Kultura

Muzejska pedagoginja Dubravka Tullio: ‘U zgradi se više toliko ne čuju dječji glasovi, ali trudimo se biti aktivni’

Muzejska pedagoginja Dubravka Tullio: 'U zgradi se više toliko ne čuju dječji glasovi, ali trudimo se biti aktivni'

Inovativni, šarolikiiza svako­jaki uzrast – sadržaji su zbog kojih su posjetitelji hrlili proći kroz vrata Androvićeve ulice 1. Međutim, zbog epidemije koronavirusa aktivnosti u samom dubrovačkom Prirodoslovnom vrste, nažalost, ove godine one su bile poprilično oskudne. Realizaciju mnomuzeju, kao i u većini institucija ove gih projekata prebacili su, objasnila nam je naša sugovornica muzejska pedagoginja Dubravka Tullio, za 2021. No, to im nije bila izlika da sjede skr­štenih ruku. S Tullio smo porazgova­rali kako su iskoristili vrijeme ‘mirova­nja’, nedostaje li joj češća komunkacija s mališanima, ali i na čemu kao aka­demska slikarica trenutno radi u svoja četiri zida. ­
Što trenutačno spremate u Vašoj ‘kreativnoj kuhinji’?
Izložbena djelatnost Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik najviše ‘pati’ u ovo vrijeme epidemije koronavirusa zbog manjka sredstava za njenu realizaciju. Međutim, to nas je navelo na promi­šljanje o izlaganju na jedan drugačiji način od onoga na koji smo navikli i nadamo se da ćemo nešto ipak realizi­rati do kraja tekuće godine. Pedagoška djelatnost ne zaostaje, i dalje se radi s najmlađom publikom, ali kvantita­tivno manje što naravno kvalitativno može biti bolje. Najviše se fokusiramo na terenski rad i istraživanja, priku­pljanju novih materijala i predmeta za entomološku i malakološku zbirku te njihovu obradu i inventarizaciju. Paralelno s prikupljanjem objavljuju se nove znanstvene spoznaje o lokal­noj fauni, ali i fauni cijele Hrvatske. Aktivno sudjelujemo u on-line pre­davanjima i znanstveno – stručnim skupovima i seminarima važnim za napredak u muzejskoj struci. Posebno nas vesele nadolazeći blagdani, ure­đivanje Muzeja i kreativni program za djecu Prirodoslovna božićna stvaraonica.
Mnoge institucije su razdoblje ‘mirovanja’ iskoristile za odrađiva­nje zaostataka, ponajprije papiro­logije. Kako ste Vi ‘kratili’ vrijeme?
U Muzeju je, što se tiče posjetitelja bilo poprilično mirno i nažalost još uvijek jest, ali to nas ne demotivira u radu nego nam otvara mogućnost da se više posvetimo laboratorijsko – ured­skom poslu. Uredi su puni materijala za obradu, kao što su školjkaši, ribe, kukci za prepariranje ili alge za her­bariji. Imale smo dovoljno vremena za sumariziranje i obradu znanstvenih podataka te njihovu objavu u doma­ćim i inozemnim časopisima. Edu­kativno-pedagoški rad se održavao u suradnji s odgojno-obrazovnim usta­novama, u sklopu terenske nastave, s manjim brojem djece usklađeno s epi­demiološkim mjerama.
Tijekom ‘lockdowna’ ste bili ite­kako prisutni na društvenim mrežama.
Prirodoslovni muzej Dubrovnik se kao i većina muzeja u Hrvatskoj za vrijeme lockdowna aktivnije uključio u pred­stavljanje svojih djelatnosti preko društvenih mreža jer se tada od nas očekivao veći online angažman. Na taj način smo komunicirali s našom stalnom publikom, ali smo dobili i neku novu, tj. nove pratitelje na našem profilu na toj društvenoj mreži. Ne smatram to idealnim načinom za komunikaciju s publikom, pogotovo za komunikaciju s najmlađom publi­kom, ali je u takvim situacijama nei­zbježan. Muzej se mora doživjeti svim osjetilima. U muzeju se razvijaju osje­tilne sposobnosti, u muzeju učimo, u muzeju se kulturno uzdižemo. Mislim da niti jedan oblik online predstavlja­nja ne može zamijeniti istinski doživ­ljaj muzeja ili galerije. Ono što smo tada oglašavale na toj društvenoj mreži samo je mali dio onoga što mi zapravo radimo i čime se bavimo. Preko mreže dajemo tek jednu informaciju koja u pozadini ima cijelu priču.
Muzejska pedagoginja Dubravka Tullio: 'U zgradi se više toliko ne čuju dječji glasovi, ali trudimo se biti aktivni'
Radionica na otvorenom ‘Pogledaj bliže sve što leti, pliva i gmiže’

Kao muzejskoj pedagoginji vjeru­jem da Vam nedostaje češća komu­nikacija s mališanima.
Nisam potpuno zakinuta za izravnu komunikaciju s mališanima. Ljetos smo imali divan program pod nazivom Kreativno ljeto u Muzeju. Početkom osmog mjeseca, u atriju Muzeja smo se smijali, slikali, učili o flori i fauni i dobro se zabavili. Program je trajao tje­dan dana uz pridržavanje svih epide­mioloških mjera. Nedavno sam sudje­lovala u projektu jednog našeg dječjeg vrtića gdje sam gostovala kod njih, s njima radila i predstavljala rad Muzeja na djeci prilagodljiv način. Muzejski prostori su zakinuti za dječje stopice i ne čuju se dječji glasovi u onoj mjeri na koju smo naučili, ali se maksimalno trudimo da Muzej ipak bude aktivan u pedagoškom smislu.
Maštanje stvara kreativnost koja je preduvjet razvoja kognitivnih spo­sobnosti kod djece. Ako su previše zaokupljena ekranima zakidamo ih za normalan razvoj motoričkih i psi­hofizičkih sposobnosti. Djeci treba ograničiti vrijeme koje provode ispred ekrana i pustiti ih da se zaigraju, na starinski način, sa što manje igračaka to bolje. Tada i tako se najviše razvija mašta, a onda s njome i kreativnost.
Majka ste te ste se sasvim sigurno pronašli pred istim izazovima kao većina roditelja u ovom radoblju zdravstvene krize. Kako ih uspije­vate premostiti na način da se djeca ne osjećaju uskraćeno za dragocjen dio djetinjstva?
Odgovarajući na pitanje prije ovoga sam se zamislila i promislila kako lijepo mogu dati savjet drugima. Borim se kao i većina roditelja s ekra­nitisom koji je zahvatio i moju djecu. To smatram velikim zdravstvenim problemom današnje djece. Trudimo se maksimalno i suprug i ja s njima provoditi slobodno vrijeme u prirodi, na plaži, na igralištu, u vrtu, kako bi što manje vremena gledali u ekran. Ne opterećujemo ih aktualnom zdravstve­nom temom toliko koliko ovom koju sam navela. Mislim da nisu zakinuti za niti jedan aspekt normalnog razvoja djetinjstva i trudim se ne dozvoliti da išta loše utječe na to. Nisam primje­tila da su moja djeca izraženo likovno talentirana pa ih ne usmjeravam u tom pravcu dok mi oni sami ne izraze želju. Ja se prilagođavam njima i nji­hovim urođenim talentima, potičem ih u onome što vole i što ih usrećuje, na taj način učim od njih i razvijam se s njima.
Također ste akademska slikarica. Na čemu trenutno radite?
Diplomirala sam slikarstvo na Umjet­ničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2008. godine, u klasi profesorice Nine Ivančić. Moj je slikarski izričaj s godi­nama sazrio i dobio konkretnu formu. Formu apstraktnog ekspresionizma u kojem se izražavam i u kojem vidim i osjećam vlastitu slobodu i želju za predstavljanjem vlastitog rada. Kroz ekspresiju boja, oblika i tematsku neo­dređenost stvaram slike koje u meni bude osjećaj slobode i neovisnosti. Bez strogog pravila u kompoziciji, i kroz slojeve boje koji se preljevaju jedan preko drugoga stvaram slike koje se mogu interpretirati kao zaigrane, nježne, nedovršene, mračne, pretje­rane ili nepotpune. Ostavljam promatraču na izbor.
Muzejska pedagoginja Dubravka Tullio: 'U zgradi se više toliko ne čuju dječji glasovi, ali trudimo se biti aktivni'
Izložba ‘Tijelo moga tijela’, 2018.

Kako nastaju Vaše slike?
Inspiraciju pronalazim ponajviše u detaljima. U prirodi. Kad zaronim i gledam kako se mijenjaju boje u moru. U boji neba ili u boji ruža koji je hit ove sezone. U šarama na kamenčiću s plaže. Nema pravila. Najviše me inspi­rira veliko prazno platno. Sjednem, gledam u njega i čekam pravi trenu­tak kada ću ga osvojiti. Upravo tako nastaju moje slike. Osvojim platno i ono mi se prepusti. Kao grabežljivac i plijen.
Jeste li se ikad razmišljali u potpu­nosti posvetiti slikarstvu?
Istina, slikarstvo traži podosta anga­žmana. Iako, dobar je osjećaj kad ‘ukradem’ malo vremena od svakod­nevnih obaveza zaposlene majke i prepustim se slikanju. Tada je ono istinski užitak i vrijeme koje je samo moje. Onda slikarstvo nije posao nego zadovoljstvo. Volim svoj posao i ne mislim se posvetiti samo slikarstvu, bar ne još. Posao muzejske pedago­ginje je izuzetno kreativan i daje bez­broj mogućnosti za likovno izražava­nje. Balansiram između posla, slikanja i obiteljskih obaveza i to me veseli. S vremenom sve dođe na svoje.
Prije nekoliko godina otvorili ste izložbu fotografija ‘Tijelo moga tijela’. Imate li uskoro u planu neko novo predstavljanje?
Fotografija je medij koji mi je jako zanimljiv. Volim se izražavati kroz fotografiju jednako kao i kroz slikar­stvo. Iako moj likovni jezik nije isti u ta dva medija. Inspiracija je podjed­naka, ali kod fotografije volim da je čista, jednostavna i konkretna. Vizu­alno drugačije doživljavam fotografiju i slikarstvo. Izložba ‘Tijelo moga tijela’ nastala je kao posljedica jakih majčin­skih osjećaja i potrebe da sačuvam, tj. da dokumentiram trenutak kada je moje dijete još dio moga tijela. Ideja se razvila dok je moja kćer bila beba. S vremenom, od ideje do realizacije se dosta toga promijenilo, ali je zapravo ideja ostala ista. U improviziranom studiju u Muzeju fotografirala sam naše sugrađane i uhvatila trenutak nježnosti i bliskosti roditelja i djece raznih generacija. Lišila sam foto­grafiju nepotrebnih detalja kako bi fokus ostao na licima i rukama aktera te tako bi prenijela emociju i što bolje fotografijom prikazala transfer fizio­nomije s roditelja na dijete.
Doći će vrijeme za predstavljanje, ne požurujem ga.
Kako promatrate suvremenu umjetnost u Dubrovniku?
Pratim dubrovačku suvremenu umjet­nost i uživam u radovima većine naših suvremenih umjetnika. Volim način na koji promišljaju prostor i kako kri­tički gledaju na problematiku življenja u Gradu. Iako voljela bih da je slikar­stvo jednako prisutno na sceni kao što su fotografija, instalacije i videoradovi. Možda pojavljivanjem mlađe gene­racije umjetnika slikarstvo postane medij koji će se iskazati na dubrovač­koj likovnoj sceni.
Je li konzumerizam ‘pojeo’ kreativnost?
Od konzumerizma ne možemo pobjeći. On je sveprisutan i s njime se moramo znati nositi, jednako kao i s komercija­lizacijom djetinjstva i novim tehnolo­gijama koji su proizvod istog. Moramo znati dozirati posjedovanje materijal­nih dobara i ne poistovjećivati sreću s time. To nije lako, a pogotovo kad je odgoj djece i njihov razvitak od rođe­nja umotan u konzumerizam. Ipak mislim da se kreativnost ne može pojesti, pa tako je ne može pojesti niti konzumerizam. Može je prožvakati, ali će je ispljunuti u nešto još bolje. Dok dozvoljavamo mašti da nas vodi, kon­zumerizam će biti u službi kreativno­sti koja će iz njega crpiti izvore za vla­stito postojanje.

Muzejska pedagoginja Dubravka Tullio: 'U zgradi se više toliko ne čuju dječji glasovi, ali trudimo se biti aktivni'Rujansko poslijepodne, kombinirana tehnika na platnu, 2020.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. studenog 2020.

Pročitajte još

SVJETSKI DAN KAZALIŠTA U teatru dvije predstave

Dulist

PISANA KULTURNA BAŠTINA NA PAPIRU Izložba i predavanja na kampusu Sveučilišta u Dubrovniku

Dulist

ORATORIJSKO REMEK DJELO Mozartov Requiem u Male braće

Dulist