Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić Društvu prijatelja dubrovačke starine u listopadu prošle godine potpisuje na neodređeno vrijeme dokumenat temeljem kojeg su DPDS-ovci uknjižili pravo plodouživanja na dubrovačke zidine
Gradonačelnik Vlahušić, ni nakon dvije godine upravljanja Gradom Dubrovnikom nije naučio elementarne osnove po kojima gradovi, u ovom slučaju Dubrovnik nisu profitne organizacije. Dakle ne ostvaruju dobit, a slijedom toga nisu u sustavu PDV-a. Iz toga proizlazi da ni u kojem slučaju jedan upravni odjel ne može upravljati zidinama, što očito Vlahušiću ne stvara veliki problem. Gradonačelnik bi naravno volio da može svu zaradu, pa tako i PDV, ostaviti pod svojim skutima. Tako je nekidan žalosno konstatirao kako ‘DPDS’ plaća PDV i 23 posto sredstava završi u državnom proračunu.
ODŠTETA – 160 MILIJUNA KUNA
Što se tiče samog raskidanja ugovora Društva i Grada Dubrovnika to Prijatelje starine ne brine previše. Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić im je u listopadu prošle godine potpisao na neodređeno vrijeme dokumenat temeljem kojeg su DPDS-ovci uknjižili pravo plodouživanja na dubrovačke zidine.
Sam zakon će o plodouživanju reći ovako: ”Vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje ploduživateljevih ovlasti na svojoj stvari (u ovom slučaju zidina, op.a), a svoje pravo vlasništva smije izvršavati ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo”.
S druge strane, ukoliko se baš odnos između Grada i DPDS-a zaoštri do te mjere te dođe do ‘nasilnog’ raskidanja ugovora, procjene su da bi Grad Dubrovnik trebao isplatiti Prijateljima starine oko 160 milijuna kuna odštete! Riječ je o iznosu naknade štete kad bi se ugovor raskinuo danas, budući da je dvostrani ugovor sklopljen do 2020. godine.
Vlahušićeva očita težnja kako zadržati svu zaradu koja se ostvari od posjetitelja na zidine, još je jednom potvrđena i Državnoj reviziji, koju potpisuje Tomo Vlašić, suprug gradske pročelnice Silvane. No, pustimo taj podatak na stranu. Revizija Grada Dubrovnika za 2010. godinu je, što se tiče odnosa između gradske uprave i Društva prijatelja dubrovačke starine ustvrdila nekoliko zanimljivih navoda. Najprije ono najvažnije. Dva dodatka ugovoru s DPDS-om trebala su, što nisu, doći pred vijećnike. Gradonačelnik je dakle opet u dva navrata, tijekom 2010. godine, uzeo zakon u svoje ruke.
ZAKON JASAN – ILI USTANOVA ILI UDRUGA
Kako bi dobio alibi za nastavak latentnog rata s Prijateljima starina, a u cilju svojatanja više od 35 milijuna kuna sredstava u proračun, u Reviziji je kao naručeno navedeno:
– S obzirom da način na koji je uređeno upravljanje i korištenje gradskim zidinama nije predviđen Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, Državni ured za reviziju predlaže preispitati način na kojim se upravlja gradskim zidinama – kulturnim dobrom, te upravljanje kulturnim dobrom urediti prema odredbama zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Očitovanje o ovakvom mišljenju tražili smo od državne tajnice u Ministarstvu kulture Nine Obuljen koja je u svom odgovoru istakla kako njeno ministarstvo nije imalo uvid u sklopljene ugovore između Grada Dubrovnika i DPDS-a ‘stoga i ne možemo dati mišljenje je li ugovor u suprotnosti sa Zakonom o kulturnim dobrima’.
– Ipak, ukoliko su točne informacije koje su iznošene u javnost u odnosu na upravljanje kulturnim dobrima koje na dubrovačkim zidinama obavlja Društvo prijatelja dubrovačke starine, ističemo da sukladno članku 96. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, Republika Hrvatska, županije, Grad Zagreb, gradovi i općine mogu za upravljanje kulturnim dobrom i provođenje mjera zaštite i očuvanja kulturnih dobara osnivati ustanove ili te poslove mogu povjeriti drugoj pravnoj osobi. Dakle nikakve zakonske prepreke nema da se ti poslovi povjere udruzi kao što je Društvo prijatelja dubrovačke starine – rekla nam je državna tajnica Obuljen.
U izvješću o poslovanju Grada u prošloj godini revizija je našla za shodno da da svoj zaključak kako su Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara utvrđeni uvjeti i način pod kojim vlasnik kulturnog dobra može dati koncesiju za gospodarsko korištenje nepokretnog kulturnog dobra.
GRAD NIJE TRAŽIO MIŠLJENJE MINISTARSTVA
Dakle, očito je Vlahušić razmišljao i o toj opciji. Dobio bi iznos vrijednosti koncesije, a koncesionar bi stekao pravo na gospodarsko korištenje nepokretnog kulturnog dobra. Nameće se pitanje tko bi onda skrbio o zidinama! DPDS kao mogući koncesionar, ali i bilo tko drugi ne bi imao obvezu služenja kulturnoj baštini, dakle u ovom slučaju konstantnog ulaganja i obnove, već bi baštinu eksploatirao za isključivo svoju ekonomsku korist. Grad, barem u ovom trenutnom postavu ne misli toliko o obnovi Gradskih zidina, pa se lako da izvesti zaključak da bi se baš sva sredstva od koncesije trošila nenamjenski – dakle u sve osim u zidine, baštinu…povijesnu jezgru.
– Mislimo da u ovom konkretnom slučaju dubrovačkih zidina nikako ne treba miješati upravljanje i davanje u koncesiju jer se radi o dva različita modela. Model upravljanja kakav je sada ugovorom povjeren nevladinoj i neprofitnoj udruzi uvjetuje da se sva prikupljena sredstva ulažu u obnovu baštine, a možemo naglasiti kako je u Strategiji zaštite, očuvanja i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine ovaj model izdvojen kao iznimno uspješan model gdje se osigurava najveći standard zaštite i u isto vrijeme ostatak prihoda koristi za ulaganje u ostale spomenike koji sami ne mogu osigurati prihode za svoju obnovu – jasna je bila državna tajnica u Ministarstvu kulture Nina Obuljen.
Zanimalo nas je ujedno je li itko iz Grada Dubrovnika tražio stručno mišljenje Ministarstva kulture, na što je Obuljen odgovorila kako njihovo mišljenje vezano za fortifikacijski sustav nije tražio mišljenje.
29. srpnja 2011.