Vicko Dragojević, novinar i dopisnik NoveTV iz Dubrovnika, među Dubrovčanima poznato lice po svojim zanimljivim televizijskim javljanjima i pričama, ali i predanom radu s dubrovačkim klapama, za duList govori o svojim novinarskim iskustvima, gradu u kojem živi i radi, ali i klapskoj glazbi koja mu obogaćuje i upotpunjuje život.
Kako je počela Vaša avantura s NovomTV?
– Svakako ne na uobičajen način. Imao sam tri godine iskustva rada na Radio Ragusi, kada sam planirao preseliti u Zagreb na poslijediplomski studij. Već sam bio našao stan i sredio veliki dio stvari. Tako sam i poslao e-mail na adresu NoveTV s upitom za zaposlenje u Zagrebu. Međutim, ponuđeno mi je mjesto dopisnika iz Dubrovnika i takvu ponudu jednostavno nisam mogao odbiti, jer mi je to bio velik izazov. Bacili su me u vatru baš u vrijeme najveće ekspanzije našeg informativnog programa, jer smo postali najbrži i najaktualniji. Zbog Nove TV sam promijenio svoje životne planove, ali se u svakom slučaju isplatilo.
UŽIVAO I UMIRAO OD STRAHA
Po čemu je Dubrovnik drukčiji od drugih gradova za posao koji radite?
– Dubrovnik je drukčiji grad za izvještavanje jer se ne može usporediti s nijednim drugim gradom u Hrvatskoj, ni po standardu ni po načinu razmišljanja ljudi. Veliki broj ljudi vezan je uz turizam. Kad je npr. propadao GP, nama je to bio kao smak svijeta, premda se istodobno u Hrvatskoj odvijalo barem pet sličnih priča. Mi imamo sreću da živimo ovdje i ne možemo ni zamislit kako život izgleda dvjesto kilometara sjevernije. Ne kažem da je nama dobro, daleko od toga, ali mi s tim turizmom barem imamo priliku za bolji život. U nas su udarni turizam i slavne i poznate osobe, i o tome moraš znati sve, ali od mene se traži drukčiji pristup nego kod dopisnika iz Rijeke ili Osijeka.
Je li posao televizijskog novinara na ikakav način glamurozan?
– Nije glamurozan posao, iako to ovisi od čovjeka do čovjeka. Ima kolega koji uživaju u praćenju posjeta slavnih, a mene to pomalo nervira. Draži su mi izlasci na teren u kriznim situacijama, tada se najbolje osjećam. Jednom se trebalo popeti do nekih iskopina na nekom brdu za koje nam je rečeno da je prepuno zmija poskoka. I dok sam se penjao istodobno sam umirao od straha zbog zmija, ali mi je bilo i drago i uživao sam. Ispostavilo se da više volim poplave, nego javljanje sa Straduna.
Kako Vas u takvim situacijama ljudi na terenu doživljavaju?
– Ovisi od čovjeka do čovjeka. U Dubrovniku je najteže napraviti anketu, svi govore da ne žele da ih se snima. Čak i u situacijama kad bi ljudima to koristilo da ih se predstavi javnosti. S druge strane, na Neretvi sam se iznenadio koliko su ljudi otvoreni. Bitan je i novinarski pristup, nikad nikome nisam pristupio „na prvu“, gurnuo mikrofon pod nos. Ako ne žele razgovor, okrenemo se. Bilo je ekscesnih situacija, ali jako malo, baš zahvaljujući pristupu. Ljudi shvaćaju da je moj posao dokumentirati, jer je strašno bitno da se sve snimi, sve postaje dio povijesti. Pravilo kuće u kojoj radim i jest „Idemo među ljude“, i meni nisu toliko bitne glavešine i institucije. Vrjedniji su nam ljudi. I ta se politika kuće pokazala dobrom, jer ljude iz svakog kraja Hrvatske interesira kako drugi ljudi reagiraju u određenim situacijama.
Jeste li osjetili moć utjecaja medija u kojem radite?
– Ne konkretno na meni osobno, ali prenošenjem nekih priča shvaćaš da si pomogao ljudima, promijenio im sudbinu na bolje.
ZAVRŠEN „LOVOSTAJ“
O čemu će se u Dubrovniku ovog ljeta najviše govoriti?
– Svakako o turizmu i slavnima. „Lovostaj“ je sada već završen, i bit će velika navala zvijezda. A Dubrovnik je uvijek bio grad za zvijezde, koje se ovdje dolaze odmoriti. Kod nas je pristup drukčiji nego u svijetu. Kad završimo svoj posao, time što ih snimimo ili uzmemo izjavu, onda ih pustimo na miru i ljudi nastavljaju sa svojim odmorom. U zadnjih nekoliko godina u medijima je uveden novi, zapadnjački način medijskog razmišljanja. Osobe koje su u prvom kontaktu sa zvijezdama, u hotelima ili restoranima, nisu se znali snaći, ali i to dolazi na svoje mjesto. Dubrovnik postaje jedno od rijetkih mjesta u Europi gdje će slavni nastaviti dolaziti, baš zbog odmora.
Zašto Dubrovčani ne mare za „celebrityje“?
– Dubrovčani ne mare za nikoga, ni za slavne ni za nepoznate. Dubrovčanima je svejedno, što je nekad dobro, a nekad nije. Nikada ih nećete vidjeti da trče za autogramom. To je njima ispod časti. Više volimo stajati sa strane i pričati sebi u bradu, što je nekad dobro, a nekad ne. A to je odlična stvar za turizam.
Koliko je za medije bitan timski rad?
– Iznimno je bitan. U mom slučaju je ključan doprinos mog snimatelja Vlatka Banovića Paka. Već smo 4,5 godine u istom timu i odlično funkcioniramo zajedno, a to je jako bitno za ovaj posao. Kad dvoje ljudi dobro surađuju, onda dobijete i dobar proizvod.
Osim Vašeg dopisničkog posla, u Dubrovniku ste poznati po svom velikom doprinosu radu dubrovačkih klapa. Kada je sve to počelo?
– Imao sam 12 godina kada me veliki Krešimir Magdić, inače prijatelj mog oca, uzeo klapu Linđo-N i Capellu Ragusinu. Bio sam gitarist i lutnjist. Već s 15 godina sam prvi put nastupio na Omišu. Onda sam četiri godine radio s klapom Oštro, a trenutno mi je u centru sve moje pozornosti studentska klapa Kaše, koja odlično radi i, zahvaljujući našoj odličnoj menadžerici Antoniji Tomić, ima veliki broj nastupa. Digle su nas i brojne nagrade, koje su možda trebale doći i prije, jer zbilja naporno radimo. Ali ljudi su ti koji su spontano priznali nas i naš rad. Prije smo kao „malešni“ odlazili na Omiš, a sad nas već drukčije gledaju. Ne dolazimo na Omiš da popunimo broj, već svaki put predstavljamo ozbiljnu konkurenciju. Još se ne možemo usporediti s najboljim klapama, ali nismo puno iza njih. Vježbamo svaki dan, a za takav pristup treba imati volju, želju i ljubav. Nije lako reći ženi: Ti stani doma, ja se idem krivit' s nekim! Prošle godine članu klape je rađala žena, a mi smo doletjeli s nastupa i čekali s njim ispred bolnice. Klapa nije samo grupa pjevača, već skupina prijatelja.
Posebno cijenite i gajite ozbiljan pristup radu hrvatskih muzikologa, poput Dinka Fija koji je cijeli svoj život posvetio zapisivanju izvornih klapskih pjesama?
– Po pitanju terenskog istraživanja on je možda i najveći u Hrvatskoj. On je u Dubrovniku završio srednju školu, i prva pjesma koju je zapisao je bila „Sjela djeva pokraj mora“, pjesmu koju namjeravamo pripremati za novi materijal. Odrastao sam s gosparom Krešimirom Magdićem i znam gotovo cijeli njegov opus. Ali mi ne gledamo pjesmu kao pjesmu, već u svakoj od njih tražimo nešto svoje. Dinko Fio je, na primjer, zapisao i spasio toliko pjesama za koje se misli da ih je netko poznat skladao. A njegova vrijednost je u tome što je sve zapisao onako kako je čuo. Imali smo tu čast da nastupimo na nekoliko koncerata posvećenih njemu, a on nam je osobno poklonio i svoju knjigu.
Ne zanima Vas obrada komercijalne glazbe, Gibonnija ili Olivera, što je u klapskim krugovima već neko vrijeme vrlo popularno i isplativo?
– Smatram da je to neizživljenost. Kad ništa u životu nisi napravio, a misliš da si bog, pa ćeš snimiti Gibonnijevu pjesmu i s njom se negdje pojaviti. Meni je to ispod časti, tako pjevati tuđe pjesme. Mi ćemo snimati album s komercijalnim pjesmama, ali ne na takav način. Zadržat ćemo dubrovački prizvuk, koji nije na isti kalup.
Ovo ljeto Vašu klapu Kaše očekuje veliki broj nastupa. Možete li za duList najaviti neki poseban nastup?
– Osim Omiša i drugih klapskih festivala, imat ćemo veliki koncert s klapom Oštro na festivalu na Orsuli. Koncert će se zvati „Lijerica i mandolina“ i na neki način ćemo sukobiti dubrovačku i konavosku klapsku pjesmu. Također za rujan najavljujemo naš veliki samostalni koncert, glazbeno-scenski spektakl za koji se spremamo već više od godinu dana. Sakupio sam 16 novih pjesama iz ovog kraja, a koncept je zamišljen tako da između naših izvedbi nastupa glumac koji će publiku provesti kroz priču svake pjesme. To će biti nešto još uvijek neviđeno.
GLAZBA NIJE MATEMATIKA
Mnogi ljubitelji klape odlučni su u obrani teorije kako klapa može pjevati samo bez instrumenata, 'a capella'. Kažu da je najcjenjeniji zvuk klapa koje se ne „potpomažu“ instrumentima i glazbenim podlogama.
– To je potpuno krivo razmišljanje. Klape su se razlikovale po onome što je tko mogao sebi priuštiti. Tako su korčulanske klape bez instrumenata, njima je u genomu stati i pjevati, dok je u Dubrovniku upotreba instrumenata normalna stvar, jer su Dubrovčani ipak bili imućniji. U pjesmama dubrovačkih klapa uvijek se mogu čuti mandoline.
Je li festival u Omišu ispolitiziran, što se zna često spominjati u medijima?
– I da i ne. Sigurno je da se u Omišu uvijek kalkuliralo, ali se nikad nije dogodilo da najbolji nisu bili nagrađeni, ili da im nije vraćeno iduće godine, ako su bili negdje zakinuti. Glazba nije matematika, već pitanje dojma. Nekome se nešto sviđa ili ne. Svatko će priznati kvalitetu, ali što kad se na istom mjestu nađe pet ili šest klapa približno iste kvalitete? Omiš je očuvao klapu, a potrebno je očuvati ono što je izvorno naše, prije svega klape, tamburaše i međimursku glazbu. Naša glazba je odlična, ali je psihički zapostavljena i podcijenjena. To jest amatersko pjevanje, ali kad bi se postavilo na zdravije noge, moglo bi se i profesionalno nastupati u svijetu. Na primjer klape Šufit i pjevači KUD-a Cambi, takav proizvod se može prodati svugdje po svijetu, ne samo po hrvatskim katoličkim misijama, nego i šire. Naravno uz dobar menadžment i kvalitetnu organizaciju. Sve naše klape koje su nastupile na festivalima zborova u Rusiji vraćale su se s premoćnom pobjedama i prvim mjestima.
Što ove godine možemo očekivati od klape Kaše na omiškom festivalu?
– Napravili smo iskorak i prešli iz kategorije mješovitih u kategoriju muških klapa. Prošle godine bili smo u superfinalu, a ove godine ćemo vidjeti, svakako će biti zanimljivo.