Mi živimo u malom mjestu, znamo se gotovo svi cijeli život, nevjerojatno je smiješno, ali i žalosno, da komuniciramo preko medija. Emilio Puljizević se jednostavno oglušuje o bilo kakav poziv mještana ili barem dijela mještana. S nama komunicira preko Facebook stranice na kojoj samo on objavljuje što je sve ‘napravio’ i koja su postignuća Mjesnog odbora. Meni je iskreno sve to pomalo komično i na trenutke me i zabavlja, ali kad malo zastanem i promislim o tome, to je zbilja nedopustivo ponašanje jedne osobe koja sebe naziva političarem – ističe za DuList Zatonjanka Mariela Marković, inače članica liste Srđ je Grad, koja se zajedno s ostalim mještanima Zatona Malog aktivno uključila u ‘borbu’ protiv, kako naglašava, brojnih problema ovog mjesta, a koje već mjesecima ‘muku muči’ s prometovanjem i parkingom.
Zatonjani ističu kako su metalni stupići zbog kojih su izgubili parkirna mjesta samo točka na ‘i’ svih problema u Zatonu. Koji sve problemi konkretno muče stanovnike Zatona?
Mnogi će se Zatonjani složiti da je mnoštvo problema u Zatonu. Ja se nikad ne bih usudila sama govoriti o tim problemima, upravo zato jer nešto što možda meni predstavlja problem, nekome je drugome izvrsna stvar. Baš smo zato i sazvali sastanak na koji su bili pozvani svi mještani da se izjasne o problemima i kako ih oni vide. Popis najvažnijih problema, one koje treba najhitnije rješavati, poslali smo u priopćenju medijima, ali ponovit ću – građani smatraju da je najveći problem promet, i u kretanju i mirovanju. Jedan od ključnih problema jest onaj prelaska ceste ispred škole u Zatonu Malom gdje se već godinama obećava izgradnja pothodnika. Problem je ekologija, nedovršena kanalizacija, nekontroliran ulazak i sidrenje brodova, pogotovo u Zatonu Malom. Postoje i brojni drugi komunalni problemi. Ja bih rekla da je problematika stupića na rivi u Zatonu Malom zapravo samo pokazala odnos MO- a Zaton i građana u posljednje vrijeme. Stječe se dojam da se u Zatonu u posljednje vrijeme gotovo sve radi bez ikakve komunikacije s građanima, bez strategije i plana, barem ne onog građanima vidljivog i jasnog i to je ljude jednostavno naljutilo i bili su spremni napokon se organizirati i progovoriti o svim problemima koji se nakupljaju godinama..
Mještani ističu kako ne znaju gdje se mogu slobodno parkirati bez da plate kaznu jer nigdje nisu iscrtana parkirna mjesta. Koliko je prometovanje u Zatonu Malom postalo opasnije otkako su postavljeni stupići i ‘gljive’?
Parking je goruće pitanje u cijelom Dubrovniku, to svi dobro znamo, a ujedno je često jedina tema oko koje su se ljudi spremni pobuniti. Meni osobno to nekad jest malo čudno, ali s druge strane, bolje da ih pokrene nešto, nego ništa i nikad. Koliko ja znam, parking se u Zatonu ne naplaćuje, ne naplaćuju se ni kazne, međutim, činjenica je da se u Zatonu Malom nakon nedavnih postavljanja fizičkih prepreka, teško može naći parkirno mjesto. Stupići su se navodno postavili kako bi se spriječilo nelegalno parkiranje po nogostupu, ali sad je situacija još apsurdnija. Ljudi se, naime, parkiraju s druge strane, na samom putu koji je dvosmjeran i sad preuzak da bi se na njemu mimoišla dva auta što bitno ugrožava promet, ali i sigurnost pješaka. Dakle, ništa se zapravo nije riješilo, osim što se napravio još veći kaos.
Grad je naručio izradu projekta na prijedlog MO Zaton koji je zatražio od UO za promet utvrđivanje mogućnosti uvođenja novog režima prometovanja u Zatonu Malom. Je li taj projekt rješenje za vaše prometne probleme?
Istaknula bih i ponovila da ja nikako nisam prometni stručnjak, to nije čak ni moj predmet zanimanja i ne bih odgovarala na pitanje što ja mislim o prijedlogu rješavanja neke ceste. To je za mene kao da me pitate što mislim o nogometu ili da riješim neki teški zadatak iz matematike. Međutim, ono što znam i što mi jest zanimljivo je da je prometna studija tek nedavno zatražena, sami ste rekli da je Grad tek naručio izradu projekta. Dakle, taj je proces tek na početku, a pristupilo se nečemu što bi po nekom zdravom razumu trebalo biti zadnja faza projekta, ograđivanju šetnice fizičkim preprekama. To je ono što je smiješno i žalosno u toj cijeloj priči. Kao da gradite kuću od krova. Tko je i po kojem projektu odredio tu faznost u projektu šetnice u Zatonu Malom? Ako je sve to bio rezultat neke stručne ekspertize, uključujući i onu estetsku, očekujem da se to prikaže javnosti, s točno utvrđenom kronologijom donošenja odluka i izrade projekta. Ukoliko su stručnjaci dali zeleno svjetlo ovom rješenju, tko sam ja da u njega sumnjam? Ponavljam, stručnjaci, a ne pojedinci ili skupine pojedinaca koji se igraju stručnjaka. Ovom se problemu, po mom mišljenju, nije pristupilo cjelovito, nego se ostavlja dojam da je gospar Emilio Puljizević postavljanjem stupića i takozvanim uređenjem šetnice nekome htio pokazati tko je gazda u selu. Ili se jednostavno morao riješiti viška metalnih stupića i betonskih kugli pa se odlučio poigrati prometnika i urbanista? Zanimljivo bi bilo imati i uvid u troškovnik uređenja šetnice i studije opravdanja za te troškove.
Muči vas i UPU. Što bi sve trebalo biti riješeno donošenjem novog plana uređenja Zatona Malog? Gdje je s njime ‘zapelo’?
Donošenje UPU-a od ključne je važnosti za svaku lokalnu zajednicu i na takvim bi planovima uvijek trebalo inzistirati jer oni određuju smjer, strategiju razvoja, a ujedno čuvaju, ili bi barem trebali čuvati, identitet lokalne zajednice i najvažniji resurs u njoj – javni prostor. UPU je dokument koji bi trebao uskladiti javni i privatni interes, on nikako ne bi smio biti shvaćen kao poligon za legaliziranje privatnih interesa. UPU Zatona trebao bi poštivati Zaton kao jedno prigradsko naselje koje ima višestoljetnu ladanjsku tradiciju. UPU trebaju izraditi nezavisni stručnjaci, urbanisti koji bi trebali u optimalnoj mjeri osluškivati i građane, usklađujući njihove želje s javnim interesom. Građani bi trebali bdjeti nad svim prostornim planovima, sudjelovati u javnim raspravama, kako im se ne bi dogodilo ovo što se događa posljednjih mjeseci u cijelom preizgrađenom Dubrovniku kad se građani čudom iščuđavaju nekim građevinama s pitanjima: ‘Tko je ovo dozvolio?’. Dozvolili su i oni sami ne reagirajući na vrijeme. Stoga je ovo pravo vrijeme za reagiranje u Zatonu, dok se UPU još nije počeo izrađivati. Građani moraju inzistirati na njemu, ali moraju i aktivno pratiti proces da im se ne bi dogodile neželjene promjene u prostoru. Javni prostor je naš najveći resurs i toga svi moramo biti svjesni. Gdje je zapelo s UPU-om Zatona, iskreno ne znam, to je jedno od pitanja koje smo namjeravali pitati predsjednika MO-a i nadamo se da će nam na Zboru građana na njega i odgovoriti. Ne smatramo ga jedinim odgovornim za nepostojanje plana, ali trenutno je na takvoj poziciji da to može i mora pokrenuti. Nadamo se da sve skupa nije zapelo u nekim tajnim policama u kojima se prostor prekraja onako kako to kome odgovara, a da ostali građani o tome ništa ne znaju, u namjeri da ih se dovede pred gotov čin, kao i mnogim drugim slučajevima.
Kada bi se trebao održati prvi Zbor građana, ima li povratnih informacija Mjesnog odbora?
Odmah nakon sastanka 6. kolovoza uputili smo Mjesnom odboru Zahtjev za sazivanje Zbora građana u što skorijem vremenskom roku. Dobili smo odgovor od tajnika da je Zahtjev proslijeđen članovima MO-a. Drugog odgovora nije bilo, ali još je i rano. Emilio Puljizević se izjasnio da će se Zbor građana dogoditi, doduše ne na predložene teme, ali eto i to bi bio neki početak drukčijeg načina funkcioniranja pa se nadamo tome uskoro.
Predsjednik MO Zaton Puljizević istaknuo je da nije došao na održani sastanak mještana da ne bi dodatno revoltirao Zatonjane. Kako to komentirate?
Prvo to što on kaže da nije želio dodatno revoltirati građane, ukazuje na to da je svjestan da su građani revoltirani, ali pritom se ne pita zašto i čime su toliko revoltirani. Imaju li opravdane razloge za to? Čak i da građani nisu u pravu, zašto se onda nije pojavio na sastanku da im objasni da su u krivu? Nije valjda da se boji svojih sugrađana? Nema razloga za to. Čak ako je morao i pretrpjeti neke teške riječi, što mislim da se ne bi dogodilo, zar na to nije bio spreman postavši predsjednikom Mjesnog odbora. Čini se da Emilio Puljizević ne razumije bit demokracije, on je odabran većinskom voljom građana, ali to mu ne daje mandat da nakon izbora provodi samo svoju volju. On uporno ističe da on provodi odluke Mjesnog odbora koje su donesene jednoglasno. To je možda točno, o funkcioniranju MO-a ne bih govorila, o tome neka govori oni koji su tamo odabrani, ali sigurno znam da MO nije zabranio predsjedniku da komunicira s građanima niti mu je naredio da ignorira njihova pitanja, pritužbe i zahtjeve. Odluke se mogu i preispitati i promijeniti. On je naš predstavnik i u Gradskom vijeću, na kraju krajeva, i trebao bi biti odgovoran pred svim svojim sugrađanima i sumještanima. Ja iskreno nisam vjerovala da će doći na sastanak jer se nije pojavio ni na prosvjedu građana u Zatonu Velikom, ali vjerujte mi, gotovo svi ostali bili su uvjereni da će doći, spreman s dokumentacijom, argumentima, jasnim stavovima…ali eto, nije se dogodilo. Šteta, to iskreno mislim.
Gdje zapravo leži ‘buka u komunikacijskom kanalu’ između mještana i predsjednika te predstavnika Mjesnog odbora?
Buka je u ovom slučaju tišina. Naime, kao što sam već više puta istaknula, Puljizević se jednostavno oglušuje o bilo kakav poziv mještana ili barem dijela mještana. S mještanima komunicira preko Facebook stranice na kojoj samo on objavljuje što je sve ‘napravio’ i koja su postignuća MO-a. Ja nisam glasač stranke koju predstavlja Puljizević, nisam nikad bila i neću nikad biti, ali smatram da u malim mjestima to ni ne bi trebalo biti toliko važno, ne bi smjelo biti tih političkih nadmetanja ili njihovih pokušaja. Iako osobno nisam glasala za Puljizevića, smatram ga i svojim predstavnikom i svojim predsjednikom MO-a jer jednostavno poštujem demokraciju i njezine procese. Vrijeme bi bilo da se tome nauči i sam predsjednik MO-a Zaton. Vrijeme bi bilo i da se nauči komunicirati s ljudima koji možda nemaju isto mišljene kao on o svim temama, na kraju krajeva da bude prvi i bolji od onih za koje smatra da imaju neprikladnu komunikaciju. Zato je i odabran i trebao bi biti svjestan svoje funkcije i njezine odgovornosti. Bilo bi vrijeme da u građanima vidi partnere, a ne samo svoje protivnike.
Predsjednik Mjesnog odbora prozvao Vas je i ‘takozvanom spasiteljicom’ i rekao da ste organizirali prosvjed tjedan dana nakon što je problem s česticom zemlje u Zatonu Velikom već bio riješen njegovom zaslugom. Kako to komentirate?
Pretpostavljam da je Puljizević tom izjavom pokušao biti duhovit. Ja se nikad nisam takvom predstavljala, dapače, nisam do nedavno ni bila aktivna u pitanjima vezanim za Zaton, ali u posljednje sam vrijeme pratila nakupljanje nezadovoljstva građana, prvo oko pitanje Male ponte u Zatonu Velikom pa dalje oko nedavnih događaja. i nekako sam se osjećala dužnom uključiti, ne kao spasiteljica, nego jednostavno kao osoba koja cijeli svoj život živi u Zatonu, a s druge strane kao osoba koja eto, spletom okolnosti i vlastitih odabira, ima malo više iskustva u organizaciji, komunikaciji s medijima i na društvenim mrežama. Što se tiče Ponte male u Zatonu Velikom i komentara kako sam ja organizirala prosvjed nakon što je on riješio i sredio stvar, to je tek smiješno, ali je i apsolutna neistina i dužna sam je dekonstruirati. Naime, nakon izjave ministra Gorana Marića o tome kako će ta čestica zemlje biti dana na prodaju, stanovnici Zatona su se pobunili i tražili su pomoć od svih aktera političkog života u Dubrovniku. Između ostalog obratili su se i gradskom vijećniku Nikši Selmaniju, predstavniku liste građana Srđ je Grad. Nakon što je gradonačelnik na sjednici Gradskog vijeća izrekao da se ta čestica zemlje neće pokloniti lokalnoj zajednici, predstavnici liste Srđ je Grad proučili su slučaj i slijedom toga Ministarstvu su poslali žalbu na natječaj za prodaju čest. zem. 688/1, navodeći da je natječaj nevaljan jer ne navodi stvarno stanje kvadrature čest. zemlje.
U međuvremenu su Srđevci bili i kod gradonačelnika i objasnili mu zakonski put kojim može tražiti da se zemlja preda lokalnoj zajednici i to izradom idejnog rješenja javnog rekreacijskog parka. U isto to vrijeme, neovisno o tome, revoltirani Zatonjani skupljaju peticiju, koju je potpisao i sam Puljizević i počinju organizirati prosvjed građana. Prosvjed je organizirala gospođa Maria Haselsteiner koju ja dotad nisam ni poznavala, ali budući se radi o gospođi koja nema iskustva s društvenim mrežama, medijima ni prosvjedima, ja sam joj ponudila svoju pomoć, nigdje se posebno ne ističući, posebno nigdje ne ističući svoju političku pripadnost, za što me je kasnije gradonačelnik u medijima optuživao. Jednostavno, netko je te logističke stvari trebao odraditi, inače se prosvjed vjerojatno ne bi dogodio, ja sam jednostavno imala više iskustva s tim stvarima. Tek je pod pritiskom građana i najavljenog prosvjeda gradonačelnik pristao zvati ministra, predložio mu je ideju koju su mu predložili Srđevci i dobio je obećanje da će se zemlja predati lokalnoj zajednici. Što je tu konkretno odradio Puljizević meni stvarno nije jasno. Osim što on pripada istoj stranci kojoj pripada gradonačelnik. Dapače, kad je gradonačelnik decidirano tvrdio da ta zemlja neće biti poklonjena Gradu, on se bio povukao i odustao je od cijele priče. Do trenutka kad je ona, posredstvom, upornošću i znanjem drugih, bila riješena u korist Zatona. Onda je on rješenje cijele priče istaknuo kao postignuće MO-a Zaton. Tko se onda samoproziva spasiteljem, nije baš posve jasno?!
Taj prosvjed ipak nije bio otkazan, iako smo imali ministrovo obećanje, iz razloga što onda ništa do kraja nije bilo riješeno (naknadno je došlo rješenje kojim je Ministarstvo prihvatilo žalbu Srđevaca i natječaj je poništen), a drugi je razlog zapravo bio da se vidi kolika je uopće snaga i volja građana Zatona. I to se pokazalo dobrom odlukom jer je, čini mi se, upravo taj prosvjed Zatonjanima pokazao da se samo ujedinjeni mogu boriti za kvalitetniji život. Nakon toga prosvjeda stvari su se nekako u Zatonu počele kretati, ljudi su se probudili i to mi je jako drago vidjeti i spremno u tome sudjelujem bez ikakvog privatnog interesa, koliko god to nekima teško povjerovati.