Aktualno

ZAŠTITNO LICE POLICIJE ANDRIJANA BISKUP Nemam priliku izvještavati o lijepim stvarima

Policijski posao nije lagan. Susrećete se s ljudskim nesrećama. Čak i iza počinitelja kaznenih djela često leže teške obiteljske sudbine. Istovremeno morate biti psiholog i odraditi svoj posao do kraja. Ljudi često misle da smo mi represivni hladni aparat kojemu je cilj kažnjavanje, no često zapravo pomažemo – započinje naš razgovor službenica za odnose s javnošću Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Andrijana Biskup. Inače samozatajna, njeno lice, nažalost, najčešće možemo u medijima vidjeti u povodu loših vijesti. Takva joj je priroda posla, naglasit će. Na raspolaganju je 24 sata dnevno i uvijek spremna odgovoriti na upit novinara. Ova profesija ostavi traga na čovjeku, priznaje nam Biskup. Ipak zaljubljenost u nju, dodaje, još od srednjoškolskih dana prevlada i one najteže trenutke. Za čitatelje DuLista u svom prvom intervjuu u dugogodišnjoj policijskoj karijeri, ispričala je kako se nosi s predrasudama o muško-ženskim poslovima, što joj predstavlja osobit izazov te je li ikad pomislila o promjeni radnog mjesta.

Kako se rodila ljubav prema policijskom zanimanju?
Kriminalistički žanr me oduvijek zanimao bilo kroz knjige, filmove ili serije. Voljela sam tu tematiku. Željela sam zapravo upisati studij psihologije. Negdje u četvrtom srednje u moje ruke je došao vodič za upis na fakultet. Listajući, naišla sam na studij kriminalistike za koju do tada nisam znala da postoji. Odmah sam se odlučila to upisati. Nisam imala varijantu B. Obitelj me nagovarala, ako već želim raditi u Policiji, da odaberem pravo kako bih imala veću širinu zapošljavanja, međutim bila sam uporna. Na fakultet sam otišla s pretpostavkom da ću imati većinom muške kolege. Ugodno me iznenadilo kad sam vidjela da nas je podjednako muških i ženskih studenata. Studiranje je proteklo odlično. Bili smo smješteni u ograđenom dijelu Policijske akademije u Zagrebu gdje je bilo organizirano pohađanje nastavnih predmeta i prakse. Imali smo dosta predavača koji su radili u struci i kazivali su nam primjere iz vlastitog iskustva. To su stvari koje doista pamtite. Osobito zahtjevne su bile tjelesne vještine koje smo morali savladati u te četiri godine. Dosta truda smo uložili kako bismo ispunili sve što se od nas zahtijevalo kao npr. norma trčanja, juda, trbušnjaka, skoka udalj, preskakanja konja i sl. Morali smo zaista biti u izvrsnoj fizičkoj spremi. Dio obuke bilo je i rukovanje oružjem. Diplomirala sam 2003. godine na temu seksualnog zlostavljanja djece. Nisam razmišljala o ostanku u Zagrebu. S tadašnjim dečkom, sada suprugom, odlučila sam se vratiti u Dubrovnik.

Isprva se, međutim, niste zaposlili u struci.
Radila sam neko vrijeme u banci. No, želja mi je bila zaposliti se u Policiji što sam i napravila 2005. Počela sam kao pripravnik i to u Postaji granične policije Gruda. Tamo sam prošla svoj vježbenički staž, dakle sve linije rada od prometne, temeljne, granične, kriminalističke policije do zaštite državne granice. Najveći izazov bio mi je snaći se u sasvim novim okolnostima. No, vrlo brzo sam shvatila kako se trebam ponašati. Imala sam prilike sve doživjeti na terenu sa sjajnom ekipom koja tamo i dalje radi. Kako sam bila u sasvim drugom sektoru gdje vi ljudima pristupate na drugi način, a ovdje ih morate sankcionirati i upozoravati, ispočetka mi je to bio šok. Ipak, moje iskustvo je da je manji broj onih koji su neljubazni. Uglavnom su bili svjesni pogreške koju su napravili. Naravno, pokušavali se izvući kad god je to moguće, ali tada bih ih upoznala s mogućnošću prigovora na kojeg imaju zakonsko pravo. Mislim da ako nastupite pristojno to će vam drugi i uzvratiti. Sve što sam naučila itekako koristim i u današnjem poslu. Nakon Grude došla sam u Vilu Palmu u Službu za granicu, potom Odjel krimialiteta droga, Ured načelnika na mjestu Prevencije i konačno u Službu za odnose s javnošću. Bio je to logičan slijed. Prijavila sam se na slobodno radno mjesto i tu sam već sedam godina.

Kako se nosite s predrasudama o muško-ženskim poslovima?
Nikad mi izgled nije predstavljao otegotnu okolnost. Muške kolege uvijek imaju potrebu zaštititi vas. Valjda im je to u prirodi. Smatram da svojim stavom prema bilo kome – kolegi ili onome prema kojem postupate možete jasno dati do znanja koliko niste pokolebljivi i kako vas ne mogu izbaciti iz takta. Postoje predrasude da je ovo primarno posao za muškarce. No, moram reći da pojedine poslove bolje odrađuju žene kao što je primjerice rad s maloljetnicima. One su jednostavno pedantnije. Mislim da se ne moramo posebno dokazivati. Važno je posao shvaćati ozbiljno, biti odgovoran i profesionalan. U svih svojih petnaest godina službe nisam imala niti jednu neugodnost. Mislim da kao kolektiv sasvim dobro funkcioniramo.

Mislite li da policijski službenici u Dubrovniku imaju pune ruke posla?
Imamo sreću što je Dubrovnik miran grad. To svakako leži u činjenici da je mentalitet ljudi takav da nisu skloni kaznenim djelima. U odnosu na ostale dijelove Hrvatske prema postotku kriminaliteta na samom smo dnu. Također, nismo zanimljivi kriminalcima iz drugih krajeva. Okruženi smo granicama pa oni moraju proći taj filter te svaki put kada izlaze s ovog područja riskiraju biti uhićeni. Zbog toga imamo veliki broj zapljena velikih i manjih količina droga. Istina, u tome prednjačimo. Također, velik broj inozemnih gostiju tranzitira kroz teritorij naše uprave. Bez obzira na tu činjenicu, što se tiče prometnih nesreća relativno dobro stojimo, iako je i jedna smrtno stradala osoba previše.

blank

Kako biste ocijenili odnos medija prema počiniteljima, odnosno žrtvama kaznenih djela?
Dobro je poznata činjenica kako je crna kronika među najčitanijim rubrikama. Potpuno je razumljivo zanimanje medija za takvu tematiku. Međutim, pri tome je važno voditi računa o žrtvama i njihovim obiteljima. Dubrovnik je mali grad. Vrlo često se dogodi da imena budu poznata što nije dobro. Važno je da se o tome piše jer to ima preventivni učinak, no s druge strane događa se sekundarna viktimizacija što svakako želimo izbjeći. Za sve događaje u koje su uključena djeca smatram da nisu od interesa javnosti kao ni seksualni delikti. U pravilu o tome ni ne izvješćujemo osim ako ne dobijemo upit. Držim da je jednako i sa samoubojstvima jer ona mogu potaknuti nekoga tko o tome razmišlja da se i sam odluči na taj čin.

Što Vam je do sada bilo osobito mučno?
Napisala sam doista mnogo priopćenja na tu temu, ali još uvijek nisam imuna na prometne nesreće sa smrtno stradalim osobama. To me uvijek pogodi. Svoj dio posla odradim profesionalno i hladne glave u trenutku kada pišem, ali primjećujem da ipak na mene dugoročno ostavljaju traga. Kad vidim nekoga u prometu da se ponaša mimo zakonskih propisa naprosto ne mogu se ne naljutiti jer tako neodgovornim postupanjem mogu usmrtiti potpuno nedužnu osobu. Naš posao nije lijep niti ugodan. Zapravo, o malo toga lijepog imam priliku izvješćivati. Posljedice dolaze kada sve to procesuirate. Najteži događaj u ovih sedam godina bila mi je pomorska nesreća u Šipanskom kanalu. To je bila strašna tragedija za naš kraj. Poginulo je sedam osoba, a spletom okolnosti našla sam se u situaciji, kako nitko nije preuzeo izvješćivanje obitelji o tijeku istrage, da su oni mene svakodnevno zvali na telefon. Ja nisam prošla obuku za takve razgovore, ali tih sedam-osam dana cijelo vrijeme smo bili u kontaktu. Nije bilo lako jer ste bili svjesni da je malo izgledno da su članovi njihovih obitelji živi te im to morate reći na obazriv način.

Je li epidemija koronavirusa utjecala na Vaš rad?
Od početka epidemije imali smo dosta posla. Čitavo vrijeme bili smo u uredu, osim onih petnaest dana u travnju kad smo se kolegica i ja zbog epidemioloških mjera mijenjale. Na službenu stranicu PU dubrovačko-neretvanske stizalo je više upita građana nego inače. Ljudi su se raspitivali o načinu prelaska granice, uvjetima ulaska, prolaska tranzita kroz Neumski koridor, putnim ispravama, registraciji vozila itd. Sve je to išlo preko nas. Također, komunicirali smo odluke Stožera civilne zaštite te s medijima.

Odgovarate na doista sve upite?
Odgovaramo na sve upite bez obzira o čemu se radilo. Nedavno smo dobili pitanje od jedne gospođe koja nas je molila da provjerimo gospodina koji joj se obratio preko Facebooka i s njom je želio ostvariti vezu. Pri tome joj je rekao svoju tužnu životnu priču, a ona je htjela provjeriti je li ona istinita prije nego li se s njima upusti u brak. Naravno, osobne podatke ne možemo davati pa smo joj tako i odgovorili.

24 sata dnevno, sedam dana u tjednu ste na raspolaganju medijima. Jeste li ikad razmišljali o promjeni zanimanja i tko je Andrijana Biskup kad se zatvore vrata njenog doma?
Bilo je prilika za odlazak u druge službe i čak van Policije. Dvoumila sam se, no prevagnula je ljubav prema Policiji. Nije mi žao zbog toga. Prije svega sam supruga i majka blizanaca, potom kćer, sestra, prijateljica… To je uloga koju preuzimam čim dođem doma. Stekla sam rutinu kroz godine pa isto­vremeno obavljam kućanske poslove dok mi je u drugoj ruci telefon. Sre­ćom, imam obitelj koja mi je podrška i pomogne mi kad god sam angažirana izvan radnog vremena. Živim skroman obiteljski život, a moj ispušni ventil je trčanje i druženje na barci s kojom s obitelji i prijateljima zaplovimo kada god smo u prilici.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 16. rujna

Pročitajte još

PRAVILA OD 1. KOLOVOZA U NJEMAČKOJ Na novoj korona karti Hrvatska najbolje prošla

Dulist

ZAŠTO NE RADI HOTEL ŠIPAN? Mještani nezadovoljni, a vlasnici tvrde kako im se ne isplati otvoriti

Iva Dedo

KOLONE SU KILOMETARSKE Udarni je vikend na hrvatskim cestama!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija