Mlada dubrovačka pjesnikinja Barbara Klepić nedavno je izdala svoju prvu zbirku poezije nazvanu 'Džepovi od marcipana'. Ova 22-godišnjakinja od druge godine živi u Dubrovniku, a trenutno je studentica kroatistike i živi u Zadru.
O svom radu i uzbuđenju prije i nakon prve zbirke, male samo po formatu, priča za duList.
Možete li odrediti točno vrijeme kad ste počeli skupljati pjesme za ovu, prvu zbirku – 'Džepovi od marcipana'?
Sve je krenulo prilično neplanski, od drugog srednje, kad sam počela pisati poeziju. Stvarno nisam znala gdje će me to sve odvesti, tad je zbirka bila nešto jako daleko i nestvarno, a s vremenom je postalo opipljivije i eto – dogodilo se. Sretna sam i zadovoljna zbog tog i sve je ispalo onako kako sam zamislila. Pjesme su nastajale od 16, do evo ove 22 godine, za ovu zbirku, podijeljenu u tri ciklusa. Gorki bademi je ciklus početničkih pjesama, Ružina voda nosi pjesme koje su nekako postajale vremenom pročišćenije, te Marcipan (poslužiti hladno i svečano), koji je meni osobno najdraži, jer je nastao od pjesama koje sam napisala u zadnje dvije godine.
Kritike nakon promocije su se pokazale izvrsnima, kako Vi gledate na to?
Značim mi puno mišljenje kompetentnih ljudi. Moraš imati talent za napisati pjesmu, ali isto tako moraš imati talent za iščitati pjesmu, tako da mi je drago kad ljudi koji imaju senzibilitet za te stvari, prosuđuju i komentiraju. Jedna od tih ljudi je i moja RAZREDNICA, profesorica Jele Sršen, koja je na promocijigovorila o mojim počecima, a drago mi je i što sam tokom cijelog vremena pisanja slala njoj pjesme, te odmah dobivala povratne informacije koje su bile jako pozitivne.
Što se događalo s Vašim pjesmama prije zbirke 'Džepovi od marcipana'?
Uvijek mi je bilo drago poslati svojim prijateljima pjesme, usrećiti ih na taj način. Dobiti njihovu reakciju. Možda bi se oni mogli smatrati 'nekritičkim okom', ali je predivno kad oni prepoznaju nešto, kad ih obradujem. To sve ne bi imalo smisla da pišem za sebe, da to nisam pustila u svijet. Kad dobiješ reakciju iz vanjskog svijeta, dobiješ i najljepšu potvrdu da nešto tvoje ima nekog smisla.
Recimo, Mariela Marković zatražila me je prošle godine da pošaljem neke pjesme za Literat, pa je i ona meni poslala svoje, te smo uvidjele da imamo slične motive i razmišljanja. No, poznanstvo je počelo i prije i bilo je vezano uz kazalište, odnosno LiDraNo, a o tome Mariela piše u predgovoru moje knjige.
Imate li u planu možda prevoditi svoju poeziju?
Nisam konkretno razmišljala o tome, mislim da je poeziju problematično prevoditi jer se uvijek dio nekako izgubi, jer je svaki jezik specifičan sa svojim zakonima, riječima i zvukovima. Ali eto, prijateljica koja studira južnoslavenske jezike prevela mi je jednu pjesmu na bugarski jezik, kad je bila na Erasmusu tamo i čitala pred drugima, te mi je prenijela pozitivne reakcije.
Zašto je u Dubrovniku tako malo pjesnika?
Mislim da ih čak nije malo, ima ljudi koji pišu, koji imaju nešto u sebi i mogu se izraziti na taj način. Možda ima dosta ljudi koji su neotkriveni i koji čekaju da ih se otkrije. Jako je važno za takve stvari povezati se s pravim ljudima i ne forsirati ništa. Recimo ova zbirka s Društvom dubrovačkih pisaca nije bila 'isforsirana', već se nekako dogodila. A promocija je bila puna emocija i to se osjetilo i ako sam na to čekala pet godina, drago mi je da je tako. Potrebno je određeno zrenje, a kad dočekaš taj trenutak – uživaš u tome.
Odakle dolaze Vaši 'utjecaji', koje su to prve glazbene i pjesničke ljubavi, koje se provlače kroz Vaš rad?
Prve ljubavi su one iz svijeta poezije – prvenstveno Pablo Neruda i njegova ljubavna poezija. Zatim svakako Vesna Parun, Wislawa Szymborska, poljska Nobelovka koja je stvarno izvrsna, a od modernih Olja Savičević Ivančević, čiju i prozu i poeziju obožavam i koja mi je trenutno najbliža, A možda je to svojstvo svih pjesnika koji imaju tu težinu za reći toliko toga u tako malo riječi, stihova, stvoriti sliku, atmosferu, mirise i slično… Što se tiče glazbenika, obožavam kantautore i najviše im vjerujem. Dakle, Arsen Dedić, Tom Waits, Nick Cave, svi oni čijim pjesmama ne treba glazba da bi bile dobre, već se mogu promatrati kao umjetničko djelo za sebe.
Jedan vrlo bitan aspekt Vašeg rada je i naslovnica zbirke, a na njoj je radilo puno pjesama, a tu je i video.
Na naslovnici najviše mogu zahvaliti svojim prijateljima Mariani Kresić i Robertu Žarku. Inače je svatko od nas dao svoj doprinos – Mariana Kresić kao ilustratorica, Robert kao autor fotografije i videa i ja kao model. Iz svega toga rodila se naslovnica zbirke. Fotografije su nastale lani, na Gradcu, a kad su fotografije razvijene, Marijana ih je ilustrirala što je bio naš zajednički san dok smo još sjedile u srednjoškolskim klupama i pile kakao u Talira.
Možda je prerano pitati ovako nešto, no planirate li uskoro novu zbirku poezije?
Cijelo vrijeme pišem, ne stajem, a svakako bih voljela. Kad i kako, još ne znam. Inače, moji roditelji su iz Bugojna, a tamo se sad formira ogranak Matice hrvatske, pa su me moji rođaci učlanili u to i predložili moj rad. Ne bih htjela tamo izdati drugo izdanje 'Džepova od marcipana', to mi je nekako pre-banalno. Nadogradila bi ih s bugojanskim ciklusom, stvarima koje su mi se dogodile za vrijeme mojih boravaka tamo. Otud su mi baka i djed i tamo se dogodilo mnogo stvari koje su na mene svakojako utjecale. Sad na tome radim, a vidjet ćemo. Voljela bih da mi se to dogodi.