[RAZGOVOR] IVANA MARIJA VIDOVIĆ Naša proslavljena pijanistica doista je kulturni ataše

Svojim radom nebrojeno je puta dokazala i pokazala kako spaja mostove među zemljama, ne samo kulturne, već diplomatske, svakodnevne… U pravom smislu kulturni je ataše Dubrovnika. Stoga smo odlučili popričati s Ivanom Marijom Vidović, našom proslavljenom pijanisticom i umjetničkom ravnateljicom Epidaurus festivala. Ona nam navodi primjere kad je svojim zalaganjem ‘spojila’ Dubrovnik s nekim drugim gradom.

– Zahvaljujem se od srca na takvom viđenju, drago mi je da sam svojim zalaganjem emanirala takvo priznanje. Zapravo se samo namentnulo i jako mi je drago. Ataše je u diplomaciji zadatak kojega se dobije za obaviti u nekom posebnom segmentu zašto smo kvalificirani. Ovdje uistinu riječ o pravom kulturnom ambasadorskom zalaganju koje je u mom slučaju samoinicijativno. Danas ima širok dijapazon, multikulturalan, turistički, enogastronomski i svaki drugi moguć aspekt. To su Dubrovčani zvali poklisarstvom i sretna sam da sam nekoliko svojih sposobnosti uspješno združila da bi se došlo do ovakvog fantastičnog uspjeha – naglasit će nam naša Ivana za početak.

Dodaje kako je profesija glazbenika i umjetnika, znanstvenika samo po sebi već pravo ambasadorstvo. Navodi konkretne primjere.

– Glazba je potom možda i najuniverzalnija spona… Ne postoji mjesto na ovom svijetu gdje nas neće razumjeti izrazimo li se glazbom. Uz glazbu ukomponirala sam svaki put i svoje iskustvo iz turizma, znanja stranih jezika i komunikacije a i ustrajnost koja je temelj svemu. Činim to neumorno gdje god da pođem – Sorrento, Milano, jako puno talijanskih gradova u kojima sam puno puta nastupala i gdje se vrlo često mogu naći podudarnosti i poveznice s bogatom poviješću našega grada, zatim grad Bled i Slovenija, pa Ulcinj, Termoli, London, Torino, grad Bari i Mola di Bari, grad Našice. Pomagala sam nekoliko puta prilikom aktivnosti u Milanu i nastupila prilikom postavljanja spomen ploče našem velikom Ruđeru Boškoviću, podržala naš konzulat u Milanu i nama također znanog Cristiana Pambianchija u svim njegovim nastojanjima. U 16 godina Epidaurus festivala u Cavtatu često su nas posjetili gradonačelnici, konzuli, veleposlanici, čelni ljudi iz kulture i politike. Kultura i umjetnost su pravi i najbolji magnet. U Južnoj Americi učinila sam dosta puta furore što se spajanja s Dubrovnikom i Hrvatskom tiče. Koliko je samo konzula, veleposlanika, predsjednika, diplomata pa i vjerskih vođa sjedilo na mojim koncertima diljem svijeta. A ostalo se posloži ako razmišljaš horizontalno, a ne hijerarhijski. Nije li predivno da u ovakva doba kad se svijet urušava, ruši, uspiješ polučiti poruke bratimljenja, sporazuma i prijateljstva među kulturama i gradovima? Vjerujte mi, ogromna mi je radost u duši – naglasit će nam dalje.

Priča ‘Dubrovnik-Sorrento’ iznimno joj je draga.

‘Zašto ne učiniti nešto šire?’

– Dobila sam poziv nastupiti u Sorrentu 2004. godine. Prostrujilo mi je odmah kroz misli: ‘Zašto ne učiniti nešto šire za sveopće dobro?’ i ponudila sam bez oklijevanja kolegi Paolu Scibiliji mogućnost dolaska nas više iz Dubrovnika. Nabrojila sam nekoliko solista i rekla mu da mi imamo dobar Dubrovački simfonijski orkestar. Tada je na čelu orkestra bio direktor Pero Šiša a za šefa dirigenta imali smo tada Zlatana Srzića koji je moju ideju pozdravio s oduševljenjem i puno se zalagao da se sve dobro pripremi. Naredne godine doveo je kolega Scibilia u dane Feste sv. Vlaha njihovog tadašnjeg gradonačelnika Marca Fiorentina. Mi smo tad na čelu imali Dubravku Šuicu. Osluhnula mi je odmah, ali je prvo trebalo obavit razgovor s Marcom. Pa i nije mi baš bilo lako, ali hrabrila me ideja zajedništva, ljepote, ideja prožimanja koja mi još uvijek daje nadu da nije sve izgubljeno i da, kako često rado zovem ‘ljudska obitelj’ još nije u potpunosti iščezla. Pozvala sam Paola i Marca u Ston na ručak samoinicijativno, pa u Konavoske dvore, pa u svoj dom. Jako smo se sprijateljili, oni su silno zavoljeli ovaj kraj tih dana. Naravno, puno mi pomaže i dobro poznavanje njihovog napuljskog dijalekta. Pitala sam tada gosp. Fiorentina bi li bilo moguće da dođemo na gostovanje s Orkestrom grada i proslavimo tim koncertom obljetnicu Papandopula i Mozarta – što je opet kulturno veleposlanstvo svih nas – jer se za skladatelja Papandopula dole slabo zna. Nećkao se i na koncu pristao. Učinio nam je tri dana iz snova… Tisuća i jedna noć, svaki smo dan jeli u drugim fantastičnim restoranima, smještaj, koncerti sve. Koncerti su bili prerasli u pravu diplomatsko-kulturnu euforiju kojoj su nazočili svi važni čelnici obaju zemalja, veleposlanici, gradonačelnici i predstavnici, konzuli itd. Grad Dubrovnik predstavljao je gospar Dabelić i puno mi prilikom boravka u Sorrentu pomagao, a u Orkestru su mi pomagali kolega Ajduković i maestro Srzić. Moja zahvalnost upućena je svima – dodaje Ivana Marija Vidović. Ističe kako je to bio ‘spoj dvaju kultura na najsublimniji moguć način.’

Projekt ‘u glavi’

– Zamislite moje radosti! Za Sorrento sam napravila jednu shemu projekta ‘u glavi’, kojeg baš po tom planu radim već 18 godina. Često se morala i modificirati zbog toga što se politički vrh mijenja i onda trebamo mi odigrati onu najvažniju ulogu da stvar opstane i dalje i da se prenese evo kako vidite. Došlo je do potpisivanja sporazuma, povelje, gradovi su postali prijatelji. Postoji li nešto ljepše od toga? I da sam imala i malo želje za isticanjem sebe a ne davanjem prilike drugima, svom gradu i naravno Sorrentu bila bih 2004. godine otišla sama i tu bi stvar ostala. Ako je došlo do akta potpisivanja mislim da moj trud nije nimalo zanemaren niti obezvrjeđen. Ja se zahvaljujem i prethodnim vlastima od kojih je počelo i koji su odigrali ključnu, temeljnu ulogu zajedno sa mnom, a sad se s radošću zahvaljujem sadašnjim čelnicima obaju gradova jer su oni htjeli i oni su to sproveli i realizirali. Time su mene najviše počastili. Stvar je imala itekako smisla i oni su mi to s ovim poštovanjem istaknuli. Drago mi je nabrojiti sve zaslužne u Gradu Dubrovniku s kojima sam dio ove vrlo vrijedne delegacije, a to su gospari Franković, Potrebica, gospođe Raguž, Tepšić, Doršner. Nedavno nam se pridružio i gospar Bongi, a s druge strane Coppola, di Prisco, te gospođa Gargiulo i kolega Scibilia. Glavni arhitrav svega je poštovanje jedni drugih, čin rukovanja na to ukazuje – mi smo svi bez obzira na zvanje pozvani učiniti ono što najbolje možemo a kad je to na sveopće dobro… Hvala mom gradu što poštuje moje zalaganje i trud i sretna sam što sam danas dio jedne hvalevrijedne inicijative koja je prerasla u prekrasnu važnu kompoziciju i tu je sada nastavak, novi početak još kvalitetnijega zajedništva, vijenca među gradovima kojeg ćemo zajedno dalje ispreplitati u svim mogućim poljima – dodat će naša vrijedna pijanistica, uz riječi:

‘Uvijek stojim na raspolaganju za Sorrento i za svaki drugi liaison ako moje obveze dozvoljavaju. Ad maiora semper!’

– Njegujem nebrojeno puno kontakta, prijateljstava i to uzajamno i to me neobično raduje. A evo, nije li evidentno što to znači za naš grad? Ako je došlo do potpisivanja tako važnog dokumenta koji nadilazi naše vrijeme postojanja… I budući da puno znači za naš grad, za lijepu našu onda je jasno da to i za mene ima neizrecivu važnost i značenje – reći će za DuList Ivana Marija Vidović, naša proslavljena pijanistica.