Danas je Pepelnica ili Čista srijeda, počinje vrijeme odricanja i pokore, znano i kao korizma.
Počela je ponoćnim otkucajima sa Zvonika onih alternativa Mara i Bara, zadnjim notama ultima od karnevala i prvim minutama ovog dana, a potrajat će do Uskrsa, najvećeg katoličkog blagdana. Priveli smo kraju vrijeme festižanja i vrijeme „kad Latini polude“, karnevala i maškara, te uz pjesmu, zabavu i pod maskama u ovoj noći s utorka na srijedu ušli u vrijeme korizme, vrijeme odricanja i pokore, vrijeme pripreme za nadolazeći Uskrs.
Nakon ića i pića, koje traje od Božića, naglo smo se probudili, skinuli sve „lažne“ maske, vratili se u realnost života i odlučili kao nečega se odreći, a sve poradi naše što veće pokornosti i očišćenja naših grijeha. I upravo to je pokora, u rječnicima pojašnjeno kao „ono što se čini kako bi se okajali grijesi“. A riječ korizma dobili smo, poput mnogih drugih, iz latinskog od brojnog pridjeva quadragesimo, ili prevedeno kao "četrdeseti" dan prije Uskrsa, kada započinje post.
Lažemo li sami sebe?
U korizmi kršćani trebaju postati slični Kristu odricanjem zla i grijeha, da bi s njim ušli u novi život. Smisao je odricanja i pokore u mirenju s Bogom, u otvaranju prema ljudima, premda će neki danas u našim, suvremenim danima sve to svesti tek na post i nemrs. Svi ćemo se, pomalo licemjerno i lažno prema samom sebi, odreći nečeg u tih četrdeset dana, netko jela, netko cigara, netko pića, nervozno očekujući dan kad će post i korizma proći, kako bi u nekoliko dana nadoknadili sve što je propušteno.
U vremenima kad iz dana u dan čekamo i nadamo se boljem životu, kad ne živimo život, već ga provodimo u nadi i pripremi za normalan život, uz dugove, kredite, prelamanje računa, u vremenima odricanja od svega što bi bilo normalno kao sastavni dio života, mi se odričemo nečega što mnogi i nemaju, često varajući sami sebe, čekajući konačni kraj čekanja.
Narod ima svoju za dane u koje smo ušli: Čiji je grijeh onoga je i pokora!, što bismo preveli kao: svatko treba snositi posljedice svojih postupaka. Narod se uvijek pokoravao samim tim i bavio pokorom, pa ima i za naše generacije koja pametna na tu temu, evo ih tek nekoliko: Prisilna pokora Bogu se ne dopada. Ta vrijedi za sve one koji se odriču jer su čuli kako tako treba. Treba biti iskren u pokori, što mnogi zaboravljaju. I lažu sami sebe.
Dakle, u vremenima smo pokornosti, želje da se očistimo grijeha, svega što nas muči, stoga za kraj, u svojoj „Opomeni“ Antun Branko Šimić pjeva svima znani stih: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!, a pjesmu završava: Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde. Za nauk svima koji misle kako su nepogrješivi i nedodirljivi.
Sveti Vlaho samo im je maho!
A naš Sveti Vlaho i ove nedjelje kad smo slavili našeg parca samo je maho' svim onima koji još uvijek sumnjaju i pitaju se „štiti li on naš Grad“! Pa i oblacima koji su tih dana kružili oko Grada. Koji dan prije osluškivali smo prognoze o tome kakvo nam se nevrijeme sprema za tu nedjelju našeg Parca. A bi – proljeće! Dan za ne povjerovat u ovo zimsko doba. Naokolo svugdje padao je snijeg, čak i po Splitu, samo u nas u Gradu bi sunce. I nekako točno u vrijeme kad su barjaktari spremili svoje barjake, te čeljad krenula doma u prve večernje sate, kad se Festa primakla kraju, počela je kiša. Čudo!? Pa nakon ovog nek' netko kaže kako Sveti Vlaho ne čuva nas, svoj Grad. Još kad bi ga bar s malo više obzira čuvali i oni koje smo izabrali da o njemu brinu, baš bi nam bilo lijepo. Al' nekima maske ne padaju ni nakon ponoćnog kucanja sa Zvonika.
Neka davna djeca Grada
Nakon svih ovih festa, karnevala i svega što se izdogađalo, narednih zimskih dana, tamo do proljeća, Grad je zapravo tek potpuno prazan. Pomalo jezivo. U prvim večernjim satima tek poneki dječji smijeh kroz Pracatovu do Straduna, nešto glasova iz zadnjih betula i ovo malo otvorenih kafića i naših irskih pabova, poneki šetač u brzom điru preko Place i to je to. Tišina do novog ljeta. Uz lagano proljetno buđenje. U kojem će najglasnija biti dreka puna silnih obećanja novih – starih političkih kandidata za vlast nad narodom. Izborni politički cirkus koji počinje odmah po Uskrsu.
Opet kao sjećanje i opet uz ono „nekad“ Jelica Čučević nekad Tomić ipak pronalazi staru fotku iz zaboravljenog đardina naše Osnovne škole Centar, koja se tad zvala „Miše Simoni“. I njen razred u đardinu, oproštaj od „male škole“, 4a, razrednica Nada Tadić, generacija 1976./1977. godina. Gore stoje redom Stela, Igor, Branko, Everist, George, Stanislav, Tomislav, Marija, Lile, Tonći, Jelica, Milena, Mišo, Sanja, Ramona i Nikica, a dolje čuče Ivica, Joško, pa ?, pa Toni, Mišo, Davor, Ivica, Katija, Marija, Mišo, Ivana, Barbara i Lara. Neka davna djeca Grada. Tražite se, sjećaj te se. Evo vam i ovu fotku kao sjećanje na dane kad je cika i igra i galama djece bila tonalitet Grada i njegovih ulica.