Dubrovačka kovnica novca djelovala je u kontinuitetu skoro 500 godina, od 1337. pa sve do 1803. godine, a u tom razdoblju izrađeno je 18 vrsta dubrovačkog novca. U cijelom tom razdoblju gotovo najvažniji sudionici cjelokupnog procesa proizvodnje novca bili su kalupari, koji su izrađivali kalupe, a možda i usputno kovali novac. Od njihova znanja i umješnosti ovisila je ljepota izrađenog novca. Kalupari su bili pretežito zlatari. Kalupar se po prvi puta spominje 1346. godine, kada je 8. studenoga uzet u službu Marko, sin Anđela zlatara, na pet godina. No pored prvog spomena izvori nam otkrivaju i posljednjeg kalupara u kovnici novca Dubrovačke republike, Antuna Obada, sina Nikole Obada, koji je svoj zanat i dužnost napustio 1803. godine. Nikola, sin Paska Obada iz Pridvorja, preselio se 1759. godine u Dubrovnik na Pile te je imao sina Antuna (vidi: Konavoski rodovi 2., N. Kapetanić, Nenad Vekarić, st.172. Dubrovnik, 2002.). Antun je bio svećenik, ali se uz bavio i urarstvom. Vjerojatno ga je uspjeh u urarstvu ponukao da se prihvati kaluparskog zanata. No, takva odluka nije ovisila samo o pojedinčevoj volji i želji; uopće doći u mogućnost školovati se za tako cijenjen zanat iziskivalo je financijsku podršku koja je nadilazila pojedinčeve mogućnosti. U takvim slučajevima državne su vlasti, u čijoj službi su kalupari u konačnici jedino i mogli naći zaposlenje, budući je kovanje novca bio državni privilegij, pružale nužnu financijsku podršku. Tako je senat Antunu 18. veljače 1791. odobrio zajam u iznosu od 600 dukata, koji je Antunu trebao poslužiti za odlazak u Beč, gdje je otišao izučiti kaluparski zanat. Osim navedenih 600 dukata, koje je Antun trebao vratiti u roku od tri godine, odobreno mu je i dodatnih 50 dukata za svaku godinu dok je učio zanat u Beču. No, takva pomoć, naravno, nije dolazila bez zahtjeva druge strane. Tako je senat obvezao Antuna kada se vrati u Dubrovnik da je dužan naučiti tri momka kaluparskom zanatu, čime bi Republika osigurala dovoljno izučene radne snage i tako izbjegla ovisnost o stranim radnicima, odnosno riješila bi se budućih stranih školovanja i s njima povezanih troškova. Obad je u Beču bio sve do 1794. godine. Senat ga je pozvao da se vrati u Dubrovnik 4. siječnja iste godine, kada mu je doznačeno 50 forinti na ime troškova za povratak u Dubrovnik. Milan Rešetar u svom kapitalnom djelu Dubrovačka numizmatika smatra kako su kalupi Antuna Obada vrlo loši te kaže: ‘I tako se Obad, poslije pune dvije godine vratio iz Beča možda kao valjan urar, ali sigurno kao vrlo slab kalupar, jer su njegovi kalupi svakako najgori od svijeh većih i povećih dubrov. novca’. Ovakav sud Milana Rešetara odredio je stav svih kasnijih sakupljača dubrovačkog novca prema Antunovu radu. No, da stvari nisu bile toliko loše može posvjedočiti dukat, čiju fotografiju prilažemo, za kojeg je Antun napravio kalup i koji djeluje vrlo kvalitetno, što svakako ne ide u prilog Rešetarovom mišljenju. Antun je pored dukata izradio i kalupe za perpere koji su se proizvodili od 1801. do 1803. godine i poluperpere iz 1801. godine. Kako bi označio novac za koji je izrađivao kalupe Obad je na naličju novca stavljao svoje inicijale (siglu) AO ili svoje puno ime A.ObAd (kombinacija velikih i malih slova). Zbog čega je Antun stavljao velika i mala slova nije nam poznato, ali naravno kako Rešetar nije propustio i to mu uzeti za zlo tvrdeći kako to dokazuje njegovu ‘nevještinu’. Upravo zbog takvih primjedbi vjerojatno bi trebalo ponovno razmotriti i evaluirati rad posljednjeg kalupara kovnice novca Dubrovačke Republike i objektivnijim pristupom i usporedbom s drugima kaluparim pobiti ili potvrdti Rešetarove zajedljive primjedbe.