Članica Judo kluba Dubrovnik Ivana Šutalo vratila se pred desetak dana iz Bukurešta sa zlatnom medaljom oko vrata. Osvojila ju je kao dio hrvatske juniorske reprezentacije na Europskom prvenstvu.
Mlada Dubrovkinja (rođena 18. prosinca 1994.!) sve je oduševila svojim hrabrim nastupom u završnoj borbi meča za prvaka Europe, kada je s ozlijeđenim ramenom svladala svoju protivnicu i na iznenađenje mnogih osigurala Hrvatskoj treći, odlučujući bod. Za DuList Ivana Šutalo, višestruka nositeljica titule najbolje sportašice Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, govori o uspjehu u Bukureštu, odnosu s trenerom Željkom Đapićem, ali i Olimpijskim igrama u Riju te podršci obitelji.
Prošlo je sad već desetak dana od osvajanja zlatne medalje u ekipnoj konkurenciji na Europskom juniorskom prvenstvu u Bukureštu. Jesu li se slegli dojmovi i kako gledate na taj uspjeh danas?
Sigurno je da je to zasad najveći uspjeh u mojoj karijeri. Prošle godine smo kao ekipa bile brončane na Svjetskom prvenstvu, to je bio jako velik rezultat. Ušli smo u povijest juda u Hrvatskoj, jer se prvi put dogodilo da ekipa ima svjetsku medalju. Ove godine smo taj uspjeh doveli na novu razinu. Biti prvi u Europi je također povijesni rezultat, jer je izboren naspram jakih konkurenata Velike Britanije i Njemačke. U finalu s Francuskinjama nitko zapravo nije očekivao ćemo ‘dignuti’ tu medalju. Uopće da možemo pobjediti Francusku, jer to je jedna od većih judo nacija, imaju i svjetske i olimpijske prvake. Njima je judo jedan od glavnih predmeta i u školama, čime stvaraju veliku bazu. Mi smo zapravo sve iznenadili tom pobjedom, a osobno ne mogu opisati kakav je to osjećaj bio. To je izniman osjećaj koji se sigurno neće dogoditi dvaput.
Igrom slučaja, baš je na Vas pao teret odluke za zlato, iako ste dan ranije morali predati meč u pojedinačnoj konkurenciji zbog istegnuća ramena. Koliko se uopće računalo na Vaš doprinos u finalu?
Na meni je bila ta odluka zlato ili srebro. Nitko nije računao da bih ja s ozljedom ikoga mogla dobiti. Dan prije sam ozlijedila rame, poslali su me u hotel da se odmorim. Bila sam i u bolnici gdje su mi snimili ruku i gdje je utvrđeno da imam neko istezanje, to mi se i prije događalo. Sutradan su se svi borili i ja sam izrazila želju da se i ja hoću boriti. Nisam željela samo stati na postolje i uzeti medalju, a da nisam uopće istupila i doprinjela. Došla sam trenerima i rekla im da se želim boriti bez obzira na ozljedu. Naš kiropraktičar preporučio mi je da se ne borim, jer se ozljeda može pogoršati.
Međutim, kako je i on judaš rekao mi je: „Znam kakav je to osjećaj. I ja bih se na tvom mjestu borio, pa makar imao slomljenu ruku ili nogu.“ Tako da smo se dogovorili da će on reći trenerima da se mogu boriti jednu borbu. Iako to možda nije bila mudra odluka, to je bio naš dogovor. Treneri su odluku ispoštivali, a prije početka finalnih borbi pitala sam jednog od trenera što ako ja trebam odlučiti. Pa odlučit ćeš, odgovorio mi je. U podsvijesti sam nekako znala da će moja borba biti presudna. Nakon 2:2 moja je odlučivala.
Vaša protivnica je u pojedinačnoj konkurenciji bila brončana.
Pobjeda je tim veća. Jer, osim što sam imala ozljedu ramena, imala sam i protivnicu koja je bila treća na EP-u. Dala sam sve od sebe. Zanemarila sam bol, iako sam u pola borbe mislila mogu li nastaviti jer me užasno bolilo. Rekla sam sama sebi da moram, jer ne činim to samo za sebe, već i za sve ostale. Stisla sam zube i izgurala do kraja. Na kraju je bilo odlično.
Možemo li reći da bi, da nije bilo te ozljede, možda ugrabili medalju i u pojedinačnoj konkurenciji?
– U pravu ste, jer sam bila u odličnoj formi i ovo je trebala biti moja godina. Ipak, presudilo je rame. Uvjerena sam, baš kao i svi drugi, da sam trebala ‘dignuti’ zlato, ili najmanje broncu. Jer sam ove godine tukla i prvakinju i viceprvakinju Europe. Prvakinju prošle godine na Svjetskom prvenstvu, a ove na jednom od turnira. Viceprvakinju sam tukla na turniru u Rusiji, a sad i trećeplasiranu, kao i drugu osvojačicu bronce. Po svemu sam trebala biti na postolju, možda čak i slušala ‘Lijepu našu’.
Što trener Željko Đapić kaže na sve te uspjehe. On je sigurno najponosniji, ali i najviše vjeruje u tebe.
Trener je očekivao da će biti medalja u Bukureštu, ali se dogodila ta ozljeda radi nezgodnog pada. Ipak, on je izrazito sretan nakon ekipnog zlata, kao da je on ‘digao’ medalju. Ima povjerenje u mene, kao što i ja imam u njega. Bez toga ne bismo mogli funkcionirati. Gdje idem ja, tu ide i on. U svemu me podržava i prati na svakom natjecanju. Uvijek je uz mene, ne samo sportski, već i privatno. Velika mi je potpora. On ima vjeru i nadu da se u judu može ostvariti povijesni rezultat za dubrovački sport.
Vjerujemo da je podrška obitelji neizostavna?
Obitelj mi je uvijek podrška. Dok nisam položila vozački ispit u 17 godini otac me vodio na treninge, kao i majka. Bez njih ovo ne bi bilo moguće. Dosta je tu bilo odricanja. Njih se ne može zamijeniti.
Koji su sad sljedeći ciljevi?
Prvi je cilj Svjetsko juniorsko prvenstvo u Miamiju za mjesec dana. Nastupat ću pojedinačno i ekipno. Ekipno se nadamo medalji, jer smo dokazali ovim europskim zlatom i prošlogodišnjom broncom da smo jaka nacija, da Hrvatska po judu više nije mala zemlja. Za nas se već u svijetu čuje i zna, baš kao i u drugim sportovima. Pokazali smo da možemo parirati jakim nacijama poput Njemačke ili Velike Britanije. Do Olimpijskih igara u Riju imam još dvije godine i idem iz natjecanja u natjecanje. Po trenutnom stanju na ljestvici držim 42. mjesto na seniorskoj svjetskoj listi pa postoji velika mogućnost da uspijem ispuniti kriterij za odlazak na Olimpijadu.
Poznata je velika tradicija juda u Dubrovniku. Ipak, jeste li ikad razmišljali prijeći u neki drugi klub? U Zagreb ili negdje u inozemstvo? Je li dosad bilo ponuda?
Hrvatska je mala država i tu nema velikih ponuda, tako da nisam imala tih iskustava. Moram reći kako je 15 godina Judo klub Dubrovnik moj dom, a osjećam da mi je trener kao otac. Imam jaku povezanost s Gradom i ljudima ovdje. Dubrovnik je moj grad i da mi netko ponudi selidbu u drugi grad ili državu ne bih na to pristala. Možda su uvjeti malo ‘takvi kakvi jesu’, ali volim grad u kojem živim. Inače, u svijetu imate primjer Majlinde Klemendi s Kosova, koja je dobila ponudu iz Ujedinjenih arapskih emirata od milijun dolara za transfer, a još milijun dolara za život. Ona je to odbila i rekla kako piše povijest svoje zemlje te kako planira ostati na Kosovu. Tako razmišljam i ja. Da se bilo što dogodi, ne bih nikad na tako nešto pristala, otišla iz Hrvatske ili Dubrovnika. Na kraju krajeva, ne bi mi bio veliki osjećaj da stojim na najvišem postolju, a slušam tuđu himnu.
S koliko godina ste počeli trenirati i zašto baš judo?
Počela sam trenirati s četiri godine, a judo sam izabrala nakon što sam ga vidjela na televiziji. Rekla sam majci, moraš me odvesti, želim probati kako je to. Kad me majka uvela u dvoranu, vidjela sam trenera Željka Đapića kako stoji u kimonu s crnim pojasom oko pasa. Tad sam rekla da moram trenirati judo. Jako mi se taj sport svidio od prvog dana
Koliko može trajati aktivna karijera jednog judaša ili judašice?
Može jako dugo. Ako ne bude ozljeda ima judaša koji se i do svoje 40. godine bave judom. Naravno, poslije toga ima i veteranska konkurencija pa se doslovno do 60. godine pa i kasnije mogu baviti judom.
Kako izgleda Vaš tipičan dan?
Treniram svaki dan, dvaput dnevno, ponekad i triput. Ujutro su treninzi od 8 do 9.30 sati, gume i teretana te čisti judo, a popodne ovisi je li ljeti ili zimi. Ljeti od 18 do 20 sati i to najčešće trčanje i istezanje. Nedjelja je jedini slobodan dan, dan odmora. Pred natjecanje smanjujemo količinu treninga kako ne bi došlo do ozljede ili preforsiranja. Sad prije Europskog prvenstva išli smo u Zagreb, gdje smo imali natjecanje i nakon toga trodnevne pripreme. Nakon dolaska u Bukurešt smo imali dan odmora, a dan prije natjecanja tek jedan polusatni lagani trening, samo da doživimo dvoranu.
Osim što ste aktivna sportašica, trofejna judašica, studirate u Splitu. Kako to izgleda u praksi?
Imala sam priliku da mi Grad stipendira školovanje, na čemu im se zahvaljujem. Studiram vanredno na Visokoj školi Aspira, što mi ne stvara problem ni u sportu ni u učenju. U studenom ću morati poći na predavanja da mi bude lakše polagati ispite.
Kad završite jednog dana s natjecanjem, imate li želju biti trenerica?
Vjerojatno će se to dogoditi. Nemam neki drugi životni put. U ovom sportu sam već 15 godina i bilo bi neobično da idem u neke druge vode. Iskreno, ne mogu bez juda. Kad prestanem s karijerom vjerojatno ću trenirati mlađe uzraste kako bi i oni bili dobri judaši.