Norm MacDonald, legendarni kanadski komičar, s rakom se borio gotovo deset godina, no svoju je dijagnozu držao u strogoj tajnosti, krijući je čak i od svojih bliskih prijatelja jer je prezirao sažaljenje koje bi mu istina o zdravstvenom stanju neupitno donijela. Nije želio da ništa, a najmanje bolest, utječe na jedinstveni, beskompromisni stil komedije koji je razvio i koji je bio njegov trademark.
Kada je u rujnu 2021. u svojoj 62. godini, preminuo njegovi obožavatelji, suradnici i suvremenici morali su se nositi s nevjericom, tugom i cijelim naramkom srodnih osjećaja koje takav iznenadni, prerani odlazak nosi. ‘Nisam ni znao da je bio bolestan’, ponavljali su punchline iz jedne od njegovih šala. Slične su i okolnosti odlaska Massima Savića. Jedna od najzaokruženijih glazbenih osobnosti ovih prostora, Massimo je izgarao za svoj dar i svoj zanat. ‘Glazba je emotivna pismenost’, znao je reći.
Uz gostovanje brojnih njemu dragih i vjernih suradnika, nepuna dva mjeseca prije smrti, u Areni Zagreb održao je nastup karijere, s medicinskim timom koji je u pripravnosti stražario. Otpjevao je 23 pjesme, od toga većinu s posljednja četiri albuma izvornog materijala, a publika nije ni slutila s kakvom se bolešću nosi. Svojim nastupima davao se bez zadrške i iskreno, i to toliko da se moglo i matematički izračunati. Prema vlastitom priznanju, pred koncert imao bi 76, a nakon njega ispod 74 kilograma.
Vrijedna je pripovijedanja priča o glazbenom usponu Massima Savića. Bilo mu je tek 20 godina kada je u Zagrebu osnovao art-rock grupu Dorian Gray. Na krilima velikog hita ‘Sjaj u tami’ (obrada vječne pjesme The Walker Brothersa ‘The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore’) njihov nastupni, istoimeni album iz 1983. bilježi zamjetan uspjeh, a publika postaje svjesna moćnog glasa i gitarističke vještine tamo nekog mršavog mladića koji je na licu nosio šminku u skladu s tadašnjim trendovima u novovalnoj pop glazbi. Nakon još jedne ploče Dorian Gray se razilazi, a Massimo se, nakon višegodišnjeg suzdržavanja od izvođenja, prepušta solističkoj karijeri.
‘Stranac u noći’ izlazi 1987., a naslovna pjesma Zrinka Tutića i Marine Tucaković postiže veliki uspjeh. Massimo je o Zrinku govorio s poštovanjem, ali ta je kreativna fuzija bila potpuno promašena. Tutić je shvaćao da je Massimo izvanredni talent, ali očito nije mogao ili želio uvidjeti da mu kao autor ni producent nije dorastao. Jer tko bi zdrave pameti takvom pjevaču dao pjesmuljak poput ‘Sunce sja, trava miriše’, koju je on izveo u duetu s Bebi Dol i uz pratnju country grupe Plava trava zaborava na albumu ‘Riječi Čarobne’ iz 1988., njihovoj trećoj uzastopnoj suradnji.
Ima na tih pet zajedničkih albuma još primjera čistog ‘kupusa’, a sve je u jeku Cro Dance groznice kulminiralo 1995. albumom ‘Benzina’. Ništa od Tutićevih godina, uz nekoliko izuzetaka (a najmanje ‘Benzina’), nije odgovaralo Massimovom senzibilitetu i te se godine ne mogu promatrati nikako drukčije nego kao izgubljene. Ali, poput mnogih stvari u životu, možda je tako trebalo biti.
Massimo će na svoje doći tek kao četrdesetogodišnjak, s dvadeset godina dugom karijerom iza sebe i vrlo malo zadovoljavajućih rezultata. U trenutku kada počinje njegova suradnja s nakladnikom Aquarius (kojemu je ostao vjeran do kraja) svi su znali tko je Massimo, ali još ga nisu imali prilike zaista upoznati niti su mogli predvidjeti koliko će ga uskoro zavoljeti. Prvi pokušaj njegovog povratka na scenu bila je suradnja sa Srđanom Sekulovićem Skansijem, našim Dubrovčaninom sa stalnom adresom u Zagrebu.
U Skansijevom studiju nastao je materijal za istoimeni album koji je svjetlo dana ugledao 2002. godine. Iako materijal pop i alter rock provenijencije posjeduje neospornu kvalitetu, bez snažnog hit singla nije mu pošlo za rukom korespondirati sa slušateljima u većoj mjeri. Massimu se onda dogodio Arsen. Izvedba njegove ‘Ne plači’ na jednom koncertu u čast ovom glazbenom velikanu pogurala je ideju i koncept iznimno tiražnog albuma ‘Vještina’ (2004.). Poznatim pjesmama Gibonnija, Olivera, Štulića, Bregovića, Arsena i drugih podario je novo ruho i osobni pečat te se nametnuo kao prvoklasni interpret. Nitko nije bio iznenađen.
Recept je ponovljen na jednako dobrom (ako ne i boljem) nastavku ‘Vještina 2’ iz 2006., a već dvije godine poslije stiže ‘Sunce se ponovno rađa’, solidan prvi album s novim materijalom. Veliki hit ovdje je duet s Nenom Belanom ‘Zar više nema nas’, a kao najzastupljeniji autor ističe se Aljoša Šerić. No, prvu ozbiljnu autorsku pjesmu Massimo će pričekati 2011. kada počinje uspješna suradnja s Predragom Martinjakom Peggyjem.
‘Iz jednog pogleda’ izvorno nije njemu niti bila namijenjena, ali Massimo je, nakon što ju je čuo, nije htio pustiti. ‘Nema mjesta za kompromis u mom životu, moram biti potpuno zadovoljan, biti do kraja za svoju vlastitu pjesmu’, rekao je u jednom televizijskom intervjuu. Nema sumnje da je Massimo bio tu za svaku svoju pjesmu, ali u toj baladi sve je konačno sjelo na svoje mjesto.
Album ‘Dodirni me slučajno’ donosi za ovog izvođača elegantnih balada neobično poletnu ‘Sretan put’, koja uz emotivnu ‘Krug u žitu’ postaje jedna od ključnih na svakom nastupu. Četiri albuma koja je snimio od 2008. do 2018., uz ‘Vještinu’, albumi su prema kojima ćemo Massima pamtiti, a vjerovao je da najbolje u njegovoj karijeri tek dolazi. No, njegov krug u žitu prerano se zatvorio. Uzet ćemo to što nam je ostavio, a ostavio nam je puno.
Foto: https://www.facebook.com/MassimoOfficial, Aquarius Records