U 2020. godini oprostili smo se s brojnim zaslužnim Dubrovčanima i Dubrovkinjama. Svojim cjeloživotnim zalaganjem ostavili su neizbrisiv trag u povijesti, kulturnim te društvenim krugovima Grada. Kako bismo napisali tekst dostojan njihove veličine i biografije ne bi nam dostajao ni čitav novinski broj pa ćemo ih ovdje navesti tek nekoliko najprominentnijih. Među njima svakako je povjesničar i pisac Ivo Banac koji nas je napustio nakon kratke i teške bolesti. Rođen u Dubrovniku, od 1959. živio je u Sjedinjenim američkim državama gdje je diplomirao povijest na sveučilištu Fordham u New Yorku, a potom i magistrirao te doktorirao na sveučilištu Stanford u Kaliforniji.
Višedesetljetno znanstveno djelovanje
Njegove titule uistinu su mnoge, a spomenut ćemo kako je, među ostalim, bio redoviti profesor povijesti na sveučilištu Yale u New Havenu. Djelovao je unutar Hrvatske, gdje je bio glavnim direktorom dubrovačkog Interuniverzitetskoga centra, profesorom povijesti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, članom predsjedništva i predsjednikom Hrvatskoga helsinškog odbora, zatim dopisnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Matice hrvatske, a ostvario se i kao političar. Kako je navedeno u nekrologu objavljenom u časopisu Dubrovnik ‘uz doista iznimnu intelektualnu širinu i istraživačku znatiželju (…) neke od njegovih najboljih stranica napisane su upravo o Dubrovniku i Dubrovčanima’.
– Dubrovački je kraj, bez obzira radi li se o Pelješcu ili Gružu, Župi ili Konavlima, jedini komadić zemlje s kojim sam povezan ne samo grobovima, nego i jednim povlaštenim postojanjem. Jer Dubrovnik nije samo proslavljeni grad hrvatske kulture i znamenita merkantilna Republika, nego i onaj dio hrvatskoga naroda kojim su najmanje vladali tuđinci. Dubrovačka se samosvijest sama po sebi izdvaja, pa ova razmišljanja o Dubrovniku i nije potrebno opravdavati. Parva domus Ragusa, sed sufficit Orbi – zapisao je 1992. Banac u svojim Dubrovačkim esejima. ‘Adio’ dubrovačka javnost ove godine izrekla je još jednoj istaknutoj Dubrovkinji – Ileani Grazio.
Muzikologinja i glazbena kritičarka, Grazio, bila je vrsna pedagoginja i poznavateljica gradske koncertne scene. Kako je izdvojeno na Internet stranici Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, a čijeg je bila dugogodišnja članica Predsjedništva, izniman doprinos ostvarila je muzikološkim istraživanjima i stručnim prinosima iz glazbenog života povijesnog i suvremenog Dubrovnika. Godine 2012. u suradnji s dr. sc. Mihom Demovićem utemeljila je udrugu Stara dubrovačka glazba u okviru koje je objavljeno pet Demovićevih knjiga od kojih se posebno istaklo četveroknjižje o ‘Velikoj povijesti dubrovačke glazbe’, a čijeg je bila urednicom.
– Prije Demovićeva istraživanja znalo se samo za četiri dubrovačka skladatelja. Djelo je važno za dubrovačku i hrvatsku kulturu, jer nijedan grad u Hrvatskoj dosad nije imao glazbenu monografiju koja obuhvaća više stoljeća. Riječ je o izuzetnom pothvatu na preko dvije tisuće stranica koje su rezultat pedesetogodišnjeg rada. To nije mala stvar. Nadam se da će ovo biti poticaj mladim muzikolozima da nastave s istraživanjima dubrovačke glazbene prošlosti – rekla je prilikom predstavljanja izdanja u Sponzi u kolovozu 2018. Grazio. U cilju promocije dubrovačke baštine, također, održavala je predavanja i sudjelovala na raznim znanstvenim skupovima te simpozijima.
Lik i djelo neraskidivi s Gradom
U 2020. napustio nas je i slikar te grafičar Ivo Grbić. Jedan od najvećih dubrovačkih likovnih umjetnika, pohađao je večernju školu crtanja pod vodstvom Iva Dulčića te potom diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1956. gdje je još dvadeset i dvije godine predavao kao profesor na Grafičkom odsjeku Škole primijenjene umjetnosti. Njegov raznovrstan i bogat stvaralački opus u glavnini tematizirao je upravo život Grada počevši od sakralnih motiva preko portretnih minijatura izvođača na Igrama do grafičkog rješenja službenog grba i zastave Dubrovnika koji se koriste od 1993. O svom životu za DuList 2016. je izrekao:
– Nema čovjeka koji nešto nije propustio ili da mu se želja nije ostvarila. Vjerujem da me Bog čuje kad kažem: ‘Samo mi daj snage’. Onda ću ja smoći snage da radim, budem koristan zajednici. Jer ako ste bolesni nemate volje, gubi se želja, pati sve ostalo. Zdravlje je ključno. Ma tko je lišo? Imam i ja ozbiljnih mača, ali svojim raspoloženjem ne djelujem kao bolesnik. Da ne ulazim u detalje. U ovim godinama što vam drugo muško može reći… Radim dalje. Tridesetak slika koje imam ne bih želio prodati, jer imam dvoje djece i petero unučadi. Neka ostane njima kad nono parti svetom Petru, ali sveti Petar mi je senj’o da još atelijer ‘gore’ nije gotov i da se ne žurim.
Njemu u điru ‘vječnim poljanama’ ove se godine pridružio novinar i književnik Dubrovčanin Mato Jerinić. Rođen u primorskom selu Trnovica, ‘selu manjem od dobre muške šake’ kako je jednom zapisao, osnovnu i učiteljsku školu završio je u Dubrovniku, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Ostavio je neizbrisiv trag kao dugogodišnji djelatnik Radija Dubrovnik i Slobodne Dalmacije. Tijekom agresije na Hrvatsku izvještavao je o ratnim stradanjima krajnjeg juga. Uz ostalo, bio je urednikom časopisa Dubrovnik, autor scenarija ceremonijala otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara te jedan od osnivača Društva dubrovačkih pisaca. Pisao je poeziju i prozu; humoreske, aforizme, pripovijetke, novele, romanse i drame, za djecu, mlade i odrasle čitatelje.
Njegovi tekstovi objavljeni su u nekolicini knjiga koje su uglavnom izdane u nakladi spomenutog Društva. Zanimljivo je dodati i kako je Jerinić bio inicijator likovne kolonije u Trnovici koja se ondje održava već dvadeset godina. A čak devet desetljeća svojim likom i djelom zadužio nas je i baletni virtuoz Miljenko Vikić. Naime, ovaj desetljetni član Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika te dobitnik 2004. godine Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo, svojom svestranom interpretacijom – modernim i klasičnim izrazom, još pri prvim koracima privlačio je pozornost publike i kritike, a u svijet umjetnosti, zanimljivo, ušao je slučajno – statiranjem u filmu u rodnom Gradu.
Prvu profesionalnu priliku dobio je u Beogradu kao student glume i plesa gdje je vrlo rano počeo igrati solo uloge. Nakon Sarajeva i Rijeke konačno se skrasio u hrvatskoj metropoli gdje je unutar ansambla Hrvatskog narodnog kazališta ostao do baletne smrti, a od svoje 38 godine djelovao je i kao koreograf te opet punio dvorane. Tu sretnu okolnost radije je pripisivao svojoj personi nego li umijeću osmišljavanja pokreta na sceni. ‘Moglo bi se reći da sam pomicao granice baletne umjetnosti. Počeo sam od čiste klasike i u nju unosio suvremeniji izraz’ izjavio je 2019. u razgovoru za DuList. ‘Teatar je velika ljubav, ali i žrtva. Težak poziv, odvratno težak! Sve je to ‘an passant’. Larga! Ipak, opet sve bih ponovno’, zaključio je slavodobitno tada.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 31. prosinca 2020.
ADIO, ALI NE I ZBOGOM! U 2020. napustili su nas mnogi zaslužni Dubrovčani i Dubrovkinje
