Mladom Dubrovčaninu Jozu Jozipoviću sjeverna Engleska već je puna četiri mjeseca novi dom. Naime, Jozo trenutno studira filmsku i televizijsku produkciju na Svučilištu u Sunderlandu.
Ima jako slično ime i prezime, za što ističe kako je jako kreativno jer onda uvijek kaže kako je artističku crtu upravo povukao od humorističnih roditelja. Na noge je, kako kaže, stao u Gimnaziji Dubrovnik, a krenuo hodati na Fakultetu političkih znanosti, hodao tri godine. Brzi hod vježbao je na Televiziji Student za HRT, ušao u cilj i dobio diplomu bakalara televizijskog novinarstva i novih medija. U pauzama od brzog hoda, zagrijavao se radom na filmskim setovima i poslom zvanim redatelj i videografer, ukratko smišljanjem, snimanjem i montiranjem video uradaka.
– E onda kad sam se zagrijao, krenuo je maraton upisom na master program University of Sunderlanda, smjer Media Production za film i TV. Jest, tako je, isti onaj Sunderland koji je nedavno nesretnim i u neupitnim okolnostima ispao iz Premier lige, ali i Sunderland koji se bori za titulu europske prijestolnice kulture za 2021., godinu dana nakon Rijeke – rekao je Jozo.
Koje su razlike koje si primjetio po pitanju studiranja, a i nekog životnog stila kad bismo uspoređivali Hrvatsku i Veliku Britaniju? Postoje li sličnosti?
Po pitanju studiranja, razlike su ogromne. Kako sam imao priliku studirati na Fakultetu političkih znanosti sa usmjerenjem TV novinara, mogu priznati da je čak i moj fakultet u Zagrebu imao drugačiji pristup studentu od ostalih na Sveučilištu u Zagrebu. No, za razliku od hrvatskih sveučilišta, Engleska gaji drugačiji pristup studiranju i radu na obogaćivanju informacijama općenito. Znaš onih 45 minuta pauze između predavanja kad si jako umoran od onih sat i pol prije jer je profesor bio naporan, pa ćeš zasluženo uzeti pauzu i produžiti je jer sljedeće predavanje i seminar nisu obavezni? E toga tu nema. Na ulazu u predavaonicu obavezno je čekiranje sa svojom student ID karticom, i dodatan potpis za dodatnu profesorovu evidenciju. Nema sjedanja u zadnje redove jer ti se danas baš ne da nikog slušati i ne da ti se da ti netko uzurpira tvoj mir. Studenti na Master programu u Engleskoj znaju zašto su upisali Master program i ne žele iskorištavat svoj jako ‘dobro’ plaćeni studij na ‘bivanje’. Naravno, govorim o post diplomskim programima, nemojte me uzeti za riječ ukoliko je na pred diplomskim programima drugačija situacija. I da, jedna od najvećih razlika je ustvari vrijednost diplome Mastera, tj. post diplomskog programa u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji. Dok se kod nas podrazumijeva studiranje u trajanju od pet godina, Britanci često sreću u poslovnim okruženjima traže nakon završenog pred diplomskog programa. Master je nešto što ti donosi veću plaću i nešto što je rezervirano za one ‘napredne’. Predavanja uvijek traju četiri sata za razliku od standardnih sat i pol u RH. Sadržaj na fakultetu se po mojem skromnom mišljenju ne može dovesti niti u usporedbu s našim sveučilištem u Dubrovniku ili Zagrebu. Mirni kutak za rad na prezentaciji, sobe za rad u grupama bez ikakvog ometanja, sobe za razmišljanje, dva velika TV studija, oprema koje se ne bi posramio ni jedan od boljih studija u RH, referada koja radi cijeli dan, cijela procedura predaje bilo kakvog rada da se nekim slučajem ne bi izgubio. Ali i cijela zgrada zvana CitySpace u kojoj se nalazi pet sportskih dvorana, free climbing zid, kantina, teretana, i to sve samo za studente da se osjećaju dobro i ispunjeno na fakultetu. Dosta dobro, ja bih rekao. Sličnosti je u drugu ruku, nažalost, vrlo malo. Nažalost za mene jer kad studiraš tri godine u jednim uvjetima, teško je preći na skroz drugu stvar. Zato moja baka ima onu ‘živ čovjek se na sve navikne’.
Kako su tvoji roditelji komentirali tvoj odlazak u ‘daleku zemlju’? Bi li preporučio prijateljima, poznanicima studiranje u inozemstvu?
Nikad neću zaboraviti prvi put kad sam došao iz Zagreba doma svojima s idejom da bi njihov jedini sin, brat ili unuk volio uzeti putovnicu u ruku i ići dalje. Majka Grozde je samo na moju prvu rečenicu rekla ‘znala sam da ovo dolazi’. Moje šaljivđije roditelji su od prvog trena na samu pomisao studiranja u inozemstvu bili i više nego masivna potpora. Iskreno, u cijelom procesu to mi je bila najvažnija karika. Jer kroz cijeli proces upisa na fakultete, pisanja motivacijskih pisama, životopisa, rada na portfoliju, više je nego lijepo od svojih ukućana dobiti onaj zadnji mah vjetra u leđa. Pogotovo od sestre koja je morala živjeti s time u Zagrebu. Ukoliko u osobi postoje ambicije da stremi višem i boljem izvan okvira lijepe Naše, mislim da je studiranje u inozemstvu jedan od ključnih faktora progresa. Da, govoreći to, oslanjam se na samo svoju profesiju i opet ponavljam, malo osobno mišljenje.
Možeš li našim čitateljima opisati jedan dan na fakultetu?
Dan na fakultetu uvijek kreće u 9 sati ujutro. Predavanja su većinom namijenjena za jutarnje smjene, dodatne slobodne aktivnosti za popodnevnu sesiju. Prva stvar, ukrcaj na besplatan autobus koji vozi po cijelom gradu i ‘kupi’ sve studente koji na ulazu moraju pokazati svoju karticu s kojom ulaze i na fakultet i na predavanja. Druga stvar, posjet coffee shopu koji se nalazi na kampusu za jutarnju dozu energije. Slijede predavanja koja su interaktivna, u kojima profesor pokušava na sve načine aktivirati studente. I da, grupe studenata nikad ne premašuju broj od 15, jer profesor onda ne bi mogao uspostaviti osobnu konekciju sa svakim pojedinim studentom. Svi profesori znaju moje ime i prezime, iako im ga je još uvijek teško za izgovoriti. Svi znaju odakle sam i pokušavaju se suptilno ubaciti za ljeto na vikend u Dubrovnik. Kako je moj smjer za medijskog producenta prepun praktičnih zadataka, popodneva često provodim u fakultetskim odajama. Sobe za montažu, sobe za kolor korekciju video uradaka i trgovina opremom su mi vrlo vjerojatno drugi dom u Sunderlandu. I tako od ponedjeljka do petka, vikend je rezerviran za happy hour u obližnjem klubu ili posjetu okolnih zaseoka, malih otočića ili gradova. I tamo isto nađeš happy hour.
Jesu li čuli za Dubrovnik? Ako jesu, kakva su razmišljanja o našem Biseru Jadrana?
Da da, Dubrovnik je jako popularna riječ u njihovom vokabularu. Isto kao i Šuker, Pršo i Game of Thrones/Kings Landing. Hrvatska je zadnjih godina postala jako popularna ljetna destinacija brojnim Britancima, kako zbog dobre povezanosti, dobrih ljetnih glazbenih festivala diljem naše obale, tako i zbog, njima, jeftinih cijena. Naravno, nije mi čudno dobiti komentar jesmo li još uvijek dio Jugoslavije, nije mi čudno dobiti upit čuđenja na to da je Hrvatska u Europskoj Uniji. Najviše pamtim onu ‘jesi ti iz Azije ili?’. Ta mi je najdraža dosad. Ili možda ona jesmo li još u ratu?
Jesi li posjetio London?
London je nešto potpuno drugačije. London je država sama za sebe unutar Velike Britanije. Taj grad je bio moj prvi susret s Otokom, tako da ne mogu baš biti objektivan kad je London u pitanju. Svatko, ali baš svatko se može pronaći tamo. Za neke je London prevelik, megalomanski i mjesto koje će vas ‘pojesti’, za neke dom u kojem su pronašli svoj put za dalje. Isto tako, London je skup, i nije nikakav uzorak za dovođenje u usporedbu s ostatkom Engleske. London nudi, London uzima. Ali je vrijedan kockanja.
Što ti nedostaje u Sunderlandu, a povezano je sa životom u Dubrovniku/Hrvatskoj?
Što mi nedostaje? City Caffe, iako nisam tip od toga da mi je za životno funkcioniranje potrebna trosatna kava. Šetnja Uvalom navečer zimi, pogotovo ako je bura. Kino Sloboda i dobar europski film, volio bih opet pogledati ‘Gorana’ od Nevija Marasovića tamo. Televizija Student i demonstratura na istoj. I još jako puno sitnica koje ti uđu u naviku. Ali onda stvoriš novu naviku. Sunderland je jako specifično mjesto. Manji grad i manja sredina, ali s punih 300 000 stanovnika s okolicom. Prijatelji koji su me posjetili kažu da izgleda kao da su upali u tipičnu britansku TV seriju. Dugi nizovi istih malih piktoresnih britanskih kuća. Uz to, još dodaj malo primjesa sjevera, hladan vjetar na mahove, miris Sjevernog mora i fish and chipsa. Nešto specifično u najmanju ruku. Ali navike i rutine su došle i tu. Šetnja od faksa do plaže koja traje punih 15 minuta, klupica na obali, dva cigara i kava za van iz obližnjeg caffe bara, ona gorka. Pa staviš malo šećera. Naravno, kao i svakom Dubrovčaninu, od životne važnosti mi je bilo pronaći dobru kavu. Kad se uželim dobre i kvalitetne kave, imam mjesto i za to. I onda uđem u Holmeside, dobijem svoju flat white kavu i s konobarom nabacim okladu kad će me Theresa May ‘izbaciti iz države’ i koju bi od njegovih prijateljica mogao oženiti za državljanstvo. I evo na primjer nikad ne bih mislio da će mi knjižnica bit mjesto koje ću u dnevnom aranžmanu posjećivati i koje će mi biti mjesto upoznavanja mnoštva različitih persona i ličnosti. I onda kad nađeš takvo nešto, znaš da je sve u redu.
Smatraš li kako će ti cijelo iskustvo otvoriti više vrata? Bi li htio provesti ostatak života u Velikoj Britaniji?
Znam da ću sad za neke malo zvučati nezahvalno prema svojoj domovini, ali ne mogu protiv svojih utisaka. Ja ovdje vidim samo ljude koji se voze u autima i koji imaju osmjeh na licima. Ja tu vidim ljude koji rade kao trgovci, konobari ili radnici u fast food lancima i koji su sretni i koji će ti bez ikakvog povoda uljepšati dan s epitetima poput ‘dragi, srećo ili dušo’. Ne bih htio ulaziti u to čiji je standard veći, može li se malena Hrvatska uopće uspoređivati s najmanjom propisanom satnicom od osam funti, samo je lijepo ljude vidjeti sretne. A rijetko sam to vidio kod nas. Rijetko sam vidio da ljudi kao obitelj izlaze svaku večer nakon posla u pub, u restoran na večeru jer mogu i jer imaju sredstava za takve akcije. Rijetko sam viđao svoju generaciju koja ima priliku raditi i dokazivati se, što tu mogu primijetiti da se svakim danom sve više događa. Manje stresa, manje kriza, više života. Otvoriš tu zafrknutu stvar zvanu srce i duša mjestu koje ovi ljudi vide kao sretnu zemlju, dobar dom, put. Neki od njih vide ovo kao dom kojem se moraju odužiti jer im je dao pristojan život, drugi ovaj kraj vide kao mjesto koje će im to tek dati jer ono to može. Malena osobna zapažanja. I da, bez ustručavanja mogu priznati da ću se potruditi pronaći svoj put ovdje i pokušati otvoriti ova vrata, meni malo sretnija vrata.