Dugo je trebalo tvorcima popularnog serijala Pravi detektiv da izbace novu, četvrtu sezonu. Čak punih pet godina, što je dodatno potenciralo nestrpljivo iščekivanje fanova Pizzolattijieva čeda, ali pomalo i mitologiziralo cijelu priču oko ove franšize koja je od svoje prve sezone, emitirane sad već pomalo davne 2014. godine, postala globalni kulturološki fenomen, skoro pa (naravno pretjerano, kao što to uvijek ide s nekritičkim pohvalama) samostalni TV žanr. Moram priznati da nikad nisam pripadao gorljivim apologetima ovog serijala ponajviše zbog prve sezone koja je, iako najhvaljenija, meni zapravo bila poprilično naporna, dijaloški afektirana i pretenciozna. Ili kako bi to savršeno sublimirala TV kritičarka Zrinka Pavlić u svojoj recenziji: ”Čak i u najboljim izdanjima True Detective je poticao rasprave i kontroverzije, a u onim najgorim, svejedno je izazivao iščekivanje fanova. No nakon što je najavljeno da će četvrta sezona biti istodobno odstupanje od TD-sheme i povratak u nju, zainteresirala sam se čak i ja, koja sam od serije odustala još kad je Mahagonija u prvoj sezoni počeo rastavljati limenke pive uz svoju teoriju o svijetu i svemiru. Nisam nakon toga više bila u stanju ni pomisliti na ‘Pravi detektiv’, a da ne zakolutam očima uz tiho: ‘Ajd’ začepi, ubi’ me promaja’.
Nestale znanstvenike traži Jodie Foster
Daleko je to bilo od lošeg, dapače, ali meni jednostavno nekako svo to pripito kvazi intelektualiziranje na relaciji McConaughey – Harrelson nije najbolje sjelo. U to vrijeme radije sam gledao neopravdano zanemarenu seriju Quarry, koja je izvrsno portretirala post-vijetnamsko razdoblje u SAD, vrijeme međurasnih nemira i ekonomske stagnacije i koja je dala fantastičan uvid u jedno povijesno razdoblje, sa vrhunskom scenografijom, kamerom, obiljem glazbenih songova američkog juga i odličnim glumačkim interpretacijama. Ipak, najava četvrte sezone Pravog detektiva u meni je probudila zanimanje za ovu (meni već pomalo) zaboravljenu seriju. Razlozi su kao i obično u takvim trenutcima poprilično banalne naravi, a ono što me je zaintrigiralo u tom trenutku bila je premisa serija, mjesto radnje, meta filmski utjecaji i naravno, last but not least, velika Jodie Foster.
No, krenimo ispočetka. Radnje četvrte sezone serije odvija se na Aljasci, u izmaštanom gradiću imena Ennis za vrijeme beskrajno dugih polarnih noći, kad su dan i noć, snovi i stvarnost, ovozemaljsko i onostrano zapravo spojeni u jedno. Zaplet se vrti oko nestanka osmorice znanstvenika s istraživačke postaje Tsalal. Istragu preuzimaju policajke Danvers i Navarro, a malo pomalo cijelu seriju preuzima
odnos njih dvije, njihova zajednička prošlost te nikad razjašnjena smrt aktivistice Annie Kowtok koja se borila protiv ekocidne politike lokalnog rudnika Silver Sky koji prehranjuje, ali i pomalo uništava čitav grad. Kako i stoji u sinopsisu serije: ”Kako bi riješile slučaj, detektivke će se morati suočiti s tamom koju nose unutar sebe i istražiti uklete istine koje leže zakopane pod vječnim ledom.” I zbilja je cijelo ozračje serije upravo takvo, iz svake scene navire tjeskoba, neveselost, negostoljubivost, svaki kadar natopljen je teškim snijegom, vlagom, sivilom, mizantropijom, životnim gubitništvom.
Bez prenemaganja, molim!
Iako su njihovi dijalozi škrti, opori, ponekad pomalo i klišeizirani, likovi u seriji nipošto nisu jednoznačni ili jednodimenzionalni, zapravo su vrlo dobro pogođeni i kontekstualizirani unutar kaotično zaleđene čarolije artičke stvarnosti (jednako kao i efektna scena zaleđenih leševa, koja neodoljivo podsjeća na helenističke skulpture ili slike renesansnih majstora). Posebno se to odnosi na dvije glavne junakinje, u interpretaciji odličnih Jodie Foster i Kali Reis, u svoj ljepoti njihovog glumačkog minimalizma, pedantnosti i oblikovne preciznosti koje donose u tumačenja zadanih im likova. Ove dvije blazirane aljaške heroine spremne su na sve kako bi obranile svoj grad od zla, kako bi prekinule začarani labirint toksičnosti (stvarne i meteforičke) koji prijeti njegovim stanovnicima, kako bi razotkrile paralelne svjetove u kojima obitavaju svakojaki začudni likovi.
Čitavo to vrijeme bore se sa vlastitim unutarnjim demonima, traumama, grotesknim vizijama i halucinacijama, mračnim obiteljskim tajnama i tragedijama, nemogućnošću ovladavanja vlastitim osobnim strastima, procesima gubljenja samih sebe. Čitav taj koloplet emocija i psihičkih potonuća pokušavaju blokirati egzistencijalnim sarkazmom, natmurenom osornošću, oslobođenim erosom, lišene svih seksualnih inhibicija i bilo kojeg oblika političke korektnosti. Cjelokupni njihov tjelesni i duševni repozitorij zapravo savršeno imitira prirodu u kojoj obitavaju, sve je tu prigušeno, zatomljeno, skriveno, cijeli taj vrtlog mržnje, nasilja, pohlepe, cijeli taj košmar ljubavi, požude, krvi, teške stvarnosti u isti je mah mučan, tragičan, katarzičan, ali i dirljiv, oniričan, potresan i vibrantno poetičan. I ostali likovi u seriji prikazani su s pogođenom dozom sućuti, ljudskosti i razumijevanja, bez osude, moraliziranja, prenemaganja. Taj njihov životni eskapizam, ta distanciranost i ekscentričnost, traženje utočišta i ravnoteže u svakodnevnoj rutini, dubinsko poniranje u ljudskost, fantastično se nadopunjuje s etničkim, socijalnim i klasnim kontekstom priče.
Jednooki polarni medvjedi i kotrljajuće naranče
Promjena fokusa serije koja se s pretežito muških likova i svih mogućih stereotipa koji se vežu uz njih okreće prema ženskim akterima, neuvijeno kritizirajući generacijsko ponavljanje istih obrazaca koje jedno takvo zatvoreno društvo nameće ženama, zapravo je jedan od uspjelijih trenutaka serije. Na to se nadovezuje manjinska pod-priča o Iñupiatima, domorodačkom narodu u Aljaske. S njima priča dobiva slojeviti antropološki prizvuk, prebogat nikad prevladanim rasnim razlikama, s obiljem reminiscencija na povijest, etno fantazije, ali i anticipaciju budućnosti. Kad tome pridodamo ekološku komponentu u vidu tog nesretnog rudnika koji truje pitku vodu, bogate značenjske i simboličke razine, dobivamo savršen prikaz tona i ugođaja jednog duboko raslojenog društva i prostora, koji je istovremeno lokalan i globalan, trenutno jako aktualan, ali zapravo bezvremenski.
Na kraju dolazimo do onog što je možda najmanje vidljivo na prvu loptu. Naime, između svih tih realnih i paralelnih dimenzija, jednookih polarnih medvjeda, kotrljajućih naranči, živih mrtvaca, svih tih snažnih osjećaja stalne prijetnje, ledene nelagode i metafizičkih intervencija deus ex machina, krije se zapravo jedna velika potraga. Sva ta začaranost kazivanja priče, opčinjenost nadnaravnim momentumom, sva ta prožetost mistično – religijskim motivima, svodi se na pitanje koje je u četvrtoj sezoni nekoliko puta eksplicitno postavljeno ”Postoji li Bog?”. Iako to neće svi izrijekom priznati, većina likova u seriji je
religiozna (svatko na svoj način), a vjera u Boga zapravo predstavlja kontrapunkt užasu praznine koji vlada zemljom tmine.
Lopez umjesto Pizzolattija
Nakon micanja Nica Pizzolattija (sad je naveden samo kao izvršni producent serije), scenarij i režija su povjereni Issi López, meksičkoj redateljici, spisateljici i producentici. Ona je posao odradila više nego korektno, pa je njena režija elegantna, atmosferična i sugestivna, a cijela sezona odlikuje se jasnom strukturom, naglašenom vizualnošću, filmičnošću svake pojedine epizode. Dramska tenzija suptilno raste do svog iznenađujućeg klimaksa, likovi su dobro napisani, postavljeni i odigrani (posebno briljira Jodie Foster), a cijela serija počiva na visoko estetiziranoj fotografiji, fluidno i taktilno utkanoj u samu njenu bit. Epizodično strukturirana dramska radnja, polagani ritam i stilizacija svakog pojedinog kadra, omogućavaju nam da se posve nesputano predamo memoriji jednog prostora, emotivnim zaokretima njegovih stanovnika (posebno glavnih protagonista), dok ih voajeristički promatramo kako tonu u psihičko izgaranje ili kako smrti ravnodušno gledaju u oči.
Naravno da postoje i određene zamjerke koje se prvenstveno odnose na neke nepotrebne narativne digresije, višak nedovoljno razrađenih likova i, gore već spomenute, šture dijaloške trenutke. Naravno, prisutna je i posveta prvoj sezoni serije, s vidljivim referencama na legendarni Twin Peaks i Život na sjeveru. Zaključno, nova sezona Pravog detektiva proizvod je snažne umjetničke imaginacije koja maštovito i spretno miješa žanrove, hrani se magičnim realizmom svojih slavnih prethodnika, filmovima Johna Carpentera, horor pričama E. A. Poea, a kaos zapetljane priče gradi s jasnom i vidljivom logikom. Usput, u svojoj određenosti prema zagrobnom i onostranom, možda nudi i ključ za razlučivanje cjelokupnog smisla postojanja, naravno onima koji to žele i mogu prihvatiti. Nakon kratkotrajne kompulzivne ovisnosti koju mi je izazvalo gledanje četvrte sezone, razmišljam da opet pružim priliku prvoj. A poslije je ionako sve moguće.
Naziv: ‘Pravi detektiv: Zemlja tmine’
Mreža: HBO MAX, 2024.
Žanr: Kriminalistička drama
Foto: www.hbomax.com