Netflix je napravio dobar i pametan potez financiranjem novih vikinških avantura u seriji ‘Vikings: Valhalla’, a još bolja i pametnija odluka bila im je prvu sezonu emitirati u ožujku, tako koincidirajući s proslavom Međunarodnog dana žena i američkog Mjeseca ženske povijesti. Vikinška kultura je o ravnopravnosti žena brinula puno više od drugih tadašnjih europskih naroda, možda više i od naših današnjih dana pa su se tako Skandinavke borile uz bok svojim muškim suborcima punih dvanaest stoljeća prije nego će netko drugi uopće i pomisliti o pripuštanju žena u vojnu službu. Skandinavska kultura stoga je i danas plodno tlo za iskazivanje nove vrste ravnopravnosti u metalu – žanru tradicionalno vezanom za muške izvođače, a ovaj ožujak nam je podao i dva vrhunska nordijska albuma kreirano isključivo naporima vikinških metal ratnica.
Sylvaine je pseudonim norveške multi-instrumentalistice Kathrine Shepard, koja je na svojem četvrtom studijskom albumu ‘Nova’ zaslužna za cjelokupni glazbeni materijal, od tekstova, aranžmana, glasa i svih instrumenata, s dodatkom dva počasna glazbena gosta – violinistom Lambertom Segurom iz škotskog banda SAORi violončelistom Patrikom Urbanom koji nastupa pod pseudonimom Nostarion.
Ova klasično obrazovana glazbenica i kompozitorica već puno desetljeće njeguje svoj specifičan blackgaze stil, možda najsličniji zlatnim danima Deafheavena i ‘Sunbathera’, a odmah na prvo slušanje osjetite da su svaka nota, svaki šapat i svaki vrisak pažljivo i sa ljubavlju utkani u cjelokupnu kompoziciju albuma. Već njezin prethodni album iz 2018. ‘Atoms Aligned, Coming Undone’ bio je remek-djelo black metala, tako da je pomalo iznenađujuće da je Sylvaine na ‘Novi’ uspjela nadmašiti samu sebe, posebno na dvije najduže tvari na albumu, desetominutnoj ‘Mono No Aware’ i dvanaest-minutnoj ‘Fortapt’ koje svojom atmosferom odaju počast hladnim sjevernim zemljama skandinavskog poluotoka, a savršeno odgovaraju i našim marčanim burama pa će redovito večernje preslušavanje u potpunosti prekriti zvukove zavijanja sjevernog vjetra.
Odmah preko mora, na južnoj obali Skagerraka, pronalazimo izvrsni danski death/doom kvartet Konvent. Pjevačica Rikke Emilie List, basistica Heidi Withington Brink, gitaristica Sara Helena Norregaard i bubnjarica Julie Simonsen pažnju svjetske glazbene scene privukle su već prije dvije godine svojim debitantskim albumom ‘Puritan Masochism’ koji je oduševio fanove svojom tipično skandinavskom žestinom i beskompromisnim pristupom. Prije nekoliko dana izdaju svoj drugi album ‘Call Down the Sun’ koji nekako uspijeva biti još žešći i odvažniji, a novopronađene dubine Rikkinog glasa ne bi se posramili niti najžešći death metal pjevači. Bez sumnje pronalazeći nadahnuće u događajima proteklih nekoliko godina i bez oduška koji pružaju live nastupi, ovaj kopenhagenški kvartet na albumu prezentira svoju mračnu i depresivnu viziju budućnosti. Od pjesama vrijedi istaknuti pesimističnu ‘In the Soot’, sablasno-epsku ‘Harena’, spektakularnu death-doom stvar ‘Pipe Dreams’, a zemljotresni zacrnjeni doom sa dozom atmosferičnog post-metala u pjesmi ‘Grains’ definitivno je kreativni vrhunac ove mlade grupe. Skandinavija je svoje granice već otvorila, pandemijske mjere su prošlost, i čim vrijeme malo zatopli publika žedna glazbe uživo teško da može napraviti bolji potez od odlaska na neki od mnogih ljetnih festivala na kojima će Konvent nesumnjivo biti jedna od najvećih atrakcija, a album ‘Call Down the Sun’ možete bez imalo sumnje očekivati na vrhovima lista naj-albuma ove godine.
Kao što su Lagertha i Freydis nekoć svojim štitom i mačem parirale Francima i Saksoncima, tako će biti dovoljno samo jedno slušanje albuma kako biste i svojim ušima zaključili da Sylvaine i Konvent svojom glazbom stoje na samom vrhu heavy metal planine uz bok svojim puno razvikanijim kolegama.
Foto: Napalm Records / Season of Mist