LEGENDARNO KUPALIŠTE Vaterpolo, Skopun, Treseta, roštilj i more – sve to su Danče!

Vrlo je jednostavan odgovor na pitanje ‘Što znači biti Dančar?’. Biti Dančar znači da kada se pođeš kupati na bilo koju drugu plažu onda ti je dosadno, da ti je samo dobro na Dančama. Započeo je naš razgovor Andrija Martić, iskusni Dančar i administrator stranice dance.hr. Da bi uistinu shva­tili zašto je jedno kupalište tako bogato i privlačno, Andrija nam je sve posta­vio u povijesni kontekst i značaj.

Foto: Zvonimir Pandža

— Republika Danče potječe još iz 1919. i iduće godine slavimo 100 godina Republike. Ta republika je imala svoju zastavu, statut i grb, brojna tijela, barjaktare. Naravno kroz godine to se izgubilo i sada su ostale tradicije i naš grb. Nešto novija je vaterpolo udruga ‘Danče’ koja organizira razno­razne sportske aktivnosti. Prije dese­tak godina smo bili nešto mlađi i imali smo više energije organizirati brojne igre pod skupnim nazivom Dančar­sko ljeto. Sada nam je ostao najvaž­niji memorijalni plivački turnir u čast ‘Đura Kolića’. Ove godine smo prosla­vili 10 godina tog turnira – priča nam dalje.

Vaterpolo je u krvi svih Dančara i svaki pravi Dančar neće propu­stiti niti jednu utakmicu  

Na Dančama je ipak najvažniji vaterpolo uz kojeg su svi Dančari usko povezani. Da nije Dančara, Dubrovnik možda nikada ne bi vidio ni Juga ni Divlje lige.

— Jug je osnovan 1923. od strane Dančara. Gospar Rudi Reš je došao sa Sušaka tu na Danče i naučio mlade i djecu igrati vaterpolo. Osnovali su ga naši stari Dančari gospari Nardelli i Kolić. Tada počinju tradicionalne uta­kmice protiv Pilara, Penatura, a kasnije i protiv Porporele. Iako nemamo sve zapise iz tih vremena, pretpostavlja se da je Divlja liga nastala upravo iz tih utakmica između Dančara i Por­porelaša. Tradicija je to koja traje već 35 godina bez prestanka. Prije smo imali ekipu koja se zvala baš Danče, iz naše perspektive to su bili sta­riji ljudi i bilo se jako teško mladima probiti i dokazati. Veliki je to rivalitet bio između mladih i starih Dan­čara, mi smo zato ‘94. osnovali ekipu Danče Špilja po špilji u kojoj je nastala sama republika. Prije nas je bila ekipa ‘Fjaka’, a nešto kasnije ekipa ‘Barutana’, iza nje ‘Turčin Danče’, a najnovija je ‘Betula Danče’. Ima jako puno ekipa koje zadnjih 20-ak godina igraju, ali uvijek barem dvije sudjeluju u Divljoj ligi. Vaterpolo je u krvi svih Dančara i svaki pravi Dančar neće propustiti niti jednu utakmicu – ističe Martić. ­

Bez karata – ništa!
Pored vaterpola na Dančama je još uvijek snažna još jedna tradicija. Kar­taške igre, ponajviše Skopun i Treseta neizbježan i neizostavan su dio života na Dančama.

— Karte su jako bitne na Dančama. Uz vaterpolo se jednostavno mora zabacit na karata. Sada imamo i Bridž klub Dubrovnik koji djeluje 10-ak godina. U početku su igrači bili samo Dančari i ja sam bridž naučio igrati samo zato što su ga stariji igrali. Sada se ipak nešto manje zabaci bridž jer je veliki broj igrača bio stariji i dosta ih je umrlo. Od svakodnevnih igara najvaž­nije su Skopun i Treseta, možda se naj­više zabaci ‘Treseta u manje’ popularni ‘Horor’, ‘Kotić’ je popularan na donjoj taraci. Čisti dokaz koliko su karte bitne je da neki ljudi dođu kartati se na Danče i cijelo poslijepodne provedu igrajući na karata i ne okupaju se – kroz osmijeh nam je ispričao Martić.

Obiteljska atmosfera
Svi se Dančari međusobno dobro poznaju i to je nešto što je ovo kupa­lište dugo vremena činilo unikatnim. No vremena se mijenjaju pa su tako i Dančari osjetili posljedice popularno­sti Dubrovnika među stranim gostima.

Danas su stvari drukčije, ali mi je drago što vi­dim puno mla­dih ljudi koji tu svaki dan dolaze kupati se i zabavljati  

— U zadnje vrijeme puno stranaca dolazi ovdje i nas je sve manje. Neki su se odselili po Župi i Konavlima i nije im zgodno ovdje doći. Dosta ljudi, što je meni smiješno, uzima svoju djecu kao razlog zašto više ne dolaze na Danče. Ja imam dvoje male djece koji se svaki dan ovdje kupaju sa mnom. Djeca vrlo brzo nauče kako se pen­trat po stijenama i skakati u more, a najbitnije je što smo svi tu i ne treba imati straha jer gdje god krenu barem će jedan Dančar paziti da mu ništa ne bude. Stranci su nažalost otkrili ljepotu Danača pa se sve više i više dolaze sunbude. Stranci su nažalost otkrili ljepotu čati na teren od nogometa, a zahvalju­jući internetu brojni posjetitelji baš s ponte od Danača dolaze slikavati zala­zak. Osjeti se i na Dančama taj masovni turizam i gužve. Ove godine se nešto manje igrao nogomet, a i nekada je jako teško pomaknuti ljude i obja­sniti im da je taj dio plaže teren, a ne ležaljka – priča Martić. ­

I na Dančama se polako može osjetiti kako se vremena ipak mijenjaju.

— Danas se izgubilo puno tradicija i igara koje su se prije održavale ovdje. Mlade možda ne zanima, a možda jednostavno to više nije ‘đir’. Prije se znalo točno tko se gdje kupa i iz koje je tko ulice čim siđe na Danče, danas su kupači izmiješani i dosta se te poveza­nosti i poznanstava izgubilo – zaklju­čuje naš sugovornik.

Pola stoljeća na Dančama
Kroz smijeh i pošalice, ali i neku grubu riječ svi Dančari su spremni pričati o svojim tradicijama i anegdotama. Sreli smo tako u partiji Skopuna i poznatog dubrovačkog glumca Mara Martino­vića. Čim je finuo partiju podjelio je s nama par detalja iz svog dančarskog života.

Biti Dančar znači igrati vaterpolo, dobro plivati, otplivati svaki dan do Turčina, igrati na malih barica, zaba­cit Skopuna i Tresete, popit koje piće, nekada i koje previše i ono najvažnije dobro se zabaviti s prijateljima i nasto­jati da se duh Danča nikada ne izgubi

— Jako je teško izdvojiti jedan doga­đaj ili jednu anegdotu kada sam većinu u ovih 57 godina svog života proveo ovdje. Tu sam odrastao, tu sam odgo­jen, tu sam naučio plivati i propadao kroz kolut. Topio sam se tu i tu su me spašavali. Pola stoljeća je prošlo i namjeravam tu i ostati. Dosta se stvari promijenilo, prije si sve znao: tko se gdje kupa i tko donosi šnicele nedje­ljom. Danas su stvari drukčije, ali mi je drago što vidim puno mladih ljudi koji tu svaki dan dolaze kupati se i zabavljati. Možda više nije obiteljsko kupalište, ali je dančarski duh još sna­žan – poručio je Martinović kroz široki osmijeh.

S nama je podijelio i smisao života jednog Dančara, onako kako ga on vidi.

— Biti Dančar znači igrati vaterpolo, dobro plivati, otplivati svaki dan do Turčina, igrati na malih barica, zaba­cit Skopuna i Tresete, popit koje piće, nekada i koje previše i ono najvažnije dobro se zabaviti s prijateljima i nasto­jati da se duh Danča nikada ne izgubi – zaključuje Martinović.

Kako je partija Skopuna finula i sunce se počelo spuštati u more polako smo se udaljili od Danača, malo zabri­nuti što je samih Dančara i njihovih tradicija nešto manje, ali s nadom u bolje sutra jer je dančarski duh još uvi­jek tu snažan i nepokolebljiv.