Društvo dubrovačkih pisaca objavilo je zbirku priča „Suvišna roba“ Antuna Paveškovića koja donosi priče iz njegovog djetinjstva u Gradu. Tim povodom razgovarali smo s autorom za novi broj duLista.
Društvo dubrovačkih pisaca objavilo je Vašu zbirku priča „Suvišna roba“. O čemu nam govori spomenuta zbirka?
– Ona priča pomalo tužnu, u svakom slučaju nostalgičnu priču, riječima obnavljajući iščezli svijet. Možda je bolje reći – nadomješta ga. U stvari, govori o sjećanju samome koje je, kao i taj svijet, u doba suvremena besmisla postalo suvišno.
Što Vam je bila inspiracija za pisanje ove zbirke priča? Prema kojim kriterijima ste izdvojili priče koje su uvrštene u zbirku?
– To je opća stvar – djetinjstvo i mladost najsnažnije su inspiracije. A što se kriterija tiče, bila mi je važna tema. Pomalo prustovska, jer svijet o kome sanjam zaista je izgubljen. I potraga za njim prilično je neizvjesna. Zato mislim da i nije bitno obnavljati konkretne događaje, koliko atmosferu, dušu, sve ono što nemilosrdno iščezava pred našim očima. To mi je bila namjera i držim da je ona važnija od bilo kakva stvarna povoda.
TAJNA PRIČA DUBROVAČKIH ULICA
Kada govorimo o sjećanju na nekadašnji Grad i njegove ulice i čeljad, što biste posebno izdvojili? Koje ljude, koje događaje, koje ulice?
– Ljudi je i previše, a da bih mogao precizno izdvojiti. Da ih i poimence navodim, većini su oni danas nepoznati. Neka tako i ostanu, sebično moji, dragocjen dio moga nutarnjeg života. Dio njih spominje se u Borisovoj „Grad u điru“ i kolumni „Ulicama moga grada“. I knjiga i kolumna su mi neka vrsta duševne hrane…Najljepši događaji za mene kao klinca bile su predstave na Igrama, kasnije prvi i jedini glumački koraci, osobito Lerove premijere. Posebno se sjećam premijere Bruerevićeve „Vjere iznenada“, prije toga Milišićeva „Lova na bljedolikog“, predstava u kojima sam igrao glavne uloge…Sve dubrovačke ulice za mene imaju svoju posebnu, nerijetko tajnu priču. Treba samo njima šetati u miru, osluškivati, biti strpljiv, usprkos dobu u kome trajemo…
Rođeni ste u Dubrovniku, u Ulici Garište, pa ste se preselili u Karmen, u Pobijanu? Kako pamtite Dubrovnik toga vremena?
– Napučen, živ grad, prepun djece, ispunjen unutarnjom geografijom u kojoj je svaki kvart imao svoju specifičnu boju, navike, karakteristične ljudske profile. Ne znam koliko ima smisla o tome sada govoriti. Recimo, kako objasniti današnjim generacijama što je značilo điravati Stradunom, kada je, kako čujem, potrebna društvena akcija obnove điravanja. Na prvi pogled plemenita, a kada se dublje razmotri – otužna. Jer, ako morate obnavljati nešto jednoć toliko prirodno utkano u funkcioniranje društvenog organizma, to znači da je dubrovačka društvenost mrtva. Ne bih htio ispasti anakroni romantik koji u prošlosti vidi sve samo ružičasto, a sadašnjost mu je tek nužna smetnja. Svjestan sam itekako i onih crnih strana dubrovačkog mentaliteta, osim rafinirane skladnosti, diskrecije, skromnosti – dvoličnosti, malicioznosti, prigušena jala, koristoljubivosti. To je, uostalom, Mediteran – ispod blještavo bijeloga mrak. Nije slučajno mediteranski prostor rodno mjesto tragedije. No, bolje je i mrak nego ništa. Bez mraka nema ni svjetla. Za razliku od onoga nekadašnjeg, današnji Grad opasno klizi u ništa.
POVIJESNA JEZGRA JE MRTVA
Već više od 30 godina živite u Zagrebu. Koliko često stignete doći u Dubrovnik i kako vidite današnji Grad (povijesnu jezgru)?
– U Gradu sam relativno rijetko. Zadnji put u prosincu prošle godine. Današnji Grad, nažalost, sve je manje grad, a sve više zbroj šačice stanovnika i samoća zimi, a ljeti stanovnika i posjetitelja s kruzera, što mu dođe na isto, samo neukusnije upakirano. Povijesna jezgra je mrtva. To što ljeti tamo na svakom koraku zveckaju vilice i žlice, ne mijenja tu sliku. Možda malo nekadašnjeg života vrate Igre. Znate, odgovor na Vaše pitanje mogao bih ponuditi sjećanjem na potajnu šetnju jedne prosinačke večeri za vrijeme spomenuta boravka lani. Sedam ura navečer, romantična kišica, ja se polako uspinjem Pobijanom i mislim koga ću sresti, tko će me možda prepoznati u ulici mog odrastanja. Sreo sam samo zatvorene persijane i pokoji vrlo rijedak glas iza njih. Sreo sam svoju samoću. Sami ste definitivno onoga trena kada se više nemate kome vratiti.
Ne možemo se ne osvrnuti na Vaš profesionalni rad. Zaposleni ste kao viši znanstveni suradnik u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Napisali ste niz stručnih knjiga i radova, objavljivali kritike i proze u časopisima Dubrovnik, Forum, Republika, Književna Rijeka, Mogućnosti. U časopisu Republika bili ste godinama urednik. Član ste Društva dubrovačkih pisaca, a u DHK trenutno uređujete Malu knjižnicu i predsjedate Nadzornim odborom. Bili ste predsjednik i višekratno član Prosudbenog povjerenstva nagrade «Ksaver Šandor Gjalski» za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj. Što vam od svega ovoga predstavlja najveće zadovoljstvo?
– Teško pitanje. Vjerojatno blaženi mir Akademijina Zavoda na zagrebačkom gornjem gradu i spoznaja da sam zaista privilegiran. Radim ono što najbolje znam, što me veseli i ispunja. Čak me i plaćaju za to. Socijalno sam, čini mi se, jako osjetljiv, pa kada se usporedim s pristojnim ljudima natjeranima da kopaju po smeću, ponekad mi dođe da kažem: Hvala ti, Bože, ali, daj malo i njima…tako bih se i ja bolje osjećao.
Godinama ste držali kolegije iz starije hrvatske književnosti, a i sami ste doktorirali na Vetranovićevu djelu. Namjeravate li ubrzo objaviti knjigu o Mavru Vetranoviću?
– Knjiga je objavljena prošle godine. I podebela je, za razliku od „Suvišne robe“.
S kolegama ste osnovali Hrvatsku udrugu za generativnu antropologiju (HUGA). Možete li nam objasniti koji su ciljevi Udruge, koliko ima članova, što promiče?
– Generativna antropologija dio je kulturne antropologije, zasnovana na teoriji jezika. Pokrenuo ju je američki profesor Eric Gans. Jako pojednostavljeno govoreći, ona polazi od teze da je čovjek, kao jedna od najnasilnijih vrsta, spontanim rađanjem jezika stvorio sredstvo za odlaganje nasilja. Članovi udruge su istaknuti sociolozi, teolozi, teoretičari književnosti. Naravno, i sam Gans. S obzirom na profil članstva, nije nam namjera okupiti prevelik broj stručnjaka. Cilj nam je prije svega upoznati našu sredinu s ovom teorijom, kao i pokušati, u skladu s vlastitim mogućnostima, djelovati na pobuđivanji svijesti ljudi ne o samom nasilju koje je rezultat, nego o mehanizmima koji ga pokreću. Zadnje što smo u tom smislu poduzeli jest dvojezična knjiga Erica Gansa, na hrvatskom i engleskom, „Bijela krivnja“ / „White guilt“, tiskana nedavno u Kršćanskoj sadašnjosti. Knjigu sam uredio, a i napisao joj predgovor. Inače, reći da promičemo nenasilje previše je uopćeno. Mi, zapravo, ukazujemo na korijene nasilja u samoj ljudskoj naravi.