Koga god se sjetim iz mojeg života su mrtvi. I dobro su rekli ljudi, kad vam umru svi znanci i prijatelji znat ćete da ste i vi ostarili – s tom me je početnom mišlju dočekao u svom ateljeu slikar Tomo Gusić.
U 88. godini života ovom se gosparu nikako ne može reći da je ostario. Njegove slike govore drukčije, on u njima nanovo proživljava djetinjstvo, svoje mladenačke dane, svoje ljubavi – a tri je okrunio s brakom – on u njima daje svoje viđenje Grada, Straduna, Feste, gradske vreve. Dugo nije izlagao, a nedavno se, s opusom ‘Grad’, predstavio zagrebačkoj publici. Njegova su djela ocjenjivana probranim riječima, međutim Gusić na sve to odmahuje rukom.
— Puna mi je kapa više povjesničara umjetnosti. Oni samo izmišljaju. Tako sam najednom postao ‘opsjednut Dubrovnikom’.
Od slika se u ono vrijeme nije moglo živjeti, mogli su samo oni koji su se vratili iz partizana, poput Murtića. Takvi su dobivali neke poslove od države. Ostali su životarili baveći se ilustracijama, osmišljavanjem plakata
Od imigranta do Danača
A jeste li opsjednuti gradom? – prekidam ga pitanjem.
— Ma slušajte, ja sam imigrant… I tu je priča krenula, od 1931., godine rođenja Toma Gusića.
— Otac mi je iz Sinja, s ruba sinjskog polja. Majka je s otoka Krka, iz mjesta Dobrinja i njih dvoje su se spetljali na Rijeci. Otac mi je bio državni službenik, bio je slabo plaćen i dobio je premještaj za Banja Luku. Kako žene prije nisu znale puno o trudnoći, tako ni moja majka nije znala da nosi blizance. Iz Banja Luke je otišla prijateljici, u 30 kilometara udaljeno mjesto koje se zove Prnjavor. Tamo je za svetu Katu zapao ogromni snijeg i nije se uspjela vratiti mom ocu u Banja Luku. Uhvatila je nevolja, trudovi i u tom snijegu rodi nas dvojicu. Moj brat je rođen mrtav, a i za mene se mislilo da neću preživjeti. Rodili smo se mjesec i pol dana prije roka. Mali je odmah umro, a ja sam isto bio polumrtav. Kad je čovjek došao po mog brata, odnio nas je obojicu. Trčali su za njim. Čim se očistio snijeg, majka se sa mnom vratila u Banja Luku i ja do treće godine života životarim. Tog banjalučkog iskustva uopće se ne sjećam. Uvijek sam bio s majkom u kući, poluživ. Nakon te tri godine otac mi dobije premještaj u Dubrovnik. Ovdje je došao po kazni. On nije volio Dubrovnik jer je to u staroj Jugoslaviji bio najskuplji grad za činovnike. Svim silama mi se otac trudio dobiti premještaj barem u Split jer bi bio bliže Sinju gdje je imao imanje. Ali ne, odluka je pala na Dubrovnik. A kako je tu proveo i Drugi svjetski rat, tako smo ovdje i ostali jer su mu sve u Sinju nacionalizirali – tako je Tomo Gusić opisao priču o tome kako je ‘zapeo’ u Dubrovniku. Po njemu je mogao ‘postati’ Splićanin i sve bi to bila slučajnost, ili kako bi neki rekli prst sudbine.
Ipak, za Dubrovnik će reći da se u njemu rodio, pri tom mi pokazuje fotografiju dječaka, na kojoj je zapisana godina 1944. To je Gusićeva prva fotografija slikana baš ovdje u Gradu.
— Ne sjećam se ničeg prije. Ovdje sam odrastao, stekao prijatelje, školu, i ostao ovdje do smrti. I otac i majka su mi pokopani na Dančama, a i mene čeka mjesto uz njih.
Žudio za Cavtatom, preselio u Zagreb
Opet pokušavam prekinuti slikarovu sjetu i usmjeriti ga na njegovu umjetnost: govorite za sebe da ste imigrant, ali ste i dušom u Dubrovniku. To vaše slike ‘govore’?
— Sad imam 88 godina, znači da sam već 85 godina u Dubrovniku. I živim ogromnu sreću da sam tu. Kao mlad i lud dosta sam putovao, ali uvijek sam se vraćao jer mi je jedino ovdje dobro. Previše sam i u Zagrebu bio, a za to ste krive vi žene. Tamo sam se prvi put oženio, a žena mi nije htjela živjeti u Dubrovniku. A kad si takav, mlad, i da se ne ponavljam, ideš za ženom.
Gospar Gusić je ispričao kako je bio tri puta oženjen. Iz prvog braka ima sina Luku, kojemu su danas 54 godine. Tada je želio živjeti u Cavtatu. Trebao je dobiti stan u kući obitelji Račić. Mislio je da će se tamo skrasiti, imati svoj atelje, a suprugu zaposliti u Bogišićevoj zbirci. No, supruga se nije mogla s tim pomiriti pa je pošao s njom u veliki grad, u Zagreb.
— Teške su tad, u godinama poraća, bile prilike, mnogi to danas ne razumiju. Ja nisam imao svoj atelje pa mi je Dulčić ponudio da radim u Florinom domu jer je on tada bio u Zagrebu. Godinu i pol dana sam proveo u Florinom domu, no tamo su bili nemogući uvjeti. Drva sam nosio svako jutro od kuće kako bi se malo ugrijao da bih mogao raditi. Išlo se tramvajima, nije bilo autobusa. Danas kad o tome razmišljam, čak ni sam ne vjerujem kako je sve bilo. I onda sam se odlučio preseliti u Zagreb.
Kako ga je zanimao grafički posao, a trebao mu je posao, prihvatio je mjesto grafičkog urednika u novinskoj redakciji Telegrama. Tamo je radio 4, 5 godina. Ta veza s grafikom se javila još na akademiji jer su ga profesori Tomislav Krizman i Frano Baće uvijek propitkivali: ‘Mladiću, od čega ćete vi živjeti?’.
Prvi koji me nagovarao na slikarstvo bio je Atanasije Popović, profesor slikanja u Gimnaziji. Njega je zamijenio Antun Masle. S Maslom sam se jako sprijateljio, ali mi on nije mogao puno pokazati jer je bio specifičan slučaj, imao je svoj stil urbane naive. Onda se Dulčić, vratio iz Zagreba i otvorio večernju školu u današnjoj Muzičkoj i tamo sam počeo ozbiljnije slikati
— Od slika se u ono vrijeme nije moglo živjeti, mogli su samo oni koji su se vratili iz partizana, poput Murtića. Takvi su dobivali neke poslove od države. Ostali su životarili baveći se ilustracijama, osmišljavanjem plakata.
Igre, Libertas, Atlas, Sebastian
U Zagrebu je uključujući vrijeme studiranja proveo gotovo 30 godina, međutim stalno se vraćao u Grad. Bio je zaposlen u Školskoj knjizi, gdje je gotovo cijelo desetljeće bio likovni urednik svih njihovih izdanja. Atelje mu je bio na Engleskom trgu, na Gornjem gradu. Jednog dana su ga u Zagrebu potražili Kosta Spaić i Fani Muhoberac. Tražili su od njega da napravi vizualni identitet Dubrovačkih ljetnih Igara. Vodstvo Igara nije bilo zadovoljno pristiglim idejnim rješenjima na javnom natječaju. Bilo je to krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća.
— To me je zainteresiralo. Izvukao sam Libertas kao znak i postavio ga u središte Igara. Bilo je to, za to vrijeme, dosta smiono, znate. Za značenje riječi Libertas nisu znali baš svi. To se svidjelo Kosti Spaiću. A danas je sve Libertas, i autobusi i škole. Cilj mi je bio da se Igre ugledaju na festival u Avignonu koji je od početka do dana današnjeg imao uvijek isti identitet.
Svi moji prijatelji su mrtvi. Ostao je živ još jedino Miljenko Vikić, baletan. Zajedno smo od Gimnazije. A on je već postao nemoguć, ostario je. Ne možeš ništa s njim
Gospar Gusić je radio i za Galeriju Sebastijan, Atlas. A danas kad mu dolaze s nekim plakatima, za pripremu njegove retrospektivne izložbe, govori da ga muče, jer se niti ne sjeća što je sve radio.
Tri gospođe Gusić
— Sve vam to brzo prođe. Godine lete, tri puta ćete proći Stradunom i imat ćete pedeset – nadodao mi je, na što sam ga opet htjela usmjeriti na neke vedrije teme. A supruga, je li još uz Vas?
— Da, treća – nastavio je umjetnik. – Sve su bile uz mene po dvadeset – ovaj put sa samozatajnim osmjehom se pohvalio slikar. Na to sam mu kao usputno dobacila: znači mogla bi biti još jedna, nakon čega više nije uspio suzdržati osmijeh, a niti smijeh: ‘Mogla bi!’
Njegova supruga Veronika radi u Zagrebu. Vodi odjel u Restauratorskom zavodu Hrvatske. S njime je već 25 godina.
I ona slika, a njezin ju je suprug tada nagovorio da upiše Akademiju u Splitu. Bila je talentirana i morao joj je pomoći, prisjetio se.
— Samo, i ona je već ostarila. Brzo ide vrijeme – i to je priča o trećoj supruzi. A sad me je zainteresirao pa sam se morala vratiti i na druge dvije gospođe. Obje su još žive. Prva supruga danas ima osamdeset, a s drugom je posebna priča, sam kaže. S njom je bio samo nekoliko mjeseci u braku.
— Skoro sam ostao u Veneciji živjet. Bio sam u vezi s Venecijankom, ali sam se morao vratiti u Grad jer mi je majka trebala pomoć. Bila je sama, ostarila i morao sam se brinuti za nju. Moja venecijanska djevojka nije željela poći sa mnom. Imala je zaposlenje, stan… Što bi radila u Dubrovniku. Nisam mogao ostati s njom, ali ostali smo u dobrim odnosima, dođe u Dubrovnik. Nakon povratka iz Italije sreo sam mladu, šarmantnu djevojku koja je radila u Igrama. Trebala je moju pomoć – priča umjetnik.
Kako joj roditelji nisu dali da pođe živjeti u Zagreb, odlučio joj je pomoći, proradio je njegov zaštitnički odnos prema ženama. Oženio se njome i odveo je u Zagreb. To je bio njihov dogovor koji je ubrzo i završio. Dosta je bilo o njegovim ljubavima i brakovima. Krenula sam u novo poglavlje. U najavi retrospektivne izložbe, postavljene u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, dubrovačkoj likovnoj publici predstavit će se sedam cjelina. Mrtva priroda, grad… I već me je tu zaustavio.
— Nemojte mene to pitati, niti vam ja to znam. Ja vam to tako ne radim! – ‘A dobro’, prekidam ga, ‘kako onda radite, kako stvarate, koliko dnevno stvarate?’ Gospar Gusić tada ulazi u zapanjujuću stvarnost.
Umjetnik ili obrtnik?
— Ja nisam umjetnik, ja sam obrtnik. Ja dođem u atelje u sedam sati, do 11 sam… U to zazvoni mobitel. Pandža stiže, fotograf. Nevoljko izusti: Pa zar i to moram? Svaki čas nešto moram, naporno je imati izložbu.
Dok su njih dva tražili dobro svjetlo i pozu, pokušavam se vratiti na temu, obrtnika, a ne slikara? Zvone traži paletu, kako bi ga slikao u još jednoj pozi, no njemu je i ovo previše. Nastavljam propitkivati o njegovom slikarstvu: ‘Može li se reći da Vam nije bilo Dulčića, da ne biste postali slikar?’
— Nije točno. Prvi koji me nagovarao na slikarstvo bio je Atanasije Popović, profesor slikanja u Gimnaziji. Završio je u Beču akademiju i kako je vidio da imam nekakvog smisla počeo mi je donositi svoje radove s akademije da mi pokaže i da me nauči kako se radi. Njega je zamijenio Antun Masle. S Maslom sam se jako sprijateljio, ali mi on nije mogao puno pokazati jer je bio specifičan slučaj, imao je svoj stil urbane naive. Onda se Dulčić, prisilno, vratio iz Zagreba i otvorio večernju školu u današnjoj Muzičkoj i tamo sam počeo ozbiljnije slikati. Nisam nikada bio jako zagrijan jer sam mislio da je to nešto što znaš, taj dar kojeg imaš da je to nešto slučajno i nevažno. Prvo sam bio upisao arhitekturu, da bi se na drugoj godini prebacio na Akademiju. Tada sam već bio spetljan s Dulčićem u Zagrebu, a i moj dubrovački kolega Vlado Magdić je upisao Akademiju pa su me počeli nagovarati da Arhitekturu zamijenim Akademijom.
Osim što slika svaki dan, pokušala sam doznati još malo o rutini i svakodnevici ovog dubrovačkog slikara. Gospar Frano Cetinić mi je ispričao kako se skoro svaki dan spusti na Stradun na kavu.
— Sve manje, zapravo. Svi moji prijatelji su mrtvi. Ostao je živ još jedino Miljenko Vikić, baletan. Zajedno smo od gimnazije. A on je već postao nemoguć, ostario je. Ne možeš ništa s njim. Jedva hoda, dovuče se na kavu. Onda dođe Nikola Gril, on ima 90 godina. Stalno ima mobitel u ruci, pa sam ga naslikao s mobitelom. Nema više mojih ljudi, mojih prijatelja.
A je li mu teško po gužvi sić’ u Grad?
— Ma ne smeta mi gužva. Volim gužvu ali volim i zimi kad je prazno. I čim je to rekao, posegao je rukom za jednom skicom i nastavio s pričom: – Ne držim previše do tih stvari, ali nekad mi bude žao što nisam zapisao gdje su mi sve slike završile, nema nikakvih podataka kod koga su. Ova je u Americi – priča držeći skicu skalina od Jezuita u ruci. Pa valjda je to razumljivo, nastavljam, ne možete se oko svega brinuti. Od čega bi drugo živjeli da ne prodate koju sliku? – dodala sam.
Mladi umjetnosti i njihova brzina
— Ja sam vam skroman. Nisam nikada držao do pohlepe. Tu griješe neki moji kolege. Pokojni Miljenko Stančić je jednom rekao: ‘Koliko sam slika naslikao jer je žena htjela kuću na Hvaru’. A on nije trebao kuću na Hvaru. Ili Berber – što će njemu kuća u Lozici. Tu mnogi pogriješe. Prodam jednu sliku mjesečno i to mi je dosta. Kad nemam solada, pođem u vrt pa naberem žućenice. Od slikanja se može živjeti za kupit materijal. Uzimam najbolje platno iz Njemačke, najbolje uljene boje, a sve to košta… Ne trošim na žene.
Otac mi nije volio Dubrovnik jer je to u staroj Jugoslaviji bio najskuplji grad za činovnike. Svim silama mi se otac trudio dobiti premještaj barem u Split jer bi bio bliže Sinju gdje je imao imanje
Ova moja ima pristojnu plaću u Zagrebu. Jednom sam pitao slikara Marina Tartagliu, jer sam mu u ateljeu vidio sliku jedan manji portret žene za koji mi se činilo da je dugo rađen zbog nanosa boje, koliko je radio sliku, na što mi je odgovorio oko 2 i pol godine. Moji današnji mladi kolege to ne shvaćaju. Nitko više ne radi s uljenim bojama. Zašto? Jer nemaju vremena čekati da se boja osuši, rade na najjeftinijoj podlozi. I sve je brzo, brzo. Koji im je bog?
Kad se dotaknuo mladih umjetnika, zanimalo me je, prati li što se događa na toj sceni, ima li tko dobar?
— Preko moje žene poznam generaciju pedesetogodišnjaka. Ali nemam pravog kontakta, jer stvari koje njih zanimanju, mene više ne zanimaju. Onda izbjegavam te susrete. Kad sam bio u gimnaziji, četiri godine sam vodio gimnazijsku biblioteku. I pročitao sam sve knjige koje postoje. I danas čitam, ne gledam televiziju. U Zagrebu sam se družio ne sa slikarima, nego s književnicima. U Zagrebu nisam bio četiri godine. I tamo su svi pomrli – kad je to rekao u trenu se diže i donosi mi katalog zagrebačke izložbe iz kojeg izvlačim citat: ‘Gusić je slikar gradobraza.’
— Ma to su gluposti – rekao je, na što sam shvatila da ga doista više nemam pravo propitkivati u vezi njegovih slika. Ovaj umjetnik gleda na život jednostavno, nema u njega velikih riječi, kićenja…
— Nikad nisam htio da mi to postane važno. Pa i ovo, ovaj naš razgovor… Cijeli život sam bježao od javnosti. Slikarstvo je moj posao. Moj obrt, zanat. I prije je slikarstvo uvijek bilo zanat, od Leonarda do Picassa. Te sve budalaštine o umjetnosti su izmislili ti koji završavaju škole. Oni ništa ne razumiju.
Slučajnosti ili sudbina?
A kako bi Vi sebe opisali kad vam ne odgovaraju svi ovi hvalospjevi i kad su vam sve ovo isprazne rečenice? Na ovo pitanje nije dugo razmišljao:
— Slučajni život sa bavljenjem slučajnog posla koji me zanima. I zadovoljan sam time. Čudo sam živ. Ima sam dramatično rođenje. U trećoj sam godini prebolio smrtonosnu bolest za ono vrijeme, šarlah. Spasio me jedan njemački doktor u Banja Luci. Zvao se Klainhapple. Poslije sam se družio s njegovom djecom u Zagrebu. Sve su to slučajnosti. Slučajno sam u Dubrovniku, 85 godina, slučajno ću umrijeti u Dubrovniku, slučajno ću završiti na Dančama. Sve su vam to slučajnosti.
Izvukao sam Libertas kao znak i postavio ga u središte Dubrovačkih ljetnih igara. Bilo je to, za to doba, dosta smiono, znate. Za značenje riječi Libertas nisu znali baš svi. To se svidjelo Kosti Spaiću. A danas je sve Libertas, i autobusi i škole
I tu ga prekidam i pitam: Zar to nije sudbina?
— Kažu sudbina, da. I Dulčić je dosta utjecao na moj svjetonazor, a to je biti u svom poslu skroman. Čitam u novinama neki dan veliki intervju s nekim mladim umjetnikom koji će sad izlagati na Venecijanskom bijenalu. Ma da vi to pročitate pa to su same gluposti. A od posla nema ništa, to su izmišljotine.
I tu se negdje bližio kraj našeg jednosatnog razgovora, toliko smo otprilike unaprijed dogovorili. Jer najavio mi je da ima isplanirane dane pa je pristao tek kad sam rekla da neću biti jako duga i da bi mu u subotu oduzela najviše uru vremena. Na najavu o mom odlasku rekao je:
— Žao mi je da vam nisam bio zanimljiv. Nisam vam ja od tih. To će netko možda nazvat skromnošću, no uvijek ću bježati od riječi, koju vole upotrebljavati pa mi kažu ‘on je samozatajan’. Život je prekratak za ludosti, a nehotice napraviš puno ludih stvari u životu, nepromišljenih i to me uvijek kod ljudi zaprepasti. Pametan je, završi škole, i pravi gluposti koje su očite.
A koje su Vaše gluposti koje ste napravili?
— Ma ima ih stotinu. Jedna od gluposti je što je moja prva žena bila infisana, tih šesdesetih, šezdesetpetih, u automobil. Kao svi su vozili po Zagrebu automobile pa moramo i mi. Onda sam ja išao polagati ispit, pa sam kupio auto, s tim autom sam s Tomom Vlahutinom završio u Konavoskom polju. Bio je osmi mjesec i išli smo na njegovo imanje ubrati dinje. Sletili smo s ceste i uletjeli u stablo. Vadili su nas dizalicama. Drugi put sam na cesti kod Makarske jedva ostao živ, treći put sam na cesti za Milano sletio s ceste. Eto to su ludosti koje čovjek radi.
I tad smo – završili. Gospar Tomo me otpratio kroz svoj đardin, koji među granama pitospore, otkriva pogled na mire, na Minčetu. Pokaže mi na mimozu, već je u cvatu. Pitam ga usput, hoće li doći u utorak na otvaranje svoje izložbe. Zar je već u utorak? – vraća mi protupitanjem i nastavlja: Volio bih da to mogu izbjeć’…