio lošiji – govori. Doduše, od taksiranja se moglo živjeti. U svojoj obitelji bio je jedini zaposlen te je uz suprugu i sebe uzdržavao dvoje njihove djece. Ušteđevinu se teško moglo steći, ipak priuštili bi si putovanje, bilo zimovanje ili ljetovanje, barem dva puta godišnje. ‘Bio je to lagodan život’, priča ovaj bivši predsjednik Udruženja taksi prijevoznika. Itekako ne nalikuje onom danas.
Mušterije uglavnom domaća čeljad
— Sad ne možete sami hraniti obitelj. Kad sve troškove odbijete ostane vam jedna prosječna hrvatska plaća. Jedino što me drži ovdje je što nema pritiska i možete sami organizirati radno vrijeme. Od 2000. godine pa na ovamo, životarilo se. U zadnjih sedam-osam je bolje pa se vožnjom taksija u Dubrovniku počelo malo više zarađivati prvenstveno zbog otvaranja hotela sa četiri i pet zvjezdice. Također, u zadnje vrijeme primijetili smo da kvalitetni gosti dolaze i iz onih smještaja niže kategorije – objašnjava u blizini Osnovne škole Lapad. propuštajući grupicu pješaka na zebri.
U grušku luku dočekivati goste s kružnih putovanja ne ide već četiri godine. Ipak, za njih će reći kako su dobri klijenti.
— Malo se zadržavaju, žele vidjeti povijesnu jezgru, ostanu po sat i pol vremena, a drugi odlaze na panoramu koja traje jednako toliko dugo. Ali, danas niti 10 posto brodova čitav dan boravi ovdje. Neki odlaze na izlete u Međugorje ili Mostar te čak Crnu Goru. No, većinom takve aranžmane brodarima nude turističke agencije. Broj taksi usluga umanjio se drastično u odnosu na prije pet godina – nadodaje Ivica Smoljko. U Plavom taksiju uglavnom rade na pozive te se čak ne zadržavaju na stajalištima.
Mušterije su im dobrim dijelom domaća čeljad. Njihov broj umanji se ljeti. Dok drugi pružatelji usluge autoprijevoza putnika podižu cijene, oni ostaju pri svom.
— Cijene su pristupačne. Naravno, svatko bi volio da su jeftinije. Mi npr. relaciju Pile-Nuncijata vozimo za 38 kuna, Pile-Čibaća 67, a do Mokošice možete i za 80. Gradske cijene u najviše slučajeva se kreću oko 30 kuna. Imamo stalne klijente. Osobno sam u kontaktu s četvero-petero ljudi koji redovito traže mene. Uglavnom su to umirovljenici. Njihova djeca mojih su godina i vjerojatno ih poznajem. Svakodnevno im pomognem nositi spenzu ili ih vodim kod doktora – govori. Upravo dubrovački penzioneri najdarežljiviji su u davanju napojnica. ‘Nevjerojatno, ali to je istina’, dobacuje ležerno se uključujući u kružni tok u Solitudu.
— Baš jučer jedna mi je gospođa ostavila 20 kuna. Ima 88 godina te sam je za ruku odveo do liječnice u Domu zdravlja. Pogledao sam je li velik red i rekao joj da me može nazvati ako će me opet trebati. Kako joj ne bih pomogao?! Vršnjakinja je mojih roditelja. Morate biti ljubazan jer isti dan dobijete kritiku. Ovo je ipak uslužna djelatnost, svaka greška se skupo plaća – govori Smoljko. Sad se već krećemo Ulicom Iva Vojnovića pa se prisjetio kako je priskočio ‘dati ruke’ unesrećenom motoristu na ulasku u Čokolino, ali i ispred Caffe bara El Torro.
Zakon ne štiti taksiste
U svojoj tri desetljeća dugoj karijeri susreo se s neugodnim situacijama, ali i neobičnim prohtjevima na koje odmahuje rukom.
— Najviše ih je bilo noću s pijanim turistima. Znali bi povratiti po automobilu. Kad bi mu rekli da plati, počeli bi udarati po vozilu. Raspravljati se s njima nije imalo smisla. Jednom sam, pošto vozim kućne ljubimce, doživio da mi je pas izgrizao sjedalo. Upozorio sa gospođu da pripazi na što mi je ona odgovorila da sam se trebao osigurati za takve slučajeve. Trošak sam platio sam. Kad sam tek počeo taksirati gosti koje sam odveo u Pljevlje, Crnu Goru, željeli su mi ukrasti automobil. Srećom, nisu uspjeli – smiješi se komentirajući kako ih ponekad ljudi znaju nazvati i pitati ih da im dostave piće ili pak traže luksuzna vozila vrijednosti više od 100 tisuća eura o kojima oni u Plavom taksiju ne mogu ni promisliti.
Naime, mjesečno na održavanje automobila troše 200 kuna plus na amortizaciju. Posao, priznaje, ‘zagorčao’ im je aktualni Zakon o prijevozu u cestovnom prometu na kojeg su ispred Udruženja uložili čak dvije tisuće prigovora. Ni jedan, međutim nije usvojen zbog destruktivnih istupa pojednica. Autotaksi prijevoznici, tvrdi, njim uopće nisu zaštićeni već su prepušteni sami sebi.
— Izađete na ulicu i borite se. Zakon bi za svakog trebao biti isti. Međutim, način na koji radi Uber da ga nitko ne kontrolira u svijetu postoji samo u Hrvatskoj. Zna se točno tko i koliko dugo može voziti taksi. Imate autobusere koji ujutro odrade smjenu i onda sjednu u vozilo. Nadzor mogu praviti samo tvrtke ili Udruženja kao mi. Pratimo pridržavaju li se vozači pravilnika te ih u suprotnom isključujemo. Svake godine revidiramo situaciju. Prva opomena traje sedam dana, a kod druge već ostaju bez posla. Najčešće greške koje su radili bilo je naplaćivanje usluge više jer nisu bili svjesni da mi imamo uvid u sve. Također, gost se znao požaliti da mu netko nije pomogao ući. Takvo što morate napraviti starijoj osobi. Ako voze velikom brzinom to odmah vidimo na ekranu – kaže Ivica Smoljko kojemu supruga i oba sina imaju obrt za taksiranje.
Dok na Okružnom čekamo paljenje zelenog svjetla, povjerio nam se, kako jednako kao i u drugim granama uslužnih djelatnosti, tako se i u Plavom taksiju susreću s nedostatkom kvalitetne radne snage. Za njih taksira tek 30 posto zaposlenika koji nisu mahom Dubrovčani. Ljudi su to iz Metkovića, Siska ili Osijeka. Prethodno moraju ispoštovati zakonske obveze pa onda prolaze edukaciju. Na dubrovačkim prometnicama, priča, jako se dobro snalaze. U svijetu je to posve drukčije. Roditelji su mu dugo vremena živjeli u Njemačkoj gdje mu je još uvijek sestra. Prema njihovom iskustvu vozači taksija su marginalci, izbjeglice ili čak bivši zatvorenici. ‘Kod nas je to ipak gosparski posao’, zaključuje. Doduše, pitanje je dokad.
Konkurencija mete
Dolazak konkurencije pozdravlja blagonaklono te se libi koristiti terminom ‘nelojalna’. ‘Prijepora će uvijek biti. Svatko će za svog konkurenta kazati da je loš. Jedinu pravu sliku i pohvalu će vam dati korisnik’, poručuje Ivica Smoljko.
— Monopol se morao zaustaviti. Cijene su podivljale. Sjećam se kad sam bio u Vijeću pri HGK prije nekoliko godina. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić rekao je vozačima da ih smanje ili će dovesti konkurenciju. Oni su se na to oglušili. Došao je Cameo i Eko, cijene su pale za više od 50 posto. Zagrebački taksi koji je tada brojao 1200 vozača, sveo se na njih 160. Pomeli su ih. Dva mjeseca uopće nisu radili. Trebalo im je dugo da se stabiliziraju. Ako se ne prilagođavate tržištu gotovi ste u roku od par dana – uvjerava nas. Trendove je neophodno pratiti. Do 3. svibnja Plavi taksi tako će digitalizirati taksimetar, a i fiskalizacija će se vršiti putem tableta koji služi za navigaciju. ‘S klijentom će se moći dogovoriti cijena. Zakon to dopušta’, dodaje.
Povećat će i broj vozila pa će ih umjesto dosadašnja 42 biti 50 plavih taksija na cestama. O navodnim sukobima zbog prevelike količine taksista na dubrovačkom području koji bi nerijetko eskalirali u fizički napad nije svjedočio. ‘To je prenapuhano. Svega se dvoje godišnje posvadi, ali isključivo verbalno. Nikad se nije dogodilo da je netko ozlijeđen’, odgovara. Čekajući u koloni na Ilijinoj glavici komentira kako se prometnice od kad se on bavi poslom nisu proširivale. Vozila je duplo više, možda čak i trostruko.
— Do toga nas je dovela naša gramzivost. Svi bi htjeli apartman više, a s druge strane se žale na gužve. Ne možemo očekivati da će gradska uprava riješiti taj problem. Promet možemo i sami regulirati na način da se više ide pješke, koristi javni prijevoz ili motocikli. Uz to jedino razumno mi se čini ograničenje o kojem se danas govori, a prema kojem će preko Pila moći samo povlašteni – tumači Smoljko.
Pozdravlja i inicijativu o ukidanju taksi stajališta. ‘Koristimo najskuplja parkirna mjesta u Dubrovniku badava. Prije se to plaćalo 10-ak tisuća kuna godišnje. Zakon Grad ne obvezuje imati ih. Zahvalan sam našem gradonačelniku što nam ih dopušta koristiti’, naglašava naš vozač iskrcavajući nas na Pločama. To isuviše neće utjecati na poslovanje Plavog taksija jer se čitavo vrijeme rotiraju. Opremom, ističe bez zadrške, Ivica Smoljko bolji su i od onih pariških pa im telefoni ne prestaju zvoniti.
Objavljeno u tiskanom izdanju duLista 30. travnja 2019.