Madrid i Atenu prošlog je tjedna zahvatila opća pobuna. Građani ova dva europska grada masovno su izašli na ulice iskazati svoje nezadovoljstvo protiv Vladinih mjera štednje, tražeći nove izbore.
Diljem svijeta građani na ovaj ili onaj način prosvjeduju i time iskazuju svoje nezadovoljstvo bilo lošim stanjem u državi, bilo zbog nekog zakona, odnosno stvari koje ih tište i direktno pogađaju (posebno kad su u pitanju financije). No, činjenica je da u Hrvatskoj tome nije tako. U našoj zemlji nema takvih masovnih događaja, a i kad se Hrvatska pokrene, kao što je bio slučaj s prosvjedima koje je potaknuo Ivan Pernar, Dubrovnik je ostao po strani.
Kao da nas se sve to ne tiče. Slično se ponašamo i sada kad nam prijeti gubitak teritorija u Malostonskom zaljevu, što bi po nekima trebao biti dovoljan razlog da se, makar stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije, digne na noge i organizira prosvjed, ali o tome izgleda nitko niti ne razmišlja. Živimo li zaista toliko dobro da nam prosvjedi niti ne trebaju ili je uzrok u nečemu drugome? O razlozima hrvatske šutnje porazgovarali smo s mr. sc. Dašom Poredoš Lavor, socijalnom radnicom iz privatne prakse u Sisku te stalnom sudskom vještakinjom za društvene znanosti.
A ŠTO ĆE REĆI LJUDI?
– Grci, kao i većina južnjaka (Talijani, Španjolci, Portugalci) su temperamentni odriješiti ljudi koji su u svakodnevnom životnom funkcioniranju naučeni i spremni pokazivati svoje osjećaje. Nije im teško izaći na ulice, okupiti se i stvoriti zajedništvo – kako u radosnim tako i u kriznim situacijama. Što se tiče financijske krize u Grčoj – ona i nije ovostoljetno iznenađenje. Od pamtivijeka postoji sintagma „dužan kao Grčka“, s čime su oni naučili živjeti, a mi svi ostali promatrači i komentatori prihvatili kao konstantu. To je narod koji je spreman na okupljanje i verbalizaciju onoga što osjećaju. Za razliku od nas u Hrvatskoj, mi smo više desetljeća naučili živjeti u sustavu koji je nalagao, makar i prividnu, jednakost, kolektivno mišljenje, a isticanje bilo koje vrste i javno istupanje nisu bili poželjni. Naša nacija još uvijek nije naučila samostalno izražavati svoje mišljenje i mnogi ljudi na mikro i makro razini funkcioniraju na načina – „A što će ljudi reći?“ Primjer mikro razine su situacije kada neka obitelj, koja je u krizi, svoje stanje nastoji prikriti pod svaku cijenu, postavljajući si pitanje „Što će susjedi reći?“, a na makro razini se prečesto osvrćemo na mišljenja (koje su često i naredbe) većih močnika o kojima ovisimo – primjerice Europska unija. Život u takvim socijalnim uvjetima guši individualizam i ulijeva strah i nesigurnost za javno iskazivanje nezadovoljstva.
JEDEMO ONO ŠTO EUROPA NEĆE
U jednom trenutku Hrvatskoj se dogodio Pernar, a danas svi opet šute. Zašto kad je stanje u državi sve gore, ljudi počinju zbog teškog stanja štedjeti na sebi?
– Mnogi ljudi u Hrvatskoj imaju nizak životni standard. Mnogih kulturnih potreba (posjećivanja kazališta, kina i sl.) odavno su se odrekli, a ako i idu na ljetni odmor praćen je cjelogodišnjim zaduživanjem – i tako u krug iz godine u godinu, uz odabir sve jeftinijih destinacija i skromnijih turističkih aranžmana. Iako smo često izloženi informacijama o važnosti zdrave prehrane, mnogi ljudi se hrane nezdravo – ne zbog neznanja i neinformiranosti, već zbog ograničenih mogućnosti obiteljskog budžeta. Voće i povrće su sve skuplji, kvalitetnom mesu cijena neprestano raste, ono masnije ostaje najjeftinije, pa tako mnogima ostaje mogućnost kupovanja mesa niže kvalitete i većih količina krumpira i tijesta (škroba) kojim se nastoji količinski popuniti obrok – ne misleći, odnosno zanemarujući pri tome zdrav unos kalorijskih vrijednosti. Općenito smo nacija koja unatoč bogatstva Jadranskog mora, mnogih rijeka, jezera i ribogojilišta – nemamo naviku jedenja ribe – iako je i ona prilično skupa, npr. cijena kilograma srdele na kontinentu je 20 kuna.
Sve više su ljudi skloni kupovanju proizvoda jeftinijih robnih marki, prate akcije i sniženja i često su gužve npr. kod hladnjače s mesom kojem je cijena snižena zbog isteka roka. Ljudi u Hrvatskoj ionako jedu ono što Europa neće. U zemljama EU znatno je manji rok čuvanja smrznutog mesa, pa kada ga se trebaju riješiti, uvozimo ga mi male države koje tapkamo na pragu EU jer naši propisi dozvoljavaju da meso može biti duže smrznuto i kao takvo plasirano na tržište. Na sve ovo, štetimo i domaćoj poljoprivredi i stočarstvu rušeći vrijednost kvalitetnog mesa i drugih poljoprivrednih proizvoda iz domaće proizvodnje.
STRAH OD PROSVJEDA
Jesmo li stvarno toliko zatvoreni, i na izgled nezainteresirani za vlastite probleme ili se tu krije i neki drugi razlog?
– Mnoge ljude u Hrvatskoj strah je doći na prosvjede i javna okupljanja koja imaju karakter negodovanja. Često se i ona humanitarna okupljanja kao npr. za zaštitu prirode, životinja ili očuvanja neke kulturne baštine pretvore i u političko okupljanje, jer u nas je na žalost, politika involvirana u sva područja života. Osobno sam bila na raznim prosvjedima i uočila da postoje ljudi koji su poslani kao „promatrači“ da prate tko će se priključiti prosvjednicima, tko će biti „glasan“ i o tome izvješćuju svoje nadređene – obično lokalne političke moćnike koji se često u određenim lokalnim zajednicama nazivaju i poduzetnicima, dakle, poslodavci su dijelu okupljenog naroda. To u ljudima izaziva strah od kritike, nemogućnost napredovanja, moguće maltretiranje na radnom mjestu zbog različitosti, a u konačnici i gubitka radnog mjesta. Tako dolazi do potvrđivanja i još dubljeg ukorjenjavanja opće nam poznatog modela socijalnog funkcioniranja nazvanog „Ne talasaj!“
Koji 'okidač' bi, po mišljenju mr.sc. Daše Poredoš Lavor, hrvatske građane mogao masovnije izvući na ulice pročitajte u novom broju tjednika duList, koji se od srijede nalazi u prodaji.