Trbuhom za kruhom formula je koju u posljednje vrijeme primjenjuje sve više i više Dubrovčana. Jedna takva priča je i ona Joza Bonačića, no za razliku od velikog broja onih ”radit ću bilo što samo da pođem”, njegov odlazak bio je ciljan i pažljivo isplaniran.
Ovaj mladi stručnjak za komunikacijske tehnologije podijelio je svoje bogato životno iskustvo te otkrio kako mu je danas živjeti u Belgiji, koje je sve poteškoće imao, može li veza preživjeti udaljenost i mnogo mnogo više od toga.
Možete li nam se za početak predstaviti?
Zovem se Jozo Bonačić, imam 28 godina, ponosni sam Dubrovčanin sretno oženjen Zagrepčankom Ivanom. Završio sam diplomski studij Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu Sveučilišta u Dubrovniku. Ne mogu baš reći da volim sve što vole mladi jer me ludi izlasci više toliko ne privlače. Sada bih radije negdje sjeo u dobrom društvu malo pojest, popit, napričat se i dobro nasmijati. Mislim da me ljudi koji me poznaju mogu jako dobro povezati sa smijehom… vrlo glasnim smijehom. Što se tiče profesionalnoga života, oduvijek sam bio fasciniran strujom i elektronikom pa sam odmalena pomagao ocu u bilo kakvim radovima vezanim za to područje. Također sam izrazito povezan s morem, brodovima i pomorstvom općenito tako da sam vrlo zadovoljan karijerom koju sam odabrao i uistinu volim ono što radim.
Što danas radite i kada ste otišli iz Hrvatske?
Po završetku preddiplomskog studija počeo sam tražiti posao, ali kako neke veće prilike nije bilo na vidiku, odlučio sam nastaviti školovanje i upisao diplomski studij. Tijekom prve godine studija povremeno sam radio u očevoj firmi ‘Adriatel’ koja djeluje kao agent za norvešku tvrtku Marlink, čija je glavna grana poslovanja satelitske komunikacije u pomorstvu. Išao sam na brodove u Zadar, Split, Ploče, ponekad i u Crnu Goru te servisirao i instalirao opremu za satelitske komunikacije. U tim poslovima sve sam češće stupao u kontakt s ljudima iz Marlinka, a jednog dana otac me nazvao s poslovnoga puta i rekao da su objavili natječaj za posao koji bi me mogao zanimati. Nakon što me pitao bih li volio ići raditi u Norvešku bio sam šokiran i nisam znao što reći, ali sam zato primio utješnu rečenicu: “Ne moraš mi odgovoriti odmah, mozeš i sutra…” (smijeh). Nakon neprospavane noći počeo sam pripremati životopis i motivacijsko pismo, prijavio se koji dan nakon toga, ali nažalost nisam bio primljen. Ipak, nekoliko mjeseci kasnije pozvali su me u Norvešku na interni tečaj te poslali na još jedan u Dansku. Tada sam se upoznao s inženjerima i šefovima te valjda ostavio dobar dojam jer su me ubrzo nakon toga obavijestili da otvaraju servis u Bruxellesu. Do tada sam stekao još malo iskustva, prijavio se i dobio ponudu za posao. Nakon nekoliko mjeseci papirologije za vizu i radnu dozvolu odselio sam se u Bruxelles. To je bilo još 2010. godine. Vrijeme leti…
Kako su izgledali vaši prvi dani u Bruxellesu?
Sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom. Nakon doseljenja, trebalo se prijaviti u roku od 8 dana u općinu, a za to sam trebao imati stan. S druge strane, da bih iznajmio stan trebao sam imati lokalni bankovni račun, a da bih dobio račun trebao sam biti prijavljen na općini. Srećom, uz veliku bratovu pomoć, uspjelo se sve riješiti i izašao sam iz toga začaranog kruga, a onda se trebalo koncentrirati na posao. Na poslu je, također, bilo dosta poteškoća u početku jer ranije nismo imali servis u tom gradu i trebalo je sve organizirati ni iz čega… kupiti alat, zaštitnu opremu i obuću, srediti prostor u uredu, itd., a tu je dosta problema stvarala i jezična barijera budući da vrlo puno ljudi u Bruxellesu ne govori ili pak ne želi govoriti engleski.
Što ste točno radili nakon doseljenja?
Nakon što smo osposobili servis, počela su putovanja. U prosjeku sam provodio 140-150 dana godišnje na putu, a putovanja su uglavnom bila po cijeloj Europi od istočne Turske, do Kanarskog otočja i sjeverne Norveške. Poslovi su bili raznoliki i bilo je skoro nemoguće da se isti posao ponovi dvaput. Uvijek je bila drukčija kombinacija broda, uređaja, ljudi, a i samog posla koji se odrađivao. Najčešće su to bili popravci i održavanja, a ponekad i nove instalacije komunikacijske opreme. Kad bih pričao s prijateljima uvijek bi mi govorili: “blago ti se, vidjet ćeš svijeta…”, ali nažalost nije bilo puno prilika jer su glavne relacije bile doma – zračna luka – brod – hotel i razne kombinacije istih. Dnevno se radilo 10-12 sati, a nakon toga jedva bih imao snage za večerati, otuširati se i na spavanje… Kao terenski inženjer radio sam tri i pol godine, ali nakon vjenčanja i doseljenja supruge postajalo je sve teže provoditi toliko vremena na putu. Srećom, nakon nekih godinu dana otvorila se pozicija za rad u uredu. Prijavio sam se, prošao na natječaju i dobio posao.
Što sad radite?
Nakon godinu dana još uvijek radim kao koordinator servisa na terenu (Field Resource Coordinator), ali u međuvremenu se promijenio vlasnik firme, a malo kasnije i ime u Airbus Defence & Space. U osnovi primam zahtjeve za izlazak na teren za različite poslove na brodovima diljem svijeta. Koordiniram inženjere smještene u Bruxellesu, Rotterdamu, Stavangeru, Houstonu, Singapuru i Dubaiju, a pored naših ljudi koristimo i vanjske partnere po cijelom svijetu. Posao je vrlo dinamičan zbog kombiniranja ljudi i njihovih znanja sa određenim poslovima i lokacijama uz svakodnevno mijenjanje rasporeda brodova, dolazaka i odlazaka iz luke te mogućih kašnjenja, ili nekih drugih nepredviđenih okolnosti. Pored te zabavne ‘igre šaha’ ima poprilično papirologije i administracije, ali i to je dio svakog posla.
Gdje živite sad?
Supruga i ja trenutno živimo na jugu Bruxellesa u kvartu Uccle, vrlo lijepom rezidencijalnom dijelu grada. Upravo smo u procesu kupnje stana u istom susjedstvu tako da smo vrlo uzbuđeni! Još čekamo neke sitnice oko papirologije te završetak preostalih radova s kuhinjom i spremni smo za useljenje.
Rekli ste da vam je žena iz Zagreba, je li bilo teško uskladiti posao i ljubav?
Da, žena mi je iz Zagreba i od početka nam je veza bila na daljinu. Uz puno truda s obje strane, svakodnevne komunikacije i putovanja na relaciji Dubrovnik-Zagreb, a kasnije Bruxelles-Zagreb, uspjeli smo održati vezu. U rujnu 2012. vjenčali smo se u Dubrovniku, a malo kasnije napokon se doselila k meni za stalno. Tada smo, kao u Oliverovoj pjesmi “Kad mi dođeš ti”, i kao svi ‘počeli’ mi, mirno živjeti.
Kako izgleda život jednog Hrvata u Belgiji?
Većina Hrvata u Bruxellesu koje smo upoznali na neki su način povezani s politikom i Europskom unijom, a budući da sam mnogo putovao prve tri i pol godine, nisam se baš družio u tim krugovima pa ne bih mogao generalizirati. Mislim da se stil života moje žene i mene ne razlikuje puno od lokalnih ljudi, iako ne znam koliko više u Bruxellesu i ima “lokalnih” ljudi.
Družite li se s drugim ljudima iz Hrvatske tu ili?
Nakon što mi se žena doselila, počeli smo se nešto više povezivati s drugim Hrvatima. Nalazimo se i družimo uz večeru, piće ili rođendan, ali to je samo pokoji put na mjesec. Povremeno se organiziraju neka događanja kao što je ove godine bila i Festa sv. Vlaha na kojoj sam, moram se pohvalit, bio počašćen ulogom festanjula! Osim s Hrvatima, družimo se sa ženinim i mojim kolegama s posla, a najviše s jednim Indijcem i njegovom obitelji. Pobliže su nas upoznali s njihovom tradicionalnom kuhinjom, koju smo i sami počeli redovito spravljati.
Kakve su cijene u Bruxellesu, odnosno kakav je životni standard za Hrvate u Belgiji?
Što se hrane tiče, cijene su podjednake kao i u Hrvatskoj. Primijetili smo da je kozmetika skuplja za razliku od odjeće i obuće koja se može pronaći po povoljnijim cijenama, pogotovo u vrijeme sniženja. Najam stana je skuplji nego u Hrvatskoj i među kvartovima postoje značajne razlike u cijeni. U Uccleu, nešto skupljem dijelu Bruxellesa, najamnine jednosobnog stana kreću se od 700 do 800 eura mjesečno, dvosobnog i preko 1000 eura. U godišnje troškove ubraja se i obvezno osiguranje koje se plaća otprilike do 100 eura. Doktori i bolnice uglavnom su privatni i sve morate platit sami, no kasnije osiguranje vrati dio iznosa. Na primjer, odlazak doktoru opće prakse za obični pregled zbog prehlade plaća se 25-30 eura, od čega osiguranje vrati 16-20 eura. Za škole nisam siguran, ali mislim da su državne na francuskom ili nizozemskom (flamanskom) jeziku besplatne, dok su privatne škole veoma skupe. Unatoč visokom porezu na prihode, koji je među najvišima u Europi, prosječni prihodi su viši, standard bolji i može se pristojno živjeti.
Koliko često uspijete doći doma?
Trudimo se barem dva puta godišnje. Na ljeto obavezno idemo u Dubrovnik. Jednostavno nema smisla ići nigdje drugo, jer tamo su mi najbliža obitelj i prijatelji, skoro svaki dan smo na ‘materinoj spizi’, a i nema ništa više opuštajuće od nezamjenjivog đira s barkom do Kalamote ili Lopuda. Pretprošle zime išli smo autom skroz do Dubrovnika za Božić i Zagreba za Novu godinu, ali je na kraju bilo naporno ubacit toliko posjeta, hrane, pića i kilometara u samo dva tjedna. Kako se to pokazalo ipak previše za toliko malo vremena, ove smo zime posjetili samo Zagreb gdje smo proveli ugodne praznike s puncima i ostatkom ženine obitelji.
Što vam u Belgiji najviše nedostaje u odnosu na Hrvatsku?
Najviše mi nedostaju obitelj i prijatelji. Uspijevam održati redoviti kontakt preko Skypea s roditeljima i bratom, povremeno se čujem s rođacima i ostatkom familije, a s prijateljima i preko online igara. Nedostaje mi Grad, đir po Stradunu, piće u Uvali i taj osjećaj neopterećenosti vremenom kad zazoveš prijatelja da dođe na kavu za pet minuta… Nedostaje mi barka, Kalamota, more… Mislim da bi popis mogao potrajat tako da bolje sada stati prije nego padnem u depresiju (smijeh). Naučio sam se ne razmišljati previše o tome te se uvijek sjetim jednog citata na kojeg sam naišao prije koju godinu: “nostalgija je bolje rješenje”. Za sada se slažem, ali nadam se boljoj situaciji u Hrvatskoj u skoroj budućnosti.
Za kraj, kakvi su vam planovi za budućnost?
Voljeli bismo se jednog dana vratiti u Hrvatsku, no posao je taj o kojem nam u konačnici ovisi odluka. Razmišljam o pokretanju svog posla ili pak nastavku rada i proširenju aktivnosti očeve firme, ali s obzirom na mnogobrojne mogućnosti koje mi se pružaju u inozemstvu, mislim da bi bilo teško donijeti odluku i vratiti se doma. Jedna od želja mi je iskusiti život i rad u Norveškoj, ali o tom potom. Vidjet ćemo…