U lijepim smo i toplim danima jeseni koje naši stari nazivaju „bablje ljeto“, neki pak i „miholjsko ljeto“ po blagdanu sv. Mihovila kojeg slavimo 29. rujna, a neki, istina rijetki, opet ove dane zovu i „martinjsko ljeto“ po blagdanu sv. Martina koji je pred nama, 11. studenog, kada dani ipak i nisu topli kao što su ovih dana.
Dani su ovo jeseni kada potraje razdoblje toplog i suhog vremena, javlja se najčešće upravo u sredini listopada, kad učinimo još koju banju, okupamo se, u điru smo u kratkim rukavima obasjani suncem. Kaže narodna: „kad starice na suncu još mogu zagrijati svoje kosti!“ zbog čega ga možda i zovu „bablje“, ma isto u ove dane kosti na suncu lagano grijemo svi! Netko će i negdje ove dane nazvati i „cigansko ljeto“, netko i „sirotinjsko“, a u Americi ih zovu „Indian summer“, kako se zove i jedna od pjesama sjajne grupe „The Doors“.
Naletjeh na Branku…
Mogao sam proći i kroz Vrata od Pila ili od Ploča, pa sa Straduna uz skale, do vrha, ali ovaj put mi je lakše bilo odmah kroz Bužu, pa na desno do vrha Dropčeve i do malog đardina pored trafostanice. Uvijek je bolje odozgo, niza skale, nego odozdo „planinarit“ rekli bi! E, kad smo već kod „planinarenja“, na današnji dan, 15. listopada davne 1874. u Zagrebu je Đuro Pilar i ekipa oko njega osnovala Hrvatsko planinarsko društvo. A u ove naše dane „babljeg ljeta“ da se na miru sresti u điru i po koje domaće, drago i znano čeljade! Baš kad krenuh s parkirališta na Buži, konačno se i mjesto čak može pronaći, naletjeh na Branku Franičević. Kao da se sto godina nismo vidjeli, tako vam je kod nas kad se vidimo nakon ovih ljetnih gužvi! Malo o fikusu kojeg više nema, malo o Gradu, gužvama, ljetu i čemu li sve, a ponajviše iznova o njenoj ulici djetinjstva, o Dropčevoj, pa mi kaže – „Zaboravila sam ispričat kako je u ulici bilo troje vodiča. Frano Haklička. Božo Fistanić i ja. Kako nije bilo telefona obično bi ja pošla u Atlasa na Pile uveče raspitat koji je raspored za sutri dan. Po povratku moja je mama vršila dispečersku službu s našeg balkona zovući i obavještavajući ko gdje ima sutra izjutra ići!“ I iznova zaključujemo koliko je ova ulica bila puna života, puna drage čeljadi i raznih priča koje treba čut, a i zapisat. Pričamo i o malom đardinu, na vrhu Dropčeve i početku kratke poprečne ulice, jedine koja nosi ime nekoga tko nije Dubrovčanin – Hanibala Lucića! Nakon sječe fikusa, đardin je opet očišćen?! Kaže mi Branka, a i drugi će to reći, kako o đardinu puno tog ima za ispričat prva mu susjeda, u prvoj kući s vrha Dropčeve, gospođa Vesna.
Vesnina priča…
Vesna Mijović me čekala na prozoru – „Otvori sam da ne činim skale!“ Generacije učenika osnovne škole u Gradu i na Pločama, nekad zvane „Miše Simoni“, danas zvane „Marin Getaldić“, sjećaju se gospođe Vesne kao pedagoga, kasnije i ravnatelja te škole. I krene priča, prvo malo o njoj; od rođenja u Gradu 1939., djevojačkog prezimena Farac, uz dio priče o njenom ocu koji je iz Pupnata na Korčuli, gdje se sklanjaju kad je počeo Drugi svjetski rat, pa o njegovu ubojstvu tih godina koje je strašno, dok je Vesna bila malo dijete, zatim o majci Jeli, koja je Skvrce iz Konavala, s kojoj je ostala sama. Prvo je završila srednju učiteljsku u Preparandiji, pa Višu pedagošku koja je tad bila u Dubrovniku i nikad i nikome nije bilo jasno zašto je kasnije ukinuta. A onda je počela raditi, u prosvjeti cijeli život, prvo u Konavle četiri godine, po dvije u Đurinićima i Pločicama kao učiteljica, pa u Župu punih devet godina, redom Postranje, Josipovac, Brgat. Dok je radila, studirala je na Filozofskom u Zadru i diplomirala pedagogiju i književnost, te se vratila u Grad, prvo u osnovnu u Gružu kao pedagog, a onda 1973. na Ploče, do mirovine. Toliko ukratko, iako i tu ima još priča puno. Kao za primjer, njen tekst 1971. u tadašnjem listu mladih „Laus“ o hrvatskom jeziku zbog kojeg je imala velikih problema. A onda ide priča o njenom pokojnom suprugu, Iliji Mijoviću, koji je umro 2002., u svojoj 64 godini, ali mnoga čeljad iz ove ulice prisjetit će ga se kao uvijek vesele osobe spremne za šalu, škerac… Konavljanin, iz Đurinića, završio Višu ekonomsku, počeo radit u nekim tvrtkama, „Ali nije on mogao radit pod nekim stresom i jednog dana mi je došao i kaže „Odo ja u taksiste!“, i tako, cijeli svoj život je taksirao, svi ga i danas pamte po tom, ali i po veseloj naravi!“
O kući i đardinu
„Ovu kuću 1958. godine kupio je dundo od mog pokojnog oca, koji je tada živio na Novom Zelandu, tamo još uvijek imam rodbine s očeve strane! Majka i ja smo bile podstanari na Ilijinoj glavici u roditelja znanog i dragog Frana Slavića, koga pamtimo kao meštra elektrike u teatru i na Igrama, zahvaljujući njemu još kao mala gledala sam sve predstave. I tako, očeva obitelj htjela nam je pomoći na neki način. Ovdje, kao i u nekoliko donjih kuća ove ulice, živjelo je nekoliko obitelji Sagrestano, iz nekih razloga htjeli su preselit u njihovu kuću na Pločama, majka je to čula, javila dundu i eto, od tad smo ovdje, u Dropčevoj. I od tad, svaki dan, gledam preko ovaj mali đardin kroz našu funjestru!“ – prisjeća se gospođa Vesna kako tad kad su doselili u ovu kuću u đardinu nije bilo niti jednog drveta, samo zemlja i pijesak u kojem su djeca iz okolnih kuća igrali na frnja i neke druge igre od kojih je nastajala velika prašina. Na mjestu gdje je trafostanica bila je manja porušena kuća – hvala „joker zovi“ Frano Klešković – to je nekad bilo crkveno vlasništvo, te je danas, nakon povrata, ovaj mali đardin u vlasništvu dubrovačke Biskupije. Priča o đardinu i dječjim igrama u njemu tek počinje, a za kraj još jedno prisjećanje, da se ne zaboravi! Na današnji dan, prije 23 godine, jeseni 1991. crnogorski rezervisti tadašnje JNA okupirali su Cavtat , nakon čega su Konavljani krenuli u izbjeglištvo, a njihove kuće i cijeli taj prelijepi kraj postao je zgarište, mnoge kuće su spaljene, sve je opljačkano, uništeno… Divljaci su čak, u svom ludilu i primitivizmu, nožem izvadili oči iz kipa Gospe u crkvi u Čilipima! Crnogorci su tada ponovili svoju sramotnu epizodu iz 1806. godine, kad su također opljačkali i spalili Konavle i Župu i užu okolinu Grada, o čemu se godinama šutjelo. Na žalost, neki im već zaboravljaju i ovo što su nam uradili u jesen 1991. godine! Zla kob našeg zaborava.