Kultura

Stojan: Ovo je još jedna u nizu srpskih kulturoloških provokacija

Dubrovkinja prof. dr. sc. Stanislava Slavica Stojan, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju i predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku na upit DuLista komentirala je vijest o usvajanju ‘Zakona o kulturnom nasleđu’, članak 23. Republike Srbije kojim se sva dubrovačka književnost do 1867. svojata kao srpska. Njeno regiranje prenosimo u cijelosti.

Najnoviji srpski Zakon o srpskom kulturnom nasljeđu koji ima za cilj uspostavljanje pravno sređenog i organizirananog sustava zaštite i očuvanja srpske kulturne baštine i njezino čuvanje, istraživanje, dokumentiranje, proučavanje, predstavljanje, interpretaciju i upravljanje ne bi bilo sporno da se u članku 23. rečeni Zakon ne bavi i prisvajanjem hrvatskog jezika i hrvatske kulturne i književne baštine, i to izrijekom one koja je nastala na tlu Dubrovnika. Nije riječ o nečem novom; povijest srpskog prisvajanja hrvatske književne i kulturne baštine ponavlja se, na žalost, već dulje od dva stoljeća, od prvih tiskanih izdanja Vuka Karadžića koji je izjednačio sve govornike štokavskog narječja s etničkim Srbima, postavivši na taj način temelje velikosrpskoj ideologiji u kulturnopovijesnom obliku.
Kulturološka razina prisvajanja hrvatske jezične i književnopovijesne baštine potaknuta je trajnim nastojanjem srpske kulturne elite da sanira srpski književnopovijesni diskontinuitet. Srbi naime, na svom kulturnom prostoru nisu imali ni humanizam, ni renesansu, ni barokno kulturno, napose književno stvaralaštvo što kod njih već puna dva stoljeća izaziva trajnu nacionalnu frustraciju. Fenomen tzv. dubrovačke književnosti je rezultat perfidnog nastojanja da se veliki hrvatski pisci koji su djelovali na području Dubrovnika izuzmu iz korpusa starije hrvatske književnosti i kao takvi priključe korpusu srpske književnosti s čijim nastankom i povijesti nemaju ama baš nikakve veze niti dijele čak ni sličnu tradiciju, ni kontinuitet, ni svjetonazor, ni sadržaje. Hrvatska književnost cjelovita je i jedinstvena kategorija, međusobno isprepletena, poticana sličnim sadržajima i utjecajima koja se ne može izrezati i otrgnuti iz svog konteksta s kojim je saživljena i srasla kao jedinstveno književno povijesno i umjetničko biće. Što se pak jezika tiče, svaki imalo objektivan jezikoslovac zna da se dubrovačka jezična praksa, kao i jezik književnih djela nastalih na na tom području, ne mogu poistovjetiti sa srpskim jezikom.
Riječ je o dijalektu hrvatskog jezika, temeljenom na ijekavici i štokavštini uz sporadičnu nazočnost ikavizama, kojima se služe Hrvati, a rasprostranjen je od Pelješca do Prevlake na granici s Crnom Gorom. Mimo tih znanstvenih činjenica, srpska književnopovijesna škola koja je podizala i stručno educirala snage za istraživački rad u Državnom arhivu u Dubrovniku, Arhivu Male braće u Dubrovniku i Znanstvenoj knjižnice u Dubrovniku koristila je srpski jezik kao glavni argument prisvajanja. Desetljećima su premetali rukopise starih hrvatskih pisaca i dokumente arhiva Dubrovačke Republike, opsesivno pokušavajući u njima naći tragove srpstva i zloupotrebljavajući pritom glotonim srpski jezik koji se pojavljuje u arhivskim vrelima različitih slavenskih područja koja nikakvog dodira nemaju ni sa Srbima ni sa srpskom kulturom. Sve te spomene srpskog imena, kao i pojavu pisma bosančice koja je netočno imenovana srpskim pismom, pokušavali su tumačiti kao označitelje srpsko-jezično-etničke pripadnosti. Prisvajali su, međutim, neovisno o jeziku, i humanističke pjesnike koji su pisali samo latinskim jezikom. Tako su i molitvenik pobožnih dubrovačkih trgovaca iz 1520. godine, koji su poslovali u Novom Brdu i Janjevu, koji su se prema vlastitom pisanju branili tim molitvenikom nastalim na temelju čakavskih predložaka od raških popova i njihova pravoslavlja, nazvan je istom logikom „Dubrovački srpski molitvenik“.
Važno je međutim ukazati na političku razinu prisvajanja hrvatske jezične i književnopovijesne baštine koja se spomenutim zakonom izrijekom dotiče hrvatskih književnika i njihovih djela nastalih na tlu Dubrovnika. Prisvajateljima koji svoja bezočna svojatanja žele i ozakoniti manje su važni hrvatski pisci iz Dubrovnika, naglašenog katoličkog svjetonazora od kojeg su oduvijek zazirali doživljavajući srpstvo kroz pravoslavni ekskluzivizam, nego im je važan hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturološkom osvajačkom strategijom ni ratnim operacijama. Iza prividnog prvorazrednog interesa za hrvatske pisce stoji isključivi interes za hrvatskim prostorom. Trebalo bi ih podsjetiti da u svojim povijesnim posezanjima za kulturnim hrvatskim dobrima nisu nikad uskladili ciljeve sa srpskom političko-vojnom elitom koja je hrvatsku kulturnu baštinu bombardirala i uništavala, palila dubrovačke knjižnice u kojima su pohranjeni rukopisi i djela hrvatskih pisaca koji su rođeni i koji su stvarali u Dubrovniku. Više puta je srpska vojska napadala i uništavala sva ona dobra i vrijednosti koje je kulturna elita željela i još uvijek želi prisvojiti. Ta je spoznaja ostavljala osjećaj nesigurnosti i nemira sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća i do konačne pobjede nad srpskom vojskom i uspostave samostalne i slobodne države Hrvatske. To nas obvezuje da novim izdanjima starih hrvatskih pisaca, trajnom promocijom starije hrvatske književnosti, stalnim podsjećanjem i pročavanjem starih hrvatskih dubrovačkih pisaca te Zakonom o zaštiti hrvatskog jezika koji je upravo navijestilo novo predsjedništvo Matice hrvatske eliminiramo srpske provokacije poput spomenutog zakona.

Pročitajte još

VELIKI USPJEH KOLARINA Predstava ‘KARAOKE SHOW’ ide na XV Gumbekove dane!

Dulist

Đana Kahriman i Šimun Končić uz maestra Pavla Zajceva nastupaju u Dvoru

Dulist

‘IZ DUBINE SRCA’ Ukrajinska umjetnica Olena Sokolovska otvara izložbu u Sponzi

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija