Otac mi je dao savjete zlata vrijedne za kvalitetan život. Uvijek mi je govorio da je najvažnija stvar u životu nikad se ne sekirat ni za što. Sekiracija uništava, a od nje nikakve koristi. Drugo važno pravilo je nikoga ne mrziti. Ako nekoga mrziš onda si isti k’o i on. A, na trećem mjestu je sveta riječ: tako je! Tko god što reče, ti uvijek odgovori: tako je! Nikad ne kontrestaj – otkriva nam ‘recept’ za dugovječnost gospar Stijepo Antičević koji je ovog utorka proslavio nevjerojatnih sto godina. U Domu za starije osobe Dubrovnik dočekao nas je spreman, šesno i gosparski u odijelu sa šeširom na glavi. Na naše pitanje kako je, gospar Stijepo odgovara: magnifico! A, doista, prema njegovu ispunjenu životu u ovih sto godina za koje kaže kako mu je ‘bilo baš lijepo’, možemo potvrditi da se izvrsno i osjeća. Ovaj dugovječni Potomjanin slovi za najaktivnijeg korisnika Doma za starije osobe, vrlo je vitalan, voli plesati i družiti se s ostalima. Gospar Stijepo je i toliko dobra zdravlja da čak ne mora uzimati nikakve lijekove, što je u tako visokoj dobi zaista iznimno rijetko.
Dolazi iz obitelji ‘Barunića’
Stijepo Antičević rođen je 11. lipnja 1919. godine u bogatoj seljačkoj vinogradarskoj obitelji. S obzirom da su mu roditelji bili jako imućni, u Potomju im je nadimak bio ‘Barunići’. Uz gospara Stijepa njegovi su roditelji imali i tri kćeri.
— Ja sam se svojim roditeljima rodio zadnji. Ništa mi nije falilo, ni mlijeka ni meda, sve su mi dali. Moj otac i susjed u isto su se vrijeme oženili. Susjedu su se najprije rodila dva sina, a mome ocu dvije kćeri. Treće je dijete opet u susjeda bilo muško, a moji roditelji ponovno dobili curicu. I na poslijetku, dobili su mene. Iako, jedva sam kao mali ostao na životu. Kako mi majka nije imala mlijeka, morali su pronaći neku drugu ženu koja će me othraniti. Na sreću, našli su je i sve je prošlo u redu. A, sad me evo, napunio sam stotu. Još mi zvuči nevjerojatno. Ali, ima tu sigurno i genetike. I baka s očeve strane je živjela sto godina – govori nam ovaj stogodišnjak koji s posebno velikom ljubavlju govori o svome rodnome Potomju za koje je mnogo toga učinio. Njegovim su sumještanima, dodaje, uvijek govorili ‘lako je vama kad imate Stipa’ ili ako je kome što trebalo pomoći ‘Idite Stipu, ako vam on to učini, ne morate dalje nigdje ići’.
— Koliko nam je obitelj bila imućna govori i to što na jednom mjestu u predjelu Dingač imamo dva ili tri kilometra suhozida na jednome mjestu, a imamo i jednu česticu zemlje od sedam hektara tik uz more. Tu se još uvijek nalazi i križ kojeg su stari nekad davno napravili. A, moj otac dospio je i do Amerike, jako se obogatio na grožđu tako da nam ništa nije falilo. Otac je bio i poliglot, govorio je engleski, španjolski, talijanski i francuski – nastavlja gospar Stijepo koji je, ističe, i sam bio ‘hodajuća enciklopedija’. Znao je sve o Pelješcu napamet i svi su uvijek njega sve pitali. Završio je u Potomju osnovnu i dopisnu školu te je bio poznat po načitanosti i elokvenciji.
Zaslužan i za tunel u Potomju
Za svoje mjesto sve je učinio. Pa čak i omogućio da se kroz njega probije tunel.
— Moje Potomje najbogatije je selo na Jadranu, to je jedino selo u ovom predijelu gdje su štale za stoku odvojene od kuća građana. Nalaze se van sela jer ih je gradila Dubrovačka Republika. U Potomju sam sudjelovao u dovođenju struje, vode, telefona pa čak i tunela! Sve je to prošlo ispod zemlje i sve je išlo preko mene. Bio sam najaktivniji član svog mjesta. A, probit tunel u ono vrijeme 1973. godine bilo je čudo. Poslije onog na Učki to je bio najveći tunel. Rekli su tad graditelji kad se budu vraćali k Splitu da će svratit i u Potomje, samo da im omogućimo infrastrukturu, spavanje, hranu i da će ostat tri mjeseca. Tako je i bilo. Omogućio sam im sve to. I kako tad tako i sad. Neće više nitko takav tunel izgradit. Sve sam učinio, a ova nova generacija ništa to ne zna, sve se zaboravlja – govori ovaj dugovječni Potomjanin.
‘Vlasnik’ prve članske iskaznice Hajduka
S velikom ponosom gospar Stijepo nam je pokazao svoju člansku iskaznicu Hajduka koju je brižno spremio u novčanik kako bi bila uz njega da je može ‘prezentat’ kad bi ga tko o njoj pitao. Naime, ima prvu značku i člansku iskaznicu Hajduka, a prvu je članarinu, kako je vidljivo iz iskaznice, platio 1956. godine. Kao i u svemu drugome, gospar Stijepo je i u ovom slučaju ponovno bio prvi. Tada je živio u Zagrebu pa je s prijateljem iz Splita prvi put organizirao Torcidi put na utakmicu Hajduka u glavni grad. Gospar Stijepo podijelio je s DuListom mnoge uspomene iz svog života, a prisjetio se tako i kako je 1938. godine marširao Stradunom i svirao u glazbi Potomje.
— Bio je to neki veliki skup, išli smo s brodom do Gruža, sve je to bilo lako, nosila me je euforija, mladost. Sjećam se i pjesama koje su svirali. Moram vam reć da mi Hrvati imamo drugu najljepšu himnu na svijetu. Kakve krasne riječi – prisjeća se. Ovaj stogodišnjak s pokojnom suprugom Dragom ima sina i kćer. Kćer i njezin suprug žive u Gradu, dok je sin sa suprugom pošao u Zagreb. Gospar Stijepo sa sobom u lijevom džepu sakoa uvijek nosi sliku sebe sa suprugom iz mladih dana i od nje se ne odvaja. Na tren ju je bio zametnuo u sobi, ali čim su mu je vratili, njegovo lice ozario je veliki smješak. Gospar Stijepo ima i četvero unuka, a prije nekoliko dana rodila mu se i prva praunučica u Zagrebu. U Domu za starije osobe u Dubrovniku nalazi se već tri-četiri godine. Ističe kako je vrlo zadovoljan. Samostalan je, zdrav ko’ dren, ne treba, dodaje, oko njega ništa puno raditi. U Dom je pošao sam. Jednog je dana rekao kako više ne može sam čistiti špaher i baviti se pojedinim kućanskim poslovima na koje je navikao i odlučio je poći. Ali, ni tu mu, ističe, ništa ne nedostaje. Posjećuju ga njegovi najmiliji, a posebna festa bude upravo kada se svi okupe za njegov rođendan. Gosparu Stijepu želimo još lijepih i radosti ispunjenih godina u društvu njemu dragih osoba.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 12. lipnja 2019.