Nakon što se iskrcao u Gružu, de Miranda je tražio Toma Basiljevića kojeg su mu preporučili prijatelji. Znakovito je kako je tražio Basiljevića jer i on pripadao krugu reformatora kao i sam Miranda. Zanimljivo je upitati se na koji je način ta informacija doprla do samog de Mirande na njegovom proputovanju. Naime, Basiljević je želio reformirati Dubrovačku Republiku ugledajući se na Francusku. Postojala je paralela između Basiljevića i Mirande. Dok je Miranda sanjao nezavisnost španjolske Amerike, Tomo Basiljević je planirao Ilirsku republiku ujedinjenih hrvatskih pokrajina. Miranda se našao u Dubrovniku koji se u tom periodu gospodarski oporavio, no prije nove i teške situacije nastale 1797. godine. Te godine Napoleon ruši Mletačku Republiku što dovodi do raznih teritorijalnih i političkih promjenama te se na jadranskom području zaoštravaju odnosi i dolazi do sukoba velesila. To je vrijeme propadanja dubrovačke vlastele, koja je još uvijek egzistirala u zatvorenom krugu možda svjesna svojega kraja, ali se grčevito branila zadržati svoje privilegije. Ipak Miranda je, nakon što je bolje upoznao Dubrovnik, promijenio svoj prvotni stav o njemu te je rekao da Dubrovčani„(…) žive ugodno i raskošno usred ovog stijenja – ovdje se vide prednosti republikanske vlade čak i ako se desi loše.“
PRIZNANJE DUBROVAČKOJ UPRAVI
Na ovaj način Miranda odaje priznanje dubrovačkoj upravi. Pretpostavljam kako se sigurno nije slagao sa svim aspektima aristokratskog režima, ali ova je pohvala od izvanrednog značaja. Možda jer putujući kroz Dalmaciju najvjerojatnije uviđa kako je Dubrovnik u znatnoj prednosti u odnosu na ostale dalmatinske gradove po gospodarskom i kulturnom napretku. Između ostaloga hvali samostan i crkvu isusovaca pa kaže: „njihova arhitektura, razmještaj, i knjižnica pokazuju znanje, i bolji ukus ovih ljudi“ – usporedivši ih s ostalim redovnicima. O Cavtatu de Miranda zapisuje kako je od Dubrovnika udaljen 6. milja. Navodi tekst iz rimskog razdoblja koji govori o Dolabeli. Danas se taj natpis nalazi u Bogišićevoj zbirci u Cavtatu. Opisujući svoj odlazak iz Dubrovnika u pravcu Cavtata, kaže kako je putovao „s glavoboljama koje su mi zadale nemalu muku, puštanje krvi, čišćenja itd. Nisu ih mogle izliječiti i momenti olakšanja u društvu vrlo ljubazne obitelji Basiljević, i njihove kćeri grofice Gučetić, i njezinih prijateljica gospođa Rastić, Đurđević itd. koje su činile lijepi i ljubazni krug. Konačno jedno popodne ukrcao sam se u društvu starog generalnog konzula iz Moreje Krsta Bašića da potražimo brod koji bi nas doveo do Zante, i koji je velikodušnošću i uslugom vlasnika gospodina grofa Ranjine, stavio mi ga svega na raspolaganje, na način koji me je vrlo obvezao gos. Basiljević mi je stalno pravio društvo do samog pristaništa, s ljubavi kao da sam mu vlastiti sin – stigli smo do njega koji se nalazio u Cavtatu, u predvečerje, i našli vrlo dobru sobu na naše raspolaganje, i kapetana i momčad spremne da nam budu na usluzi“. Miranda će iz Cavtata otputovati 4. svibnja na brodu S. Vicente Ferrer, a kapetan je bio Josip Pilković. Kada je početkom 1810. u Caracasu došlo do revolucije, koja je zbacila španjolskog generalnog kapetana, izaslanstvo revolucionara među kojima su bili Simón Bolívar i Andrés Bello, pošlo je u London zamoliti de Mirandu da se vrati u Venezuelu. Pristavši na to, bio je stavljen na čelo revolucionarne vlade. General de Miranda kasnije postaje generalisimus s diktatorskim ovlastima i ostaje na čelu revolucionarne vlade Venezuele. Neovisnost Venezuele proglasio je kongres 5. srpnja 1811. Mirinda kasnije doživljava poraz te ga vode u Španjolsku gdje 1816. godine umire u zatvoru La Carraca. Njegovu borbu za nezavisnost nastavio je uspješno Simón Bolívar.